Razgovarao Danilo Brajković
Foto Krsto Vulović
Tivćanin Duško Miljanić, cijenjeni i višestruko nagrađivani umjetnički fotograf, početkom novembra predstavio je izložbu fotografija Lica mog vremena u tivatskoj galeriji Buća. Promocija istoimene knjige, prvobitno predviđena za 22. novembar, zbog poštovanja mjera Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti odgođena je do daljnjeg. Izložba i knjiga krunišu marljivo dugogodišnje Miljanićevo istraživanje o vrlo kompleksnim i šarolikim aspektima društvenog, kulturnog i političkog života Boke Kotorske i Crne Gore na primjeru rodnog Tivta. Uz nesebičnu asistenciju sugrađana, Miljanić je, kako ističe, konačno zaokružio dugo preispitivanje. Dosadašnje reakcije su pohvalne, a vrijeme će u konačnom suditi o sveukupnoj vrijednosti.
Izložba fotografija među rijetkim je umjetnički vrijednim poduhvatima kojima se domaća kulturna scena može pohvaliti tokom ove godine. Osim neuobičajenog ambijenta, publike pod maskama, po čemu ćete naročito pamtiti tu noć?
– Na otvaranju izložbe sam bio zbunjen, nisam znao odakle početi i šta kazati posjetiocima koji su uprkos trenutnoj situaciji došli da me podrže. Planovi, želje, slika tog događaja u mojoj glavi, sve je bilo drugačije. Radeći na ovom projektu, zamišljao sam kako bi to bilo na otvaranju izložbe, gdje vidim mnogo sugrađanki i sugrađana, prijateljica i prijatelja, pozitivnu energiju, dobru diskusiju, interakciju, smijeh, suze… Veoma sam svima zahvalan, od organizacije, preko učesnika u projektu, do sugrađana koji su bili pod maskama. U tom trenutku je zaista ovo bio maksimum, jer je i u izvedbenom dijelu izložbe bilo zamišljeno još nekoliko audio-detalja i instalacija, ali sam se na kraju uklopio u date okolnosti.
Izložba i knjiga plod su dugogodišnjeg “kopanja” i istraživanja mnogih aspekata koji slučajnom prolazniku možda i ne bi zapali za oko. U kom trenutku ste procijenili da je vrijeme za ozbiljniju misiju? Kom to podsticaju niste mogli dozvoliti da bude puko slovo na papiru ili tek vizija u mislima?
– Motiva barem ne nedostaje kod nas. Oblast početnog istraživanja obuhvata kulturno istorijski kontekst Boke i Tivta, analizu savremenih, tranzicijskih i postranzicijskih promjena u društvenom tkivu, kao i njihove posljedice na socijalne i identitetske karakteristike društva. Nakon dužeg perioda posmatranja svih promjena, osjetio sam potrebu da kroz umjetnost reagujem na aktuelnosti koje se tiču cjelokupnog društvenog, kulturnog i političkog života Boke kotorske i Crne Gore, te promjena, nestanka malog mediteranskog grada, karaktera i duha mjesta. Smatrao sam da sam pozvan da odgovorim i reagujem. Mnoge kontroverze koje prate sve procese i u odnosu na koje postoje različiti stavovi u društvu godinama izazivaju pažnju javnosti, omogućavaju da ovaj rad šire sagleda sliku ili otvori razna pitanja, ili ponudi neke odgovore ovom novonastalom svjetskom fenomenu. U prirodi umjetničkog rada je da se uvijek preispituju polazišta i stavovi prema kojima se oblikuje umjetničko djelo. Projekat se može čitati i sagledavati iz više uglova i raduje me da nije jednosmjeran.
“Treba da se zapitamo dokle smo došli, dokle i gdje zapravo idemo, šta želimo od našeg prostora napraviti, za koga ga i kakvog ostavljamo”
Kažete da su se tokom stvaralačkog procesa preplitali subjektivno i objektivno. Šta Vam je u tom dualitetu bila vodilja uz čiju pomoć ste pokušali da balansirate? Da li ste više naginjali ka raciju ili emociji?
– Trudio sam se da budem racionalan, što je više moguće objektivan, da jasno sagledam širu sliku i dobijem informacije iz više različitih izvora, da bih na kraju mogao da formiram objektivan stav. Mišljenja sam da svako mora imati stav. Da umjetnost ima odgovornost, iako je njen uticaj na današnju društvenu stvarnost veoma mali. Da umjetnik djelovanjem mora biti društveno angažovan i da radom propituje, provocira ili ukazuje na društvene anomalije i time bude aktivni sudionik društvenog života. Dao sam sve od sebe da ne budem pretjerano subjektivan, a pomoć sam imao od najbližih saradnika (Jelena, Lazar, Mirjana, Ana…), čije mišljenje veoma cijenim. Rad sam u toku razvoja u više navrata slao na interne recenzije i vrlo precizno dobijao vrijedne smjernice šta promijeniti i u kom pravcu nastaviti.
