Razgovarala Tatjana Kuljača
Foto Dejan Radić
Crnogorska književnica Dušica Labović autorka je romana Sve što treba da znaš o ljubavi, najtraženijeg romana u regionu na samom početku 2024. godine, koji je napravio pravu senzaciju među čitateljkama.
Dušica je zaljubljenik u metafiziku, umjetnost, filozofiju drevnih kultura, arheologiju, dobar triler, ljubavne romane i poeziju. Diplomirani je profesor filozofije. Studije je završila u Crnoj Gori i u Moskvi. Zvanje psihoterapeuta (holistička psihologija) i psihologa po programu Etnička praksa ozdravljenja i psihoemocionalna korekcija stekla je u Naučnom istraživačkom centru MUIC u Moskvi. Autorka je sedam knjiga prevedenih na nekoliko jezika, objavili su ih izdavači u Americi i Rusiji, a španska fondacija The Fundació Gala-Salvador Dalí svrstala je njen triler o Salvadoru Daliju u svoju dokumentarnu edukativnu kolekciju The Center for Dalinian Studies.
Prvi tiraž romana Sve što treba da znaš o ljubavi u Crnoj Gori je rasprodat za samo jedan mjesec. U februaru ste u Beogradu imali prvu promociju, kakvi su utisci?
– Utisci su odlični. Obradovala nas je reakcija brojne publike. Zaista smo bile počastvovane i srdačno dočekane od strane beogradskih ljubitelja knjige. Prostor Delfi knjižare u SKC-u je pravo mjesto za magiju, kulturu i dobru priču. Glumica Suzana Petričević i moderatorka i novinarka Smiljana Popov, te urednica izdavačke kuće OUROBOROS Natalija Đaletić napravile su divan energetski ugođaj, tako da sam u jednom trenutku pomislila da smo zajedno sa publikom ušuškane u jedan fini oblak divnoće i voljenja među policama sa knjigama. Ovo književno veče bilo je osmišljeno na izuzetno zanimljiv način, dobile smo brojne komplimente za njegovu jedinstvenost. Ubrzo nakon događaja stigla su nam pisma i poruke čitalaca koji su već pročitali knjigu i s nestrpljenjem iščekuju nastavak. Osjećaj podrške i entuzijazma koji smo doživjele te večeri se samo produbljuje, čineći nas saosjećajno povezanima s čitaocima.
Ova knjiga prikazuje lice djevojčice, djevojke, žene, majke. U pitanju je porodična drama kroz koju je protkana priča o velikoj ljubavi.
– Čitaoci kažu da je ovo roman za djevojku, ženu, majku, prijateljicu, tetku, baku… Zaista, radnja se dešava u višedecenijskom vremenskom rasponu i sagrađena je na životne priče bake koja svojoj unuci priča o najskrivenijim tajnama svih vrsta ljubavi: prijateljskoj, sestrinskoj, bratskoj, roditeljskoj i, naposlijetku, kao najvažnijoj za ličnu sreću, o ljubavi između dvoje koji se vole. Ovo nije klasični ljubavni roman, iako naslov asocira na to, ovo je porodična drama u kojoj sam pokušala predstaviti emocionalni put i razvoj žene kroz sve doživljene strahove, uspone i padove; traženje novog identiteta, stvaranje novih prijateljstava, otkrivanje novih ljubavi, ali i čuvanje sjećanja na prvu ljubav. U romanu se traga za smislom življenja i idejom da vjera u ljubav može uticati i na samu sudbinu, istovremeno naglašavajući da se od sudbine ne može pobjeći.
Na kraju knjige piše ono što se čitaocima najviše dopada – Nastaviće se… Da li već pišete drugi dio knjige, kada možemo da ga očekujemo?
– U drugom dijelu priča će biti pričana iz unukine perspektive. Radnja romana će se odvijati u sadašnjem trenutku, naravno, kroz priču će se preplitati i sjećanja njene bake. Drugi dio možemo očekivati kroz godinu dana, nakon čega će uslijediti i treći.
Već 15 godina živite u Moskvi, ali dolazite i u Crnu Goru. Da li i kako život u Moskvi utiče na Vaše stvaralaštvo?
– Svako ko živi daleko od domovine zna da su senzibilitet i entuzijazam izraženiji kada ste daleko. Pisanje uvijek počinje iz stanja tuge, nostalgije, mira, tišine, a vrlo rijetko iz neke srećne pozitivne pobude. Mnogo putujem, i sve što napišem uglavnom je napisano onda kada sam najdalje od svojih najbližih. Svakako, putovanja i život u megalopolisu imaju vrlinu u smislu neiscrpnog izvora iskustava i detaljnih opisa prijeko potrebnih u stvaranju nekih novih svjetova u rukopisu.
Vaše knjige su objavljene i na engleskom jeziku. Da li ste zadovoljni uspjehom u inostranstvu?
– Za mene je najveći uspjeh onda kada dobijem poruku od čitaoca u kojoj piše da mu se knjiga dopala. To isto smatram uspjehom i kod nas i u inostranstvu. Svakako, mogu napomenuti da je knjiga Pride and Intentions osvojila veliki dio ženske publike, ali da je triler The Salvador Dali Formula osvojio mnogo više publike. Međutim, kod naših autora uvijek postoji onaj važan problemski moment koji se tiče prevoda na strani jezik i ponekad se dešava da knjiga “kiksa”, to jeste da izazove neku smetnju kod čitaoca čiji je rođeni jezik engleski. U svakom slučaju, prezadovoljna sam reakcijama i jedva čekam da svi moji romani koji su objavljeni na engleskom jeziku budu objavljeni i kod nas.
Imate dvoje djece, školaraca. Kako Vaša porodica doprinosi kreativnosti? Da li na pisanje gledate kao na hobi ili je to Vaš posao?
– Imam veliku podršku porodice. Na pisanje još uvijek gledam kao na hobi, s obzirom da sam zaposlena i da podižem djecu. Ali, to je hobi kojeg se nikada neću odreći, to sa sigurnošću mogu da kažem.
Daje li Vam pisanje energiju ili Vas iscrpljuje?
– Proces pisanja, tj. stvaranja i kreativnosti mi daje energiju, ali me proces ponovnog iščitavanja i korekture ponekad iscrpljuje, naročito kad imam rokove. Ipak, i u jednom i u drugom procesu uživam, jer iscrpljujući zapravo može biti samo onaj posao koji ne voliš.
Da li se više trudite da budete originalni, da pišete samo ono što Vama prija ili da pružite čitaocima ono što žele?
– Jednom mi je jedan urednik rekao, onako veoma rigorozno: “Da li ti želiš da pišeš za sebe ili za čitaoce? Ako želiš da pišeš samo za sebe, onda fino napiši rukopis i spakuj ga u svoju fioku. Ako želiš da pišeš za čitaoce i da budeš objavljivan autor, onda se potrudi da pišeš nešto što će čitaoca nasmijati, rasplakati, ono što želi da pročita, ono iz čega će nešto naučiti.” Danas znam da je bio potpuno u pravu.
Postoji velika razlika između pisanja za sebe i pisanja za čitaoce. Rijetki su pisci koji mogu sebi da dozvole da pišu samo ono što im je na duši, a da to njihovo djelo bude objavljeno. Mada, i tu postoji rizik. I u tom slučaju rejting poznatog pisca može vrlo lako da “padne u vodu”. Što se tiče originalnosti, svakako se trudim da moje pisanje ne bude kliše već nešto autentično i nešto što do sada nisam nigdje pročitala.
Da li pišete knjige koje su svaka za sebe ili su tematski vezane?
– Najviše volim da pišem knjige koje su svaka za sebe. Volim kada priča ili roman ima cjelinu, kad ima taj neki krug koji čitaoca uvlači u sebe i drži ga unutra do samog kraja, kada dolazi do otkrovenja, razotkrivanja radnje, intriga se stišava i čitalac doživljava neku vrstu olakšanja, zadovoljstva ili umirotvorenja… To je svrha čitanja, a sa strane autora to je cilj pisanja dobrog književnog djela. Međutim, sa romanom Sve što treba da znaš o ljubavi je ispalo potpuno drugačije. Iako ima cjelinu i definisan kraj, podloga je za sljedeću životnu priču mlade unuke glavne junakinje romana, tako da jedva čekam da napišem nastavak, tj. drugi dio. Mislim, da će biti i treći, razmišljam još.
