Karim ima dvije godine. Voli muziku i dječije pjesmice koje rado bira na Jutjubu, dok lista telefon. Ipak, kada čuje stihove Mama voli bebu najviše na svetu, užurbano počinje da traži drugu melodiju, jer ta nikako da mu legne. Obožava svoju sestru Eminu, koju oponaša u svemu, a nerijetko se izbori za igračku kojom je ona tog trenutka okupirana. Pun je ljubavi, radosti, voli da grli druge, da se mazi, a kako kaže njegova mama Elvira, izuzetno je snalažljiv da dobije ono što želi, kada to situacija iziskuje. Obožava vrtić, u koji je krenuo u septembru prošle godine. Drugare i vaspitačice je opčinio prvog dana svojom ljubavlju, vedrinom i osmjehom. U kući Kurtćehajića, u Bijelom Polju, svakog dana je veselo.
Dijete kao i svako drugo
A malog Karima od vršnjaka razlikuje jedino to što ima Daunov sindrom, poremećaj za koji nauka još nije pronašla uzrok. Njegova mama u razgovoru za Graciju priča da je imala normalnu trudnoću, da je radila testove koji su bili u redu, ali da je odmah po rođenju jedna doktorka posumnjala da Karim ima Daunov sindrom. “Svi ostali ljekari su supruga i mene razuvjeravali. Ta doktorka ga je poslala u Podgoricu, u bolnicu, a nakon 40 dana je stigao nalaz koji je potvrdio njene sumnje.” Ni Elvira, ni njen suprug Ismet u tom momentu nisu znali šta je Daunov sindrom. Još gore, niko im u tim trenucima nije predočio koji poremećaj ima njihov tek rođeni sin. “Ne znam kako smo živjeli tih 40 dana dok nije stigao nalaz, iščekujući rezultat, a ništa o tome nijesmo znali, niti sam se do tada informisala na tu temu. Niko nam se nije obratio, pojasnio o čemu se radi, nismo znali kako dalje, koliko Karim može da postigne… Niko nije rekao da je to dijete kao i svako drugo. On danas radi sve što je radila Emina u njegovom uzrastu, sa malo zakašnjenja”, priča Elvira.
“Ne može da se opiše kako sam se tada osjećao, a danas ne postoji srećniji čovjek od mene. Taj šok, odvođenje djeteta u Podgoricu, razdvojenost od majke… Bilo je jako bolno. Elvira je previše osjetljiva i bilo je teško naći način da joj se kaže”, prisjeća se Ismet.
Nakon što je nalaz potvrdio da Karim ima Daunov sindrom, Elvira i Ismet su stupili u kontakt sa kliničkim psihologom Hikmetom Hasanovićem iz Beča, koji je rodom iz Bijelog Polja, a usko je specijalizovan upravo za rad sa djecom s Daunovim sindromom.
“Prvi njegov savjet je bio da što prije prihvatimo to da Karim ima Daunov sindrom, jer će biti bolje i za nas i za njega. Takođe, savjetovao nas je da se, ako možemo, preselimo u neku nordijsku državu, gdje se sa tom djecom radi mnogo više, ali to nijesmo mogli. Savjetovao je i da ne razmišljamo, da se ne opterećujemo. Kada smo se vidjeli sljedeći put i kada sam mu saopštio kako i šta radimo sa njim, da ga vodimo u Centar za djecu sa posebnim potrebama u Bijelom Polju koji ima senzornu sobu, začudio se jer nije znao da ta ustanova postoji. Karim je tada imao pola godine, a Hasanović je rekao da više ne bismo postigli ni da smo u Beču”, priča Ismet. Elvira ističe da ih je Hasanović savjetovao da se obrate za pomoć Jadranki Novak, specijalisti razvojne psihologije. “Odmah nam je izašla u susret i poslala programe koje Karim treba da savlada, kao i uputstva na koji način da se igramo s njim, koje vježbe tokom igre da radimo… Sve savjete. Vidjeli smo se s njom, analizirala ga je i rekla da ne zaostaje mnogo za svojom generacijom. I zadovoljna je. Po njenom mišljenju, zaostaje dva-tri mjeseca, ali se to ne može nazvati većim zaostatkom. Ona radi na osamostaljivanu djece sa Daunovim sindromom, a u Beogradu su oni koje je vodila danas samostalni, zaposleni… Njeno mišljenje i savjeti nam mnogo znače, a da ne pričam o tome što nam je uvijek dostupna.”