Priča u vezi sa rodnim krajem sigurno Vam je nametala i breme dodatne odgovornosti. Shodno tome, jeste li jurili perfekcionizam ili je to u svijetu umjetnika, naročito u ovako ograničavajućoj godini, ulazak u lavirint?
– Mišljenja sam da ovakva vrsta umjetničkog rada ne zahtijeva perfekcionizam, već pravilnu kontekstualizaciju i sadržaj, koje nude mogućnosti različitih tumačenja teme i drugačije perspektive, čime se poziva na promišljanje i otvaraju nova polja javnog diskursa. Smatram da je tu zapravo kompletna suština, a da se onda svaki segment rada može gledati i kao odvojena priča i doživljavati drugačije, zavisno od ambijenta, vrste publike i slično. Ispoštovao sam sve korake koji su potrebni za ovakvu vrstu rada (tekstovi raznih autora, stručno pisani rad, intervjui…), tako da sam imao odličnu podlogu za fotografski dio posla, koji je u konačnici bio veoma jednostavan. Naravno, da bi proces izvođenja bio jednostavan potrebna je adekvatna priprema i organizacija u danima kada se nije fotografisalo. U ovoj godini sam finalizovao, sublimirao sve što je rađeno tokom 2018. i 2019. godine.
Kada govorite o rodnom Tivtu primjetno je da o njegovim suštinskim ljepotama i čarima pričate kroz duh prošlih vremena. Po čemu se Tivat Vašeg djetinjstva najviše razlikuje od današnjeg? Šta mu se to dešava pa nestaje, kako ste zapisali, pred našim očima?
– “Odavno nema monada, škerca, brontulanja, ćakulanja… Nema više malog primorskog mjesta grada, mediteranskog duha, gdje kroz pjacu možeš čut najnovije vijesti, kako je bilo u ribu, koga ćemo srijetat, a koga više nećemo gledat, ko je arivao, a ko partio, kome traba ić’ na mobu, ‘esu li počele kuke i šparoge, ko je dobio na karte… Grad raste, dolaze furešti, sa njima šoldi, neki na kratko, neki se nastanili. Nekako je sve utihnulo, kao da je prazno, a u stvari nije, nego nikad punije.” Rekao bih da ovaj citat sa početka knjige najslikovitije daje odgovor na pitanje. Opšti svjetski trend valorizacije javnih prostora koji imaju kulturni ili istorijski značaj, posebno mjesta koja za lokalnu zajednicu imaju određeni značaj ili tradiciju, nije zaobišao ni Crnu Goru. U toj konstalaciji snaga, privatni investitori predstavljaju glavne aktere u razvoju grada, koji u ovakvim prostorima prepoznaju ogroman komercijalni značaj, šansu za ostvarivanje novog profita, komercijalizujući kulturni i istorijski pejzaž. Tako nestaje karakter grada, duh lokalnog stanovništva, mijenja se pozicija “malog” čovjeka, nestaje staro gradsko jezgro, a nastaju novi centri zbivanja u kojima izostaje poštovanje kulture i tradicije prilikom izgradnje novih urbanih cjelina.
Kulturna baština često biva degradirana – ispod radara javnosti ili bukvalno pred njenim očima. Ukoliko društvo predugo bude nijemo na tu pojavu, kakve posljedice predviđate i ko će ih najviše osjetiti?
– Na gubitku su lokalna zajednica i država, a sve na osnovu dosadašnje okupacije prostora i duha, odnosa i neadekvatne valorizacije materijalne i nematerijalne baštine koja je generacijski prenosivi proizvod ljudskog stvaralaštva. Komercijalizacija takvih prostora determinisana je uglavnom na potrošnju, kupovinu i prodaju, privatizovana i površno obojena lokalnim karakterom, te daje istovjetni rezultat gdje god on bio lociran. A složićete se da onda nećemo imati posebnosti po kojima ćemo biti prepoznati.
Vizuelni efekat okarakterisali ste kao jednostavan, sveden na nekoliko kompozicijskih rešenja i poneki spontani namješten, ali jednostavan i nenametljiv detalj. Šta su specifičnosti interakcije koju ste uspjeli da stvorite sa junacima Vaše priče? Da li je to prirodno okruženje i siguran teren za njih bio pun pogodak?
– Sa svim učesnicima sam proveo divno vrijeme. Sa nekima se odlično poznajem od djetinjstva, a druge sam bolje upoznao kroz ovaj rad. U startu je već bilo zamišljeno da portrete fotografišem u njihovom ambijentu i time dam još jači vizuelni efekat kompletnoj priči. Ideja je bila da se portret dodatno izdvoji i akcentuje u odnosu na ambijent, a da pritom ne narušim energiju njihovog prirodnog okruženja. Svako druženje se sastojalo iz niza koraka koje sam uvijek poštovao, a vrijeme sam prilagođavao protagonistima. Nisam želio ničim da utičem na vjerodostojnost priče i karakter portreta. Nakon nekoliko obavljenih razgovora i mini intervjua (koje sam snimao u dogovoru sa učesnicima), sticao sam iskreno povjerenje u sve što radim i time stvorio prostor za nekoliko divnih, iskrenih fotografija portreta koji su odlično komunicirali sa pričom. Proces je zaista bio divan i vrlo rado bih sve ponovio u nekim narednim projektima. Sličan pristup sam imao i 2010. u svom radu Barvale.
