Edirne: Zapadna kapija Turske

Ni pandemija nije mogla spriječiti našeg poznatog putopisca da nastavi svoja uzbudljiva putovanja. Ovog puta odabrao je Tursku, a nama prenosi utiske iz Edirna, autentičnog turskog grada

Tekst i foto Edin Krnić

Putovanje po Turskoj započinjem u gradu Edirne, u istočnoj Trakiji, prepoznatljivom još i po nazivu – zapadna kapija Turske. Grad je nastao početkom prvog vijeka po naredbi rimskog cara Adrijana, po kojem je kasnije dobio ime Hadrianopolis. Dolaskom Grka grad je promijenio ime u Edirne, a kada su ga osvojili Bugari zvao se Odrin, da bi dolaskom Otomanske imperije grad i do danas zadržao ime Edirne. U mijenjanju imena i nije bilo velike razlike, jer je samo ime imalo uvijek prizvuk imena jednog od najboljih rimskih imperatora, cara Adrijana. Interesantna je činjenica da je grad nekada bio četvrti evropski grad po veličini i da je imao oko 350 000 stanovnika, dok danas ima nešto manje od 150 000. Formiranjem granice Turske sa Bugarskom i Grčkom, Edirne se nalazi nedaleko od obje države, od Grčke sedam, a od Bugarske 20 kilometara. Za sve one koji sa zapada ulaze u Tursku, Edirne je prvi grad kroz koji se mora proći. A da li je moguće proći, a ne zaustaviti se na bar dva-tri dana, znaju samo oni koji su boravili ili nešto pročitali o ovom gradu. Na putu iz evropskih država prema Istanbulu, mnogi i ne zastanu, a nisu svjesni kroz kakav su dragulj prošli.

Remek-djela otomanske arhitekture

Nevjerovatna arhitektura tri od 54 džamije koliko ih ima u ovom gradu, će ostaviti svakog prolaznika i turistu bez daha, jer se ljepota Selimiye, Uč Šerefeli i Eski džamije ne može opisati perom onako kako to mogu doživjeti oči, posmatrajući ova nevjerovatna djela otomanske arhitekture.

Eski džamija ili, u prevodu, Stara džamija smještena je u samom centru, tik uz sami dio starog grada. Nalazi se na centralnom trgu, prekoputa Selimiye, jednog od najvećih remek-djela otomanske arhitekture. Najmanja i najstarija od tri obližnje carske džamije je nadaleko poznata po kaligrafskim natpisima na unutrašnjim zidovima. Na samom ulazu su još dva kaliografska natpisa na arapskom jeziku, sa desne strane je ispisano Božje ime, a sa lijeve ime poslanika Muhameda. Svi natpisi u unutrašnjosti su ofarbani crnom bojom na bijelim zidovina, dok su imena Alaha i poslanika Muhameda filigranski naslikani direktno na kamenom zidu. U centralnom dijelu je kupola, napravljena u idealnim proporcijama džamije. Na voltovima i kupoli osim bijele dominiraju još i crna, kojom je odrađena sva kaligrafija, i crvena boja koja ovoj džamiji daje posebnu ljepotu i čar.
Na oko 500 metara zapadno od Eski džamije i ulice Sardžalar (Saračlar džadesi) je džamija Selimije, remek-djelo osmanske arhitekture koju je početkom 16. vijeka projektovao čuveni arhitekta Sinan Mimar. Džamija Selimije je jedinstvena građevina sa svoja četiri elegantna minareta i veličanstvenom kupolom, koja se može vidjeti iz svih djelova Edirna.
Izgradnja džamije, započeta 1568. godine po naredbi Selima II, trajala je sedam godina intenzivnim radom oko hiljadu ljudi, a završena je 1575. godine. Mimar Sinan je džamiju, koja se smatra najvažnijim djelom osmanske arhitekture, definisao kao “moje remek-djelo”, a ista se od 2011. godine nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Nakon obilaska Eski i Selimije, odlazim do Uč Šerefeli džamije. Izgradnju ove džamije je finansirao sultan Murat, da bi njegova tri nasljednika, Mahmut paša II, sultan Murat I i sultan Bajazit, finansirali i izgradili još tri minareta koja se potpuno razlikuju od prvobitno sagrađenog. Najimpresivniji od četiri minareta je sagrađen u kombinaciji bijelih i crvenih spiralno klesanih komada kamena, koji mu daju ljepotu od koje svakom prolazniku i namjerniku zastaje dah.
Osim ove tri džamije, obavezno treba obići temelje Adrianopolisa koji se nalaze prekoputa Uč Šerefeli džamije, tik uz Makedonija kulesi. Za temelje Adrianopolisa je dovoljno izdvojiti desetak minuta, jer su još uvijek u fazi restauracije pa se i nema puno toga vidjeti. Od Adrianopolisa treba nastaviti oko kilometar glavnom ulicom prema istoku, gdje se nalazi još jedno remek-djelo otomanske arhitekture, stari kameni most Merič (Merič korpusu).
Nakon obilaska ovih znamenitosti, obavezno treba otići do starog grada, koji se nalazi na samo par stotina metara od ovih atrakcija i uživati u trgovini i hrani.