Organizovan tim stručnjaka
U Centru za djecu sa posebnim potrebama sa Karimom rade logopedica Lidija Raosavljević i psihologica Danijela Femić, a fizioterapeut Darko Veljić više nije u tom timu otkad je mališan prohodao, a do tada je sa njim radio vježbe. Kurtćehajići ne štede riječi hvale za taj trio stručnjaka.
“Iako su nas ljekari odgovarali, u Centar smo počeli da ga vodimo kada je imao samo dva i po mjeseca. To je odlično organizovan tim, a sve vrijeme smo, kao i danas, kući radili sa njim. Logopedica sa njim radi vježbe vezano za govor, jer je mnogo bitno da razumije šta mu se govori, a nama objasnila kako da ga učimo. U početku smo stalno bili sa njim u Centru, a kasnije mu je smetalo naše prisustvo, jer je želio da bude sam. Toliko ih je zavolio da smo ga ostavljali sa njima, opušteni i sigurni da je u pravim rukama”, priča Ismet, koji je obučen za rad sa Karimom i u Igalu, jer je sa njim išao u Institut dok nije napunio godinu.
“Tim Centra radi sa puno topline i ljubavi, a Karim to sve osjeća. Kad god ih vidi ozari se. Naprosto ih obožava”, dodaje Elvira. Zato su i rezultati vidljivi: Karim je odavno prohodao, zna da izgovori puno riječi, imitira životinje, zna da ih pokaže u slikovnicama, boji crteže, igra se… Upornost mu je jedna od izraženijih osobina, pa, kako u šali kažu Elvira i Ismet, sve što zacrta uspije da ostvari.
Moj dječak i Down
Sve ovo motivisalo je Elviru da na Fejsbuku otvori stranicu Moj dječak i Down, koja je vrlo brzo pobrala simpatije i lajkove hiljada korisnika iz brojnih zemalja. To je svojevrsni dnevnik Karimovog odrastanja, a mama, profesor maternjeg jezika, najljepšim riječima dočarava svakodnevne dogodovštine i uspjehe svog sina. Postao je miljenik i mladih i starih, o čemu svjedoče komentari puni ljubavi, podrške i najljepših želja. “Otvorila sam stranicu koja prati njegov život od trećeg mjeseca. Pokušavam da svakodnevno napišem nešto što je obilježilo njegov dan, nešto što je radio, što je bitno, što će ljude razveseliti, nasmijati, a nikako ne bih da budem dosadna. Željela sam da se na taj način ljudi upoznaju sa djecom sa Daunovim sindromom, da ih prihvate, jer su oni kao svaka druga djeca, da vide kakav je njihov život… A njihov život je kao sve druge djece i tu nema ničeg drugačijeg, ničeg strašnog i drago mi je kada me neko otvoreno pita nešto u vezi njega. Želim i da se ljudi suoče sa predrasudama, jer Daunov sindrom nije tabu tema, da prihvate tu djecu koja završavaju i osnovne, i srednje, pa i više škole i zanate, da znaju da oni mogu da doprinose zajednici i društvu. I ne samo oni, već i djeca koja imaju drugu vrstu problema ili zdravstvene smetnje – da znaju da su kao ostala djeca, uz, naravno, teškoće u razvoju. Zajednica treba da bude tu i da im pomogne, a ne da ih gura u drugi plan “jer oni to ne mogu”. Ako ih mi kao društvo stavimo u taj drugi plan zaista neće moći. A ako ih stavimo tamo gdje im je mjesto moći će. On je sam naučio da za sve što uradi aplaudira sam sebi”, priča Elvira.
