spot_img

Ela i Predrag Filipović: Preko Atlantika i šest mora do Boke

Bolest im je promijenila prioritete i životnu filozofiju. Shvativši da im je svakodnevnica postala ropstvo bez okova, jedrilicom su se uputili na nevjerovatno putovanje od 7000 nautičkih milja i ostvarili svoje snove

spot_img

Piše Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Da biste ostvarili životne snove, uz avanturistički duh, potrebno je imati hrabrosti, vjere, znanja i mnogo sreće. Preploviti Atlantik bila je životna želja Ele i Predraga Peđe Filipovića, koji su sa svojim psom Bobijem na jedrilici En Vera za tri i po mjeseca preplovili Atlantik i šest mora i stigli u Crnu Goru, u Kumbor gdje im se sedam dana ranije rodio unuk Petar. 

“Moj san bio je da preplovim Atlantik, a Ela me je podržala u mojoj namjeri kao i bezbroj puta u životu. Međutim, ova odluka nije bila laka. Trebalo je ostaviti sve ono što smo uporno i godinama gradili, uspješnu firmu, kuću, prijatelje”, kaže Peđa, a Ela dodaje: “Zajedno odlučujemo o svemu, ali ja sam bila ta koja je presjekla i odlučila da sve prodamo, da sve što imamo stavimo u naš brod i krenemo na ovu plovidbu. Htjela sam da ostvarimo Peđin san. Prva sam otišla u Ameriku, Peđa je došao za mnom iz ljubavi, a ja sam se iz ljubavi odlučila da preplovim Atlantik.”

Peđa je iz Mostara, ali je dugo živio u Beogradu, dok je Ela Novosađanka. Životni putevi su im se ukrstili i rodila se gotovo filmska ljubavna i životna priča. Zajednički život otpočeli su prije dvanaest godina kada su na Floridi otvorili firmu Marine Canvas Rigging, stekli poslovni i društveni ugled kao i brojne prijatelje. Bio je to, kako kažu, lijep život. Sunce, more, palme i brodovi, u potpunosti ostvaren američki san. Prije nekoliko godina je život, taj stari i nepredvidivi kockar, pred njih bacio karte s novim izazovima. Prvo se Peđa suočio sa dijagnozom kancera.

“Bilo mi je teško, ali razmišljao sam o tome za čime bih žalio ako umrem i shvatio da ne mogu da zamislim da umrem, a da nisam uspio da preplovim Atlantik. Mi smo tada već planirali da krenemo u ovu avanturu. Po prirodi sam avanturista, istrajan i ne odustajem ni kada je najteže, planirali smo da to uradimo za nekih desetak godina, kada odemo u penziju, ali korona i novi šok, Elina dijagnoza kancera bešike, ubrzala je sve to i promijenila nam ritam.”
Bolest im je promijenila prioritete i životnu filozofiju. Shvatili su da je stalni krug, ustajanje, posao, plaćanje računa, ropstvo bez okova i besmisao života.

-

Beskrajni horizont, samoća i tuga

Prije operacije koja je trajala jedanaest i po sati, Peđa je Eli obećao da će je povesti na put oko svijeta. “Rekao je da će me voditi na put oko svijeta, ali nije rekao kako i koliko će to biti teško”, priča Ela uz smijeh te dodaje da je više puta u olujama pomislila da je došao kraj. “Najviše sam se plašila noću, više i ne volim zalaske sunca, jer nakon tih romantičnih prizora velikom brzinom iza nas nadolazi tropska oluja. Tada se oblačite i spremate za nju. Takva oluja bila je između Bahama i Bermuda. Ne vidite je, ali je osjećate. Bučna je. Kada se talasi podižu u visini od deset metara, kada pucaju konopci, mislite da ćete se prevrnuti i molite se Bogu da preživite. To je za mene bio pravi šok i najteži prelazak, tu smo se strašno izmorili… Poslije oluja, jutra su najljepša”, kaže Ela, jer svitanja donose mir.
Već na samom startu morali su da skrenu sa utvrđene rute i pređu još 650 milja prema Kejp Verdeu, bježeći od uragana Don. Oluje su ih pratile čitavom plovidbom preko Atlantika, kroz misteriozni Bermudski trougao i nemirni Mediteran. Išli su ususret beskrajnom horizontu. “Prolazili su kruzeri, ali je bilo situacija da po petnaest, dvadeset dana nikoga nismo vidjeli, taj okean i beskrajni horizont stvara osjećaj samoće i neke neobjašnjive tuge, tu ste sami sa sobom i to je možda bilo najteže”, kaže Peđa koji je sa Elom, za koju je imao posebnu odgovornost, kao pravi morski pustolov na okeanu i na morima prošao pravu Scilu i Haribdu.

“Bio sam spreman na to da mi se bilo šta desi, ali nisam bio spreman da se Eli nešto dogodi, morao sam da je dovedem na sigurno… Nisam mislio na prošlost i budućnost, mislio sam samo na taj trenutak, sad i ovdje, na bezbjednost i to mi je davalo nevjerovatnu snagu”, kaže Peđa. Nije smio da dopusti da putovanje bude ugroženo, spavao je svega po dva sata, nekada ni toliko, ali adrenalin je činio svoje, nije posustajao jer je osjećao da u sebi ima silu. 