Tokom građenja priče, savjetima, idejama, diskusijom i dobrom voljom asistirali su Vam sugrađani. Nakon spuštanja zavjese i promocije, koje zaključke su podijelili sa Vama? Da li su njihova lica odavala utisak zadovoljnih ljudi?
– Nakon izložbe, zadovoljni su organizatori, učesnici, a pogotovo ja, jer sam napokon zaokružio i prestao svakodnevno preispitivanje. Reakcije mnogih koji su pogledali izložbu su fantastične. Poruke, tekstove, fotografije dobijam danima i od nepoznatih osoba koje su pogledale izložbu. Organizatori bilježe veću posjećenost nego inače u ovo doba godine, a izložba je dobila dodatnih 15 dana, pa se mogla pogledati do kraja novembra. Međutim, iako sve izgleda pitko, slatko i emotivno, mislim da je ovo trenutak kada treba da se zapitamo dokle smo došli, dokle i gdje zapravo idemo, šta želimo od našeg prostora napraviti, za koga ga i kakvog ostavljamo?
Tivat nije usamljen, već bi se slična cjelina mogla izmjestiti u mnoge druge male sredine. Dopire li do Vas glas i njihovih žitelja? Da li ostavljate mogućnost da još nekom mjestu podarite ovakav projekat?
– “Uvijek je tako bilo i uvijek je tako trebalo biti, da nečiji gradovi više nisu njihovi. Tako grad nastaje i živi. Problem je kad grad više nije ničiji. Kad se preseli iz sebe, pa se građani povuku u predgrađa, a grad na Instagram profile svjetskih putnika”, zapisao je Boris Dežulović u tekstu Split – kronika jedne propasti. U istraživačkom dijelu ovog rada sam se upravo pozivao na slične transformacije i ukazao na univerzalnost ovakvih promjena. Venecija, Dubrovnik, Split, Kotor – samo su neki od najbližih primjera komodifikacije kulturnog nasljeđa. Tivatska “štorija” može da bude model primjenljiv u cijeloj Boki. Postoji ideja da se ova priča nastavi, proširi i u saradnji sa drugim umjetnicima ili stručnjacima iz drugih oblasti. Već ima reakcija stručne i laičke javnosti u tom pravcu. Mnogi vide širi kontekst ove priče.
“Iako je uticaj umjetnosti na današnju društvenu stvarnost veoma mali, umjetnik djelovanjem mora biti društveno angažovan, mora da propituje, provocira ili ukazuje na društvene anomalije”
Vrijeme će suditi o učinku i izložbe i knjige. Hoće li biti veće nagrade za Vas od, recimo, mogućnosti da za nekih 10-20 godina Tivćani baš među koricama ili fotografijama koje potpisujete potraže spas od lažnog sjaja o kom pišete?
– Da, upravo tako. Cijenim da će vrijeme pokazati svoje, što mi je i Neven Staničić, jedan od tekstopisaca u knjizi, pri kraju rada na njoj i rekao. Da će sve ovo tek dobiti na snazi kad prođe neko vrijeme, a pogotovo kad nas više ne bude. Meni je veoma drago da sam podvukao crtu, probao da ukažem na posebnosti dva sistema vrijednosti i ukažem na prednosti i mane. Posebno mi je drago ako sam uspio da sačuvam dio nasljeđa, za koji se iskreno nadam da će poslužiti kao inspiracija i za druge oblasti istraživanja. Veoma mi je drago da su sugrađani dobili zaslužen prostor i na taj način zajedno istakli da je njihovo djelovanje u izgradnji kulturnog bića ovog grada mnogo važno.
Pozorište je zbog specifične uloge koju ostvarujete u njemu posebna tema o kojoj možemo pričati. Kao nikada do sada i glumci i mnogi drugi njihovi saborci, poput Vas, odvojeni su od dasaka, scene, gledališta, kulture. Ako biste odgovor na pitanje koliko Vam nedostaje sve to morali da nam ponudite kroz neku fotografiju – šta biste sve prikazali na njoj?
– Veoma teško je odgovoriti. Kompletna godina je čudna. Naravno, veoma mi nedostaje rad u pozorištu, moja pozicija, moj komfor i parče mraka gdje sam svoj. Rad na pozorišnom projektu iz mog ugla nikada nije bio samo puko okidanje i dokumentovanje nekog pozorišnog komada. Nastojao sam uvijek da se pojavim kao autor, da ravnopravno učestvujem i dam osvrt ili čitanje novog pozorišnog projekta. Stoga, mišljenja sam da je nemoguće dati konkretan odgovor i to svesti na samo jednu fotografiju. Nedostaju mi kreativni naboj i nervoza prilikom stvaranja, razmjena mišljenja i diskusija, snažne emocije, akcija, rad pod pritiskom. A onda, relaksacija i onaj divan osjećaj kada znaš da si opet uspio i da je sve spremno za publiku.