Koliko god radili sa njim, Karim, kažu Elvira i Ismet, najbolje i najviše uči od seke Emine. “Elvira i ja možemo da osmišljavamo svakakve igre, da ga zabavljamo, ali čim ga Emina zovne momentalno ide sa njom. Neizmjerno je voli. Dešava se da hoćemo nešto da radimo sa njim a ide nam teže, i čim se uključi ona rezultat je zagarantovan. On je prati i oponaša i mnogo je bitna za njegovo odrastanje. Ponekad je ljubomorna, ali se trudimo da ne bude zapostavljena”, veli Ismet.
Ne može a da se ne prisjeti kako se osjećao prije dvije godine. “Više sam osjećao tugu jer sam mislio da neće imati šansu kao ostala djeca. Pitao sam se zašto je tako, jer nisam znao kakva je situacija u društvu, niti me je do tada zanimalo. Sada je potpuno drugačije. Mislim da je svakog dana sve bolja situacija i za tu djecu i za nas roditelje. Toliko je primjera gdje vidim kako su normalno prihvaćena, da normalno idu u školu, da se zapošljavaju. I biće sve bolje”, uvjeren je Ismet.
Inkluzija je najvažnija
Ogromnu pomoć i podršku od prvog dana imaju od Ismetovih sestara, posebno Amele, i Elvirinog oca i braće. “Kada sam u početku bila izgubljena i posustajala, Amela je uvijek bila uz mene i uzdizala me. Ljubav između Karima i nje je nešto posebno. Čim je vidi on počne da pjeva, jer mu ona stalno pjeva. Nekada se pitam šta bih bez nje i oca, koji je takođe prosvjetni radnik i radio je puno sa djecom sa posebnim potrebama. Karim jednostavno zna da deda ima najviše povjerenja u njega. Tata od starta vjeruje u njega. Nijednog momenta se ni on ni Amela nijesu zapitali ono što se ja pitam – hoće li Karim moći da postigne. Kod Ismeta i mene još postoji bojazan, a kod njih dvoje nimalo”, kaže Elvira.
Preko društvenih mreža upoznala se i povezala sa puno roditelja čija djeca imaju Daunov sindrom. “Stalno se čujem sa majkom iz Srbije, čiji je sin rođen istog dana kao Karim, razmjenjujemo iskustva. Kontaktiram i sa majkama iz Hrvatske i to mi mnogo znači, jer se u toj državi sa ovom djecom mnogo radi, roditelji su edukovani… Ima nekoliko majki čija su djeca godinu-dvije starija od Karima koje mi govore ono što su zakasnile da urade ili što upravo rade sa djecom, da bih uvijek bila u toku.” Ipak, ne može a da ne pomene djevojčicu Esmu iz Bosne, koja je prošlog septembra pošla u školu. “Njena majka je uzor brojnim ženama. Esma je prije polaska u školu znala da piše, računa, broji, priča priče… Kao ostala djeca.”
Porodica je od ključnog značaja da bi Karim postigao rezultate. Ali, za više dostignuće potrebna je šira društvena zajednica, da se ljudi uključe i ne zaziru zbog toga što ima Daunov sindrom, da ne misle da ne može da postigne. Te prepreke, ističu, treba da se prevaziđu. “Mislim da je za to najpotrebnija inkluzija. Da ide s ostalom djecom u školu, odrasta sa njima, i da će na taj način najviše da doprinesu i on i oni. Ako nije odvojen on će da doprinosi, da završi školu. Kao prosvjetni radnik susretala sam se u školi sa djecom sa posebnim potrebama i znam kako bi trebalo da se radi, znam da ta djeca puno mogu da postignu, ali uz našu pomoć i podršku, kao i podršku odjeljenja, društva, asistenata”, kaže Elvira.
“Drago mi je što smo Karima upisali u vrtić bez problema, jer tako idemo naprijed. Kada smo prije upisa razgovarali sa zamjenicom direktora