Džez, viski i preljuba

Viski i džez imaju vezu. Svakim gutljajem i tonom možete neočekivano da dođete do iznenađenja i nove priče, novog ukusa

Piše Marko Mihailović
Foto Vesela Mišković

Kad je u pitanju piće, tad prije posegnem za dobrim crvenim bariknim vinom nego za kratkim pićem. Volim piće koje se gustira, koje traje. Volim muziku koja se gustira, koja slobodna traje. Volim džez. Volim iznenađenja na početku ili na kraju. Ne volim krajeve. Jedno veliko iznenađenje bio je poziv da prisustvujem podgoričkom sajamu viskija koji se održavao u hotelu CentreVille tokom vikenda 24. i 25. februara, gdje sam kao veliki ljubitelj vina bolje upoznao američki viski. Jack Daniel’s, omiljeno piće Frenka Sinatre, obuzeto mirisom hrastovine. Tako pijan počinio sam preljubu pića, koja će, pretpostavljam, da se pretvori u vezu sa strane. Vino neće znati šta je istina, viski ćuti, a sve zna, kažu da neće da me boli glava. Iz iskustva znam da to nije tako, ali na kraju krajeva, nisam ni došao da ne odolim iskušenju.
Ukus je ogledalo slobode predavanja onom što nas obuzima. Naš ukus je priča o našoj slobodi, zoni komfora, predrasudi, strahu i ponosu. Ukusi su nekad nametnuta priča o foliranju, pa ostavljaju gorak trag, a kad su ogoljena iskrena specifičnost nas samih, tad ostavljaju dobar utisak ma kakvi da smo.
Tad o nama priča viski ili vino, brlja ili pivo. Pa opet koji viski i koje vino i koja brlja i koje pivo? Pričaju farmerice ili pantalone, jakna ili sako? Na golom čovjeku. Pa opet kakvom čovjeku?
Sa viskijem je slična stvar. Ima ih raznih, nije svaki za svakog. Postoji izbor, postoji priča, viski ima svoje rituale, ima tajne. Naučio sam da je nekad viski jak i zbog jačine alkohola koji spaljuje čula se ne da doživjeti u potpunosti u početku, zato dodamo malo vode, ili leda. Tako je sa osobama, nekad imaju veliki kvalitet ali se čine opore i daleke, a zapravo treba im samo malo prostora i vremena.
Na tu sajamsku VIP prezentaciju viskija, kao i sve ostale prezentacije u mom životu, sam malo okasnio, tu su svi na petom spratu hotela CenterVille u jako lijepoj sali pričali degustatorskim rječnikom, komentarisali hmelj i ječam, aromu i starost alkohola, single malt i blend… Ja sam pijuckao, klimao glavom da se govornik osjeća prijatno iako pojma nemam, dok u isto vrijeme razmišljam kako ću da napišem tekst o viskiju jer ga ne pijem često. Bilo bi divno da drugima otkrijem svijet zanimljivih ljudi koji dijele istu strast, ne ka alkoholu, već ka ukusu. Da mogu da objasnim zašto me jačina hrastovine u viskiju zadržala da popijem još koju čašu, da sam baš tu jačinu hrasta tražio u bariknom vinu. Da mi je prijala promjena i ako sam se pomalo osjećao grešnim. Da je lijepo kad otkriješ novi miris, novi svijet, a ne izgubiš onaj koji voliš.
Prije neku godinu sam slušajući Majla Dejvisa i njegov Blue in Green, od druga sam dobio preporuku za Ibrahima Malufa i stvar Beirut. Imaju sličnost, mada drugačiji registar trube. Te dvije stvari imaju sličnost, ali različitu dušu, zapad i istok. Potonuo sam u Ibrahimov Beirut, izgubio sam se za tišinom između zvukova ulica i trube, tražio sam da u njemu nađem Majlsa Dejvisa, Četa Bejkera jer sam ih naslutio. Međutim bilo je kao kad tražiš sličnost između Johnny Walkera, Ballantinesa i Jack Daniel’sa. Svaki je priča za sebe, tu je sve ali je sve drugačije, šta god da očekuješ, kako god da kreneš, uvijek će te prošetati na neku novu stranu. Treba vježbati osluškivanje, isključiti očekivanje.
Viski i džez imaju vezu. Imaju slobodna izvođenja, a ostaje žanr. Svakim gutljajem i tonom možete neočekivano da dođete do iznenađenja i nove priče, novog ukusa. Do nebitnosti očekivanja, do bitnosti komunikacije.
Imamo uvriježeno mišljenje da se viski proizvodi samo na zapadu, a u Japanu se proizvodi još od 1870, gdje je najsličniji škotskom singl maltu. Ko ima želju da sluša japanskog džezera može sebi da naspe čašu Suntori viskija i uz ploču Rio Fukujia dočeka japansko sunce koje izlazi sa nekog opijenog zapada.
Vjerujte u iznenađenja. Kolijevka i sanduk su napravljeni od drveta. Ali, i bačve i instrumenti.
Kada sam krenuo kući nakon degustacije, pojma nisam imao kako ću da se isparkiram, bio sam uzbuđen od avanture, ili od viskija. Nikad ne vozim poslije pića, ostavio sam parkiran auto, nema veze. Život je džez… ili viski..
Živjeli!

Gracija br. 126, 02.03.2018.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...