Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Poznati crnogorski pjevač Edo Abdović nedavno je promovisao spot za novu pjesmu Behar, čiji stihovi govore o staroj Podgorici i Staroj Varoši i vraćaju slušaoce u neko prošlo, spokojnije vrijeme. Podgorica i sugrađani su, kako kaže u intervjuu za Graciju, njegova velika ljubav, i zato želi da svojim postojanjem pošalje poruku da je to grad ljubavi, gdje su ljudi uvijek domaćinski i srdačno raspoloženi.
Promovisali ste novi spot za pjesmu Behar. Kako je nastala i ko je učestvovao u komponovanju i snimanju spota?
– Behar je jedna prelijepa nostalgična pjesma o Staroj Varoši, o staroj Podgorici. Muziku i tekst je uradio Momčilo Zeković Zeko. On je upravo vidio mene u njoj. Režiju potpisuje moj drug Srđan Stanojević Dido, a scenario za spot je napisao Goran Ćetković Ćento.
Poznati ste kao čuvar tradicije i uspomena na staru Podgoricu. Da li je Behar još jedna u nizu Vaših pjesama koja govori o nekim starim vremenima?
– Ja sam čovjek koji je jako vezan za Podgoricu. Gdje god da sam bio, uvijek sam se vraćao mom gradu, koji isto tako nosim u srcu ma gdje da odem. Behar nas upravo stihovima vraća u neka lijepa, bezbrižna, a zauvijek prošla vremena.
Nakon pauze, izazvane prije svega zbog korone, najavili ste ove godine nove projekte. Da li to znači da možemo očekivati još novih pjesama?
– Naravno. U pripremi je novi projekat koji bi trebalo da ugleda svjetlo dana na jesen. Riječ je o duetu sa mojim velikim prijateljem Peđom Jovanovićem. Nadam se da će nova pjesma naići na lijep prijem kod publike.
U svijetu muzike ste dugo. Malo je poznato da ste već sa 13 godina počeli da svirate i to prvo bubanj, pa klavijature i harmoniku, a pjevanje je došlo dosta kasnije. Kako biste opisali svoju dosadašnju karijeru?
– Moji počeci su bili dok sam još bio tinejdžer. Kao što to obično biva, u tom vremenu smo svi buntovnici, pa sam i ja počeo kao ljubitelj roka i hevi metala da sviram bubnjeve. Tokom života brusio sam muzički ukus i tako odabrao upravo ovaj poziv, koji s ljubavlju radim i koji želim da podijelim sa svima koji vole da čuju moj glas.
Za Vas kažu da ste meraklija i u kafani i u pjesmi, ali ste, prije svega, poznati po ljubavi prema svom rodnom gradu i sugrađanima?
– Abdovići su jedna od najstarijih podgoričkih familija, tako da je ljubav prema rodnom gradu u mojim genima. Moj grad i moji sugrađani su moja ljubav, volim ljude i vjerujem da je svaki čovjek duboko u sebi dobar čovjek. Zato i želim da svojim postojanjem pošaljem poruku da je Podgorica grad ljubavi, gdje su ljudi uvijek domaćinski i srdačno raspoloženi.
Koja je razlika između Podgorice koju pamtite i ove sadašnje, koja poprima obrise užurbanog grada?
– Definitivno je razlika ogromna, ali nije nužno loše što postoji. Svako vrijeme nosi svoju vrijednost, tako da tu činjenicu treba samo konstatovati i prihvatiti. Naravno, više volim onu staru Podgoricu, samim tim što sam bio mlađi i zato što me za nju vežu lijepe uspomene, ali u sadašnjem trenutku pravim nove, možda i ljepše uspomene za neka buduća vremena.
“U pripremi je novi projekat koji bi trebalo da ugleda svjetlo dana na jesen. Riječ je o duetu sa mojim velikim prijateljem Peđom Jovanovićem
Sarađivali ste sa mnogim umjetnicima, a u najsvježijem sjećanju je saradnja sa popularnim Kumarama. Da li je tačno da je pjesma Javi se, kumara nastala tokom jednog popodnevnog druženja u kafani?
– Nije pjesma nastala na taj način. Prije dvije-tri godine Kumare su snimile pjesmu, a prošle godine smo tokom jednog druženja, zaista u kafani, dogovorili da je ja otpjevam.
Ekranizacija pjesme, pored autora, okupila je i brojne gradske legende, sportiste, glumce, pjevače, boeme…
– Pjesma je jedna svojevrsna podgorička boemska priča. Sasvim je prirodno da okupi sve ljude koji su na neki način pisali i pišu autentične podgoričke priče i anegdote.
Ostaćete zapamćeni za sva vremena po nezvaničnoj himni Podgorice Moj grad, koju ste izveli sa Sergejem Ćetkovićem i, nažalost pokojnim, Perom Stefanovićem i Igorom Perazićem. Kako je došlo do saradnje i snimanja pjesme?
– Naš veliki umjetnik i moj veliki prijatelj Leo Đokaj je kreator ove pjesme. Upravo je on ponudio nama četvorici da je otpjevamo, što smo sa zadovoljstvom prihvatili zbog velike ljubavi prema našem gradu. Možda je ta ljubav koju smo utkali u ovu pjesmu razlog što su je i svi građani Podgorice prihvatili kao nezvaničnu himnu i što će trajati i poslije nas.
Sve više simbola nekadašnje Podgorice nestaje, a bili ste aktivni i u njihovom spasavanju. Tako ste u emisiji Dnevnica pokušali da pomognete da se obnovi RTV servis Tesla, koji je izgorio u požaru. Zašto ste odlučili da pomognete vlasniku tog objekta?
– Blaža Jankovića poznajem od djetinjstva. U jednom nesrećnom trenutku vatra je progutala radionicu mog komšije i uništila zanat koji je naslijedio od svog oca i od kojeg je živio. Vjerujem da bi većina ljudi u tom momentu pomogla našem Blažu da opet stane na noge.
Osim pjesma posvećenih Podgorici, poznati ste i po hitovima Majka, Čežnja, Ne brini, Čudna žena bješe Vera… Međutim, pjevali ste songove i nalazite se na soundtracku i u filmovima i serijama, uglavnom crnogorskih autora. Kako biste opisali to iskustvo?
– To su pjesme koje su obrađene za potrebe filma i serije. Lijepo je biti dio ekipe koja piše noviju istoriju crnogorske kinematografije.