Kada biste morali da date savjet piscu početniku, šta bi to bilo?
– Osnovni savjet je da mnogo čita, drugorazredni savjeti su da istražuje, obraća pažnju na detalje, zamišlja da je u koži čitaoca kojem sve mora da bude prikazano kao na dlanu. Od savjeta mi se najviše sviđa onaj Dena Brauna koji u jednoj od svojih škola pisanja kaže: “Kada pišete, pišite onako kao da vas niko ne posmatra. Jer, zaista, niko vas i ne posmatra.”
Vaš omiljeni savremeni pisac?
– Ako bih morala da izaberem samo jednog, to bi definitivno bio Haruki Murakami. U njegovom pisanju imate kvalitet, stil, trend, intrigu, egzistencijalizam, sve u jednom.
Da li Vaši likovi nastaju na osnovu stvarnih ličnosti koje poznajete, i kako im dajete imena?
– Moji likovi su fikcija, međutim, kako je Hegel rekao u knjizi Fenomenologija duha, svaka ideja koju dobijemo je zapravo ukradena ideja. Mislim da je percepcija nešto što nas ograničava u kreativnosti i stvaranju originalnosti, tako da je teško izbaviti se od svega viđenog i pročitanog u životu. Tako da i moji likovi, u nekom malenom procentu karakterizacije, u sebi vjerovatno nose osobine ljudi koje sam već negdje srela ili koji su u nekom momentu života dotakli moju dušu.
Imena likovima dajem po osobinama i ulozi koju treba da odigraju u romanu. Postoje nježna imena, fajterska, ona koja ostavljaju utisak strogosti, tako da u tom smislu zaista nemam problema u maštanju.
Imate li u planu da objavite nove knjige?
– U planu sa izdavačkom kućom Ourobors pripremamo objavljivanje dva romana koja su završena, Formula Salvadora Dalija i Nečujni pijanista. U fazi stvaranja je drugi dio romana Sve što treba da znaš o ljubavi.
Kako za Vas izgleda književni uspjeh?
– Književni uspjeh je dobra reakcija čitalaca. Ništa drugo. I to je najljepši dio čitavog procesa stvaranja i objavljivanja jednog književnog djela.
Koliko dugo istražujete ili osmišljate koncept prije nego započnete da pišete? Koliko Vam treba da napišete knjigu?
– Recimo, roman Sve što treba da znaš o ljubavi počela sam da pišem 2016. godine, a tek u decembru 2023. je objavljen, što znači da se stvarao godinama. Roman se stvara i u procesu pisanja i u procesu svakodnevnog življenja. Sjećam se, kada sam pisala triler Formula Salvadora Dalija, mnoge dijaloge i zaplete sam napisala u glavi na putu od kuće do vrtića, kada sam išla po mlađeg sina. Međutim, pola svog života sam posvetila izučavanju onog o čemu sam pisala u tom trileru. Ukoliko želite da napišete ono što zaista smatrate savršenim djelom, morate to štivo da živite, osjećate, volite i da ga nosite u dubinama svog duha. Smatram da je za pisanje kvalitetnog književnog djela, pogotovo ako se radi o obimnijem književnom djelu, potrebno minimum godinu dana.
Kada biste mogli da uradite nešto drugačije kao dijete ili tinejdžer da biste postali bolji pisac, šta bi to bilo?
– Podrazumijeva se da bih više čitala, i sigurno ne bih uništila svoj dnevnik koji sam pisala pet godina. Sada se veoma kajem zbog toga; u pisanju drugog dijela Sve što treba da znaš o ljubavi bio bi mi istinski dragocjen. Ipak, taj dnevnik ima pozitivnu stranu. Pisanje dnevnika je neprocjenjivo potrebna vježba svakog mladog pisca, da tehnički postane jači u opisivanju unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta.
GRACIJA 221/mart 2024.
