Edin Krnić: Čovjek iz Crne Gore koji je obišao 107 zemalja

Edin iz Tuzi, čovjek svijeta, sagovornik je kojeg samo možete da poželite. Nema puno ovakvih ljudi na planeti. Neviđena je čast bila popiti kafu sa njim i čuti samo djelić onoga što je doživio

 

Čuli ste za Edina Krnića, objavljeno je mnoštvo intervjua, pretraživali ste internet o njemu svaki put kada biste ostali šokirani činjenicom da je iz Crne Gore i da je prošao 107 zemalja. Ovaj tekst je samo mali podsjetnik na detalje koji se ne zaboravljaju. Iz zemalja koje su našem svjetskom putniku najviše prirasle za srce. I ovo je uvod u prvo sljedeće putovanje… Sve je počelo poslije rata u Jugoslaviji. “Za vrijeme rata bili smo bukvalno u otvorenom zatvoru. Sjećam se riječi Slavka Perovića. Bio sam mlad, a on je govorio: ‘Ljudi, niste svjesni da živite u otvorenom zatvoru u srcu Evrope’. Aerodromi nisu funkcionisali, jedino se iz Tirane moglo letjeti. Pasoš je bio bezvrijedan, a izvaditi bilo koju vizu bilo je teško. Počeo sam da putujem 2001. i tada je sve krenulo. Niko u mojoj porodici nije gajio velike sklonosti prema putovanjima. Sjećam se, doduše kroz maglu, da sam na prvo putovanje otišao u Mađarsku, Čehoslovačku i Poljsku. Tada sam imao 19 godina. Nisam ni sanjao da ću danas živjeti životom putnika”, počinje priču naš sagovornik. Kada je počeo da putuje, mislio je da će cifrom od pedesetak država biti zadovoljan. “Kad sam prešao tu brojku, želio sam više. Nisam nikada razmišljao toliko o značaju mojih putovanja, dok mi to, na neki način, nije otkrila novinarka Vijesti i moja prijateljica Damira Kalač. Prije nekih sedam-osam godina vidjela je da na društvenim mrežama objavljujem lijepe fotografije i da lijepo govorim o svojim putovanjima. Od tad, nakon svakog povratka sa putovanja, sjedjeli bismo zajedno satima uz neku egzotičnu večeru, koju bih ja pripremao koristeći začine iz dalekih zemalja, i uz neko dobro vino razgovarali bismo o mojim doživljajima s putovanja. Nagovarala me je da počnem da pišem i da pokažem javnosti ono što sam vidio. To je razlog što sam počeo da pamtim svaki detalj i da još više volim putovanja. Zbog toga se, takođe, danas mnogi čude što tako dobro i olako pamtim sva imena ljudi i mjesta na kojima sam boravio.”

Palestina

Palestina je bila stota država koju je Edin posjetio. I ne slučajno. “Ponosan sam zbog svoje posjete Palestini. Kada bih se ponovo rodio i radio ovo što danas radim, Palestina bi obavezno bila na listi. Moram se prvo zahvaliti ambasadoru Palestine Rabii Hantouliju i njegovom bratu Hayelu koji su mi dali uputstva kako da se krećem u Palestini, budući da je ona pod okupacijom. Vidimo i sami kakva je situacija tamo, posebno ovih dana. Svi vidimo šta Amerika i Izrael rade Palestini i palestinskom narodu. Palestina, ogromna država, ponudila je svoju zemlju za život dva naroda, a oni su to zloupotrijebili i sada taj narod nema svoju slobodu. Kako je tom narodu ne možemo ni da pretpostavimo. Nisu dovoljni medijski izvještaji, a mnogi nisu ni vjerodostojni. Da bi se vidjela prava slika patnje Palestinaca, potrebno je boraviti među njima, a ne putovati izraelskim agencijama i njihovim autobusima, jer vas tada neće niko kontrolisati na kontrolnim punktovima. Ukoliko putujete vozilom sa palestinskim registarskim oznakama, osjetićete pravo maltretiranje izraelskih vojnika. Potrebno je ući u Hebron, Gazu, otići do Ramalaha, kako biste shvatili kako žive ti ljudi.”

Ne zaboravlja se osjećaj dok hodaš Hebronom ili Jerusalimom, gdje se nalazi džamija Al-Aksa, kad ne možeš da uđeš u vjerski objekat, a da te kao najvećeg kriminalca ne kontrolišu izraelska vojska i policija. Šetati ulicama Hebrona je, kaže, kao da šetaš gradom duhova. “Prolaziš pored barikada vojske, kao da je ratna zona. U Hebronu sam posjetio jednu porodicu koju nikada neću zaboraviti. Žena sa sedmoro djece. Muž je poginuo u sukobima Palestinaca s izraelskom vojskom. Ona živi u siromaštvu i u stalnom strahu zato što nikada ne može znati da li će joj neka kontrola banuti u kuću. Šetajući ulicama starog Hebrona, mogu se vidjeti razapete ribarske mreže na kojima je nabacano smeće iz stanova u kojima žive Izraelci. Pojedini ne mogu više da trpe torturu, prodaju kuće i odlaze. I onda zašto Palestina? Zato što je moja borba na putovanjima kao konstantna borba Palestinaca za slobodu. Oni se bore za slobodu i prava, a ja sa svojim izazovima na putovanjima.”

Afrika

Teže je obići 20 zemalja Afrike nego čitavu Evropu. Afričke zemlje posebno su nepredvidive i teško dostupne. Ali, Afrika se voli. “Kada prođeš zemlje Afrike u koje sam išao, ili je zavoliš toliko da ti uđe pod kožu, ili više nikada ne odeš. Taj narod sam zavolio još prije sedam godina, kada sam prvi put posjetio Afriku. To je bila Kenija. Moj susret sa Masai plemenom, vidjeti uživo lava, slona ili bilo koju životinju na razdaljini od nekoliko metara iz posebnih safari vozila bilo je fascinantno. Onda sam opet pošao u Afriku, pa opet… Sad se osjećam kao građanin Afrike. Nema dana kada se u Africi ne probudim srećan jer mi svaki dan pruža novu energiju i želju da vidim nešto novo i drugačije. Pojedina mjesta me vrate 200 godina unazad, kao recimo Stone Town na Zanzibaru, jer je tamo život tako jednostavan i relaksiran. Vidim koliko su djeca Afrike srećna, jer mnoga ne znaju šta je novac i čemu služi. Stoga je veliki grijeh afričkoj djeci davati novac, bolje im je udijeliti neki slatkiš ili hemijsku olovku, jer ih to čini posebno srećnima. Tamošnja djeca nisu nimalo gramziva, i kada stanu u red za poklon tapnu dlanom o dlan dva puta i time daju znak da su zahvalni za poklon koji su dobili. Niko neće uzeti dva slatkiša, a da pritom nisu sva djeca namirena. Štaviše, oni koji su dobili slatkiš pokazaće rukom prema onima koji ga nisu dobili, pokazujući fascinantnu solidarnost. Kako ih takve ne voljeti?”

Plemena

“Imao sam veliku želju da upoznam Himba pleme u Namibiji. Prijatelji koje sam tamo upoznao su mi pomogli da dođem do njih. Nije bilo nimalo lako. Krenuli smo. Uzeo sam samo kamere i džak za spavanje. Nisam znao šta me čeka. Prvo je bilo problema zato što su se pojedini protivili tome da prespavam u selu, jer nije u praksi da turista prespava, ali je na kraju poglavica Boni odlučio da mogu. Veliku sam pomoć dobio od svojih, a ujedno i Bonijevih prijatelja Marka i Erika koji su garantovali za mene da neće biti nikakvih problema. Kada mi je dopušteno da ostanem u selu, već je padao mrak. Nema električne energije. Za spoljno osvjetljenje koriste samo logorsku vatru, a unutar koliba baterijske lampe. Tačno sam stigao na večeru koju je odjednom prekinula snažna oluja, kao grom iz vedra neba. Nastao je metež u mraku. Boni me je pozvao da se sklonimo od kiše u obližnju kućicu. Usput smo sa sobom ponijeli hranu koja je bila u kotlovima na vatri. Jeli smo dinstanu junetinu i sadzu, nešto poput kačamaka, a pravi se od brašna, mlijeka, vode i soli. Plemena u Namibiji koriste sadzu umjesto hljeba, a nije ukusno ukoliko se ne jede sa povrćem ili mesom. U kolibi smo bili Boni, njegova žena, njena sestra i ja. Uživali smo u izuzetno ukusnoj večeri, a ja sam s uživanjem slušao njihov razgovor za trpezom, iako nisam razumio niti jednu riječ. Bilo je interesantno što su se sve vrijeme smijali naglas, gledajući neprestano u mene, tako da sam znao da sam tema njihovog razgovora. Nije mi bilo nimalo neprijatno, jer sam po njihovim pokretima osjetio da o meni ne govore ništa loše. Kada je došlo vrijeme za spavanje, njih dvije su prostrle ćebad na zemlju i rasporedili gdje će ko da spava. Kuća je bila metar i po sa dva otprilike, i nas četvoro morali smo se sabiti kao sardine da bismo mogli stati. Boni, njegova supruga i ja spavali smo jedno do drugog. Sestra Bonijeve žene legla je nasuprot, zato što sve njihove žene imaju bujnu crvenu kosu koju mažu blatom i maslacem, pa je bilo nemoguće da spavamo jedno do drugog u istom položaju, jer im frizura zauzima više prostora nego tijelo. Zaspao sam kao jagnje. Nisam se budio niti pomjerao sve do jutra kada me probudilo pojanje pijetlova. Tek tad su me članovi plemena vidjeli jasno. Žena iz plemena koja je došla do naše kolibe, imala je skamenjen pogled kada je vidjela da ležim pored njih. Toliko je bila začuđena da sam imao vremena da uzmem kameru i da slikam taj zadivljujući izraz lica. O tome najbolje, ipak, pričaju fotografije koje sam zabilježio.”

Družio se i sa najopasnijim plemenom u Africi. “Pleme Mursi živi na jugu Etiopije, pri samoj granici sa Južnim Sudanom i Kenijom, u dolini rijeke Omo. Strašno su prgavi, a i njihova pojava uliva izvjestan strah, jer nose neobične rekvizite, a mnogi i automatske puške i sječiva. Bave se isključivo stočarstvom. Kada dođu do velikog novca od prodaje stoke, znaju se napiti i bez razloga ubijati ljude, bez obzira na boju kože. Napadaju i komšijska plemena, a najviše se svađaju i ubijaju pripadnike susjednog miroljubivog Aro plemena, čiji pripadnici potom iz osvete ubijaju njihove pripadnike plemena, jer to rade iz bijesa, a ne iz želje da se osvete određenoj porodici. Sa njima sam proveo jedan dan, ne znajući ništa o njihovoj prirodi. Osmijeh je karta za svaku kuću u afričkim plemenima. Ja takav, pozitivan, priđem ženi koja kuva ručak ispred kuće. Samo je pogledam, a ona mi pogledom kaže – dobrodošao si. Odmah se uključim, pomognem, otvorim šerpe. Naiđe dijete, zagrlim ga, dam mu neki slatkiš. To je njima simpatično, da jedan bijelac, stranac iz Evrope, dođe i sjedne sa njima za trpezom ispred kuće. Ne moramo znati isti jezik da bismo se razumjeli. Ja im priđem, pokažem fotografije, dam im telefon da vide svoju fotografiju nakon što sam ih upravo slikao. Oni oduševljeni ne mogu da vjeruju da se nalaze na tom malom ekranu, gledaju s nevjericom i u čudu. Isto tako i ja želim da napravim dobru fotografiju sa njima, pa onda dajem kratke instrukcije kako da me fotografišu ili snime. Tu ima fenomenalno zabilježenih momenata. To su stvorili ljudi koji nikad u životu nisu vidjeli foto-aparat.”

Japan

Japan i Japanci. Grijeh je ne pričati o njima. “Japan je savršenstvo. Kad bi cio svijet bio kao Japan i kada bi svi bili vrijedni, radni i pošteni kao Japanci. Kamo sreće da svi umijemo gledamo svoja posla kao oni. Moram se ovdje sjetiti jedne djevojke iz Osake, Jo Mizojuki. Ona je glavni krivac što ovako hvalim taj narod. Bili smo na istom letu od Seula do Osake. Danima prije toga nisam mogao da nađem povoljan smještaj u Osaki ni u Kjotu zato što sam planirao poći za vrijeme Sakure (doba kada cvjetaju trešnje i kada je u Japanu najviše turista). Ona je sjedjela pored mene, i kao potpunom neznancu rekla da će mi pomoći i naći smještaj, ali tek kada sletimo na aerodrom, jer u avionu nismo imali interneta. Kada smo se odvojili kako bismo prošli kontrolu, pošto na svim graničnim prelazima postoje terminali za domaće stanovništvo i za strance, potpuno sam bio zaboravio na nju i na njeno obećanje. Ali, Jo nije bila zaboravila na mene, čekala me odmah nakon policijske kontrole, a u međuvremenu mi je našla smještaj u centru i raspitala se koji je način najpovoljniji za moj prevoz po Japanu. Nisam se ni ovdje mogao odvojiti od nje, htjela je da me isprati do mog smještaja iako se nalazio u suprotnom smjeru od njene adrese stanovanja. Sasvim sigurno je izgubila čitavih sat i po. Eto, to su Japanci. Jo nije bila jedina osoba koja mi je pokazala japansku srdačnost.”

Preživio napad tigra, jeo tarantule

Ovaj Tuzanin je plivao pet puta s ajkulama, preživio napad tigra, i družio sa lavovima i gepardima koji su mu i najdraži. “Ronio sam slobodno s ajkulama u Indijskom i Atlantskom okeanu. Prvi put je to bilo prije četiri godine u Belizeu, u Velikoj plavoj rupi, a sljedeća četiri puta sam ronio u Južnoafričkoj Republici i Mozambiku. Prije svakog zarona, okupljamo ajkule na jedno mjesto tako što ih nahranimo morskim sardinama. Na taj način su zaokupljene hranom, a mi slobodni da ronimo blizu njih.”

Edin je naučio da se ništa u životu ne dešava slučajno. “Sve ti daje krila, iz svega učiš. U jednom hramu na sjeveru Tajlanda imao sam bliski susret sa tigrom. Tigrovi se u tom hramu kreću slobodno i oko njih je veliki broj budističkih monaha. Jednom tigru sam prišao, bez puno iskustva, i ujeo me za ruku. Nisam paničio zato što sam se osjećao siguran, znao sam da se tigrovi ne bi slobodno kretali da prijeti velika opasnost. Jedan od monaha ga je udario štapom i tigar je pobjegao. Ostao je ožiljak očnjaka, a ja sam tek nekoliko godina nakon toga od Masai plemena naučio da se pored takvih i sličnih životinja, predatora, bez problema može kretati ako na sebi nosimo jarke boje, jer ih se plaše”, kaže Edin.

“U zemljama Dalekog Istoka se jede najraznovrsnija hrana, za naše prilike jako neobična. To su razni insekti i gmizavci. Izuzetak su Japan i Koreja, gdje se jede veoma kvalitetna hrana. U Vijetnamu, Kambodži, Kini, Laosu i na Tajlandu ne postoji insekt koji se ne jede. Za moj ukus najinteresantniji i najukusniji su bili tarantula i skakavci. Ukus je nalik giricama i čipsu, tako da ukoliko to jedete zatvorenih očiju, pomislili biste da jedete neku kombinaciju girica i čipsa. Ukus tih insekata može da varira od stepena začinjenosti ljutom paprikom, tako da neki insekti znaju biti previše ljuti.”

Sljedeća zacrtana tačka je Sjeverna Koreja. “Nemam predrasude o Sjevernoj Koreji. Ubijeđen sam da ću se odlično provesti. Neću kršiti pravila koja su tamo na snazi. Uvijek poštujem pravila zemlje u kojoj boravim. Želim da pođem tamo kao čovjek i da se vratim uspomenama koje se ne zaboravljaju”, zaključuje Edin, uz obećanje da će baš Graciji ispričati šta se to krije u zemlji koja nam je i dalje velika tajna.

GRACIJA 121/22.decembar 2017.

Piše Bojana Komnenić

Foto Edin Krnić

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...