“Ja sam mu vjerovala u svemu, za sve situacije me je stalno pripremao. Vjerovala sam mu i mislim da sam bila sam dobar saputnik. Tako je bilo i u životu, ne samo na jedrilici. Peđa je poput vulkana, eruptičan kada je bijesan, a bijesan je kada nešto ne ide kako treba, no nikad agresivan, ne smiruje se dok problem ne riješi.” Bijes je tad izraz snage i moći, dok je Ela poput mirne vode koja vatru lagano gasi. “Ona nikada ne potpaljuje vatru, nikada me ne kritikuje, čak i kada griješim, već mi uvijek daje podršku i kaže – možeš ti to, Peki. A ako je ona nervozna, ja sam taj koji smiruje, jer je važno da samo pripaziš da taj drugi ne sagori.” 

“Mi smo različiti, ali i na neki način slični, generalno se u životu nadopunjujemo, ja to uvodim sa svoje ženske strane, on sa muške, a posebno je na brodu bitno da postoji timski rad”, objašnjava Ela. Postoje, ipak, trenuci kada je oboma potrebno da ih neko umiri, kao što je bilo kada su ušli u Bermudski trougao, najveći izazov za svakog moreplovca.

“Za Bermudski trougao sam znala iz priča, ali tada nisam znala pravo značenje. Odjednom nam se sve isključilo. Svi uređaji počeli su da pište, a po ekranima su se prikazivale svijetle crte. Naša navigaciona karta je odjednom nestala i ta dva sata bila su jeziva”, priča Ela, a Peđa dodaje: “Čujem kako se neko smije, kako šapuće i pitam Elu da li ona nešto čuje, i ona je čula kikot i šapat.” Poslije svih pređenih milja i oluja, Ela se molila da ne završe u Bermudskom trouglu.

U vjeri pravljena En Vera 

Bračni par Filipović prošao je velika i brojna iskušenja na jedrilici En Vera, koja je namjenski pravljena za ovaj nesvakidašnji poduhvat. Na njoj je Peđa sam radio pune dvije godine, a ova pustolovina bio je i prvi test broda. Ime je dobila po dvije snažne žene, Peđinoj babi Enveri i Elinoj mami Veri. I vjerovali su da će ih En Vera u vjeri voditi kroz sve nedaće i nevjere, i bili su u pravu. Da li zbog vještine Peđine gradnje, znanja ili ugrađenog truda, znoja, energije i emocije ili su pak samo imali sreće, ostaće tajna…. Samo put od Bermuda do Azura je zbog uragana trajao dvadeset šest dana. Na moru vrebaju brojne opasnosti od predatora i ogromnih morskih sisara do brodskih kontejnera i ribarskih mreža. En Vera je na Atlantiku imala sudar s grbavim kitom, prešla preko njega potpuno neoštećena, a svega sedmicu kasnije iz istog razloga jedan brod je potonuo. 

“Čuo sam četiri udarca i vidio da smo prešli preko njega, govorio sam izvini, molim te izvini. Bilo mi je žao ako sam ga povrijedio. Poslije sam pregledao unutrašnjost broda i motor i sve je bilo u redu.” 

Udaranje talasa o bokove broda, vjetar u jedrima je osjećaj potpune slobode, no bilo je izuzetno opasnih momenata, kao kada im je ribarska mreža zaustavila rad motora. “Nije bilo jednostavno nasred Atlantika zaroniti ispod broda, jer ne znate šta vas čeka, dovoljna je samo jedna ajkula. Uzeo sam nož i rekao Eli da ću se ako me nešto napadne truditi da joj oslobodim propeler i da odmah pali motor i krene, bez osvrtanja, da ne pokušava da me spasi. Jer ako me nešto napadne, to je onda nešto veliko.”

“Ne bih ga ostavila, no na sreću i to se dobro završilo”, dodaje Ela i kaže da je najveći strah kada dvoje plove, da onaj drugi ne završi u moru ili oluji, jer tada nema spasa. 

Svaki trenutak na moru je drugačiji, situacija se iznenada mijenja i ne možete predvidjeti šta vas čeka. Ulazak u Mediteran za Peđu i Elu bio je velika bitka, posebno put od Sicilije kada su ostali bez goriva, a zatim i bez motora. Nakon brojnih nevolja bilo je i mnogo lijepih trenutaka koje su proveli na kopnu.

“Interesantno je da smo jedanaestu godišnjicu braka proslavili na Bermudima, moj rođendan na Azurima 28. jula, a Peđin u Portugaliji 20. avgusta, jer smo dan kasnije stigli na kopno Evrope. Petrovo rođenje smo proslavili na Siciliji, i zaista smo mnogo slavili u ta tri i po mjeseca putovanja” 

I nakon pređenih 7000 nautičkih milja, Atlantika, šest mora, Bermudskog trougla, pola Golfskog zaliva, usidrili su svoju En Veru u Kumboru. Tu su ih dočekale ćerke i unuk Petar. Planiraju da ovdje započnu novi život, posao i firmu sa Floride prebace u Crnu Goru, ali i da idu u nove avanture.

“Iduće godine želim da plovimo Mediteranom, da uplovim u Veneciju i otvorim šampanjac”, s osmijehom saopštava Peđa, a Ela kaže da bi ipak željela da se malo odmori poslije svih uzbuđenja. “Neka smo mi stigli u Boku, a dalje, vidjećemo. Uvijek smo slijedili svoje snove.”

I najkraće putovanje promijeni čovjeka, a plovidba okeanom znači suočavanje sa sobom, strahovima, nemirima, ali i onim zatajnim moćima uz čiju pomoć prevazilazimo najveće prepreke. Ljubav daje tu snagu i zato su podrška i sklad dvoje ljudi u svakoj životnoj oluji neprocjenjiva vrijednost.

GRACIJA 218/novembar 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO