EDIN KRNIĆ: Okujepa Himba

“Provesti 24 sata sa ovim divnim domaćinima mi je pričinilo jedno od najvećih zadovoljstava u životu”, priznao je naš poznati putopisac nakon što je u Namibiji upoznao pripadnike Himba plemena

Autor Edin Krnić

Nakon trodnevne posjete Etoša NP, nastavljam svoj put prema Swakopomundu. Prije tri dana sam saznao da se na pedesetak kilometara od Etoše, pored grada Oujuto, nalazi jedno selo u kome živi Himba pleme. Znao sam da neće biti problema obaviti dnevnu posjetu selu, jer mnoga plemena prlično dobro zarade od prodaje suvenira koje sami proizvode, ali da ću ovdje boraviti i spavati – nisam mogao ni sanjati. Sve se dešava veoma spontano. U hotelu u kome je trebalo da boravim to veče upoznajem Marka i Erika, bijelce porijeklom iz Holandije koji i danas međusobno komuniciraju na holandskom. Mark je sa svojim roditeljima vlasnik hotela, dok je Erik zaposlen kod njih. Pitao sam Erika da li je moguće da danas odem u selo, prespavam i ostanem sjutra čitav dan. Rekao mi je da ne zna, ali će pitati Marka, jer je on ovdje rođen i poznaje sve u okruženju. Nakon sat vremena, stižu obojica i Mark potvrđuje da me može odvesti, jer je selo udaljeno samo dvadesetak kilometara od njihove kuće. Dao mi je pola sata da se spremim i uzmem neophodne stvari. Uzeo sam samo kamere i rezervne baterije i bio sam spreman za pet minuta. Moja želja je bila tolika da sam poželio da budem tamo istog trena. Prije nego smo krenuli, morali smo da napumpamo gume njegovog automobila koji nije odavno korišćen zbog slomljenog vjetrobranskog stakla. U garaži je imao mali kompresor i za pet minuta smo bili spremni. Nekako smo se smjestili Erik i ja jer smo imali samo jedno sjedište, dok je Mark jedva mogao gledati kroz polomljenu šoferšajbnu dok je vozio. Za vrijeme dok smo stigli popili su po tri piva. Bili su tako žedni, da su piva jednostavno “gutali”, što ne čudi – tog dana je bila paklena vrućina. Nakon pola sata vožnje, stižemo nadomak sela, a već nailazimo na prvu prepreku. Glavna kapija je zaključana, a selo je udaljeno još pet kilometara. Mark pretpostavlja ko ima ključ i odmah krećemo u obližnje selo da ga potražimo. Nakon desetak minuta stižemo i nalazimo čovjeka kod kojeg je ključ. Pitamo ga da nam otvori kapiju, a on nam odgovara da je dao ključ kolegi koji će večeras biti na kapiji, ali da on nije sada tu već dolazi večeras oko deset. Šta da činimo? Obojica odlučuju da razvale glavnu kapiju, tako što će je rastaviti alatom koji imaju u automobilu. Erik je bio jako brz i efikasan. Otvorio je kapiju za samo desetak minuta. Nevjerovatno.

Ukusna večera u skromnom domu

Vozili smo se još oko 15 minuta po jako lošem i prašnjavom putu dok smo stigli u selo. A u selu mrkli mrak. Ispred svake kuće je naložena vatra i sprema se večera. Čim smo izašli iz auta, ponovo problem. Neko je javio da je kapija obijena i dolaze da vide ko je to učinio. Erik kaže da je on, ali da će pri izlasku vratiti sve na svoje mjesto. Opravdava nelegalni ulazak mojim dolaskom. Počinje rasprava o tome da ne mogu da ostanem ovdje i prenoćim, jer to nije praksa, što znači da moram sa se vratim odakle sam došao. Dok Mark žučno raspravlja sa njima, stiže Boni, glavni lik u selu. Na samom startu je bio jako ljubazan i odmah mi je bilo jasno da je na mojoj strani. Rekao mi je da pokupim stvari iz automobila, te da mogu ostati da spavam u njegovom skromnom domu. Odmah mi je dao stolicu da sjednem pored njega i njegove žene. Oko vatre smo svi zasjeli, dok je najstarija žena spremala večeru. U jednom kotlu je bilo meso, dok se u drugom kuvao pap. Nakon jedan sat počinje užasno nevrijeme. Prvo jak vjetar koji je raznosio sitni pustinjski pijesak, a nedugo nakon toga je počela jaka kiša. Sklonili smo se u obližnju kućicu, ali smo morali izaći i raširiti ceradu preko krova kako bi spriječili da kiša ulazi unutra. Završili smo za nekoliko minuta i vratili se ponovo u kućicu. Kućica je bila nevjerovatnih 1,5 sa 2,5 metra. Mala čak i za dvije osobe. Nisam znao šta im je namjera, jer mi niko nije objasnio o čemu se radi. Bonijeva žena je na pijesak prostrla neki najlon i sa strane jedan dušek. Na vratima je bila jedna dekica koja je bila zaklon od kiše. Kada smo se smjestili, stigla je večera, dinstana govedina koja se topila u ustima. Ne pamtim da sam u životu pojeo ukusnije meso. Uz dinstanu govedinu je bio i pap, jelo jako slično kačamaku. Kada smo večerali, još malo smo razgovarali o njihovom načinu života.

Otjize pasta od crvene zemlje

Oko deset su već počeli da traže najbolju poziciju za spavanje. Nisam ni pretpostavio da ćemo svi spavati u tako malom prostoru. Smjestili smo se kao sardine u konzervi. Koju poziciju uhvatiš, nema ti mrdanja, ni lijevo ni desno. Koliko god da je bilo usko, osjećao sam se jako prijatno i komotno. Kako njihove žene nemaju na sebi ništa osim suknje i nakita, tako i nije bilo potrebe za presvlačenjem, Boni je skinuo samo svoju majicu, a ja sam legao u pantalonama i košulji. Znao sam da ću se djelimično isprljati, ali nisam mogao ni pretpostaviti koliko sam prljav dok se ujutro nisam probudio i izašao iz kućice. Na lanenoj bež košulji je preovladavala crvena boja sa njihove kose i tijela. Osim što kosu ukrašavaju crvenim blatom, kožu mažu sa Otjize pastom koju prave od maslaca i crvene zemlje. To je ujedno i zaštita kože od prljavštine jer je Namibija sva u pustinji, a voda za kupanje je na mnogim mjestima veliki luksuz. Otjize je ujedno i odlična zaštita od komaraca kojih ovdje ima u izobilju. Ujutro smo se probudili oko šest, a one su prije izlaska iz kuće sređivale kosu. Svaki pramen su pojedinačno masirale dlanovima i na taj način bi nestale pukotine u kosi. Rekle su mi da je to redovan jutarnji tretman jer kosa najviše ispuca tokom spavanja.
Od sedam su već svi bili na nogama i svako je imao svoje obaveze. Izašao sam, a Boni me naučio da svima koje sretnem, kažem Moro ili ako me neko preduhitri, da takođe uzvratim sa Moro. Dok su jedni čistili dvorišta metlama koje su slične grabulji, drugi su nalagali vatru i spremali doručak. Najveći broj žena i djevojaka širio je svoje suvenire kako bi nešto prodali potencijalnim turistima. Bilo je interesantno gledati djecu staru i po tri godine kako dolaze kod svoje majke da bi ih podojile. Ovdje se djeca doje sve do svoje treće godine starosti. Ovo bih možda i mogao očekivati, ali da ću vidjeti djevojčicu od sedam godina koja kuva kao stara iskusna žena, nisam mogao ni pretpostaviti. Ona je tako stručno miješala sadžu i dodavala kukuruzno brašno u posudu kao da joj je to rutina. Za sve one koji bi se zagledali u neku Himba ženu ili djevojku, dobro je znati po čemu se razlikuju. Djevojke oko vrata nose debelu ogrlicu napravljenu od pruća, crvene gline i ukrasnih detalja od metala, dok udate žene na vratu imaju i po desetak kožnih ogrlica sa raznim ukrasima. Provesti 24 sata sa ovim divnim domaćinima mi je pričinilo jedno od najvećih zadovoljstava u životu. Još jednom se moram zahvaliti Marku i Eriku na svemu, jer bez njihove pomoći sigurno ne bih mogao ovdje provesti noć i doživjeti Himba tribe na originalan način.
Okujepa Boni, Okujepa Himba (hvala Boni, hvala Himba)!

Gracija 156

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...