Pržena crna džigerica i ostale đakonije

Obavezno proći kroz glavnu ulicu Sarač džadesi (Saraç caddesi), gdje se može uživati u veoma ukusnoj i raznolikoj hrani. U ponudi su sva tradicionalna turska jela, a posebna draž je pojesti veoma popularnu prženu crnu džigericu uvaljanu u brašno, koja se ovdje sprema na jedinstven i poseban način. Ovako spremljenu džigericu je teško naći u ostatku Turske i zato je ovdje treba probati. Veoma je ukusna, a uz porciju džigerice besplatno dobijate najmanje tri vrste salate i komad ovčijeg kisjelog mlijeka. Ovo mlijeko je toliko gusto, da se reže nožem kao puter. Ukus je jedinstven i preporučujem svima koji dođu u Edirne da probaju ovaj specijalitet. Iako je džigerica veoma popularna, na mene je najjači utisak ostavila ribarnica kod Balikdžije Yasema. U ovom dijelu starog grada se nalazi još nekoliko ribarnica, ali nijedna od njih nema ponudu ni dekorisan štand kao što je to kod Yasema. Osim najljepše i najveće ponude ribe, rado će vam i pripremiti kupljenu ribu, a za tu uslugu ne morate ništa doplaćivati. Ovdje se za oko 50 turskih lira može pojesti porcija ribe kakvu možete samo da poželite, a uz ribu ćete uvijek dobiti besplatno piće i salatu sa prelivom od divljeg šipka ili Nar sosu.
Što se tiče slatkiša, Turska je po mom sudu lider u spremanju najuskusnijih baklava na razne načine i sa raznim ukusima te još i kadaifa, tulumbi, şeker para, sutlijaša i na stotine raznih slatkiša za svačiji ukus. Sve je toliko jeftino, da u Edirne svakodnevno dolaze mnogobrojni stanovnici iz pograničnih djelova Bugarske i Grčke kojima je ovaj grad glavna baza za kupovinu izuzetno kvalitetne hrane i nevjerovatno ukusnih slatkiša. Interesantna je još i činjenica da se ovdje mnogi bugarski i grčki državljani snabdijevaju ne samo izuzetno kvalitetnom hranom i slatkišima, već i proizvodima za svakodnevnu upotrebu, od kojih su pojedini jeftiniji čak i do pet puta u odnosu cijene u Bugarskoj i Grčkoj.

I na kraju, za sve prolaznike i turiste koji vole autentične turske proizvode, tu je Ali-pašina čaršija gdje je moguće probati i kupiti razne turske slatkiše, lokume, začine, domaće sapune, kolonjske vode sa raznim mirisima, na desetine vrsta raznih domaćih čajeva te razne vrste kafe, među kojima je osim obične kafe koju svakodnevno pijemo najpopularnija Dibek kafa. Dibek kafa je mješavina nekoliko vrsta kafe i lješnika, i veoma je blagog i prijatnog ukusa i mirisa.
Još jednom bih se vratio na početak i pozvao sve one koji automobilom kreću prema Istanbulu ili nekom drugom gradu u Turskoj, da obavezno svrate u Edirne i ovdje provedu minimum dva dana kako bi uživali u svim čarima i ljepoti ovog grada.

Gracija 185, decembar 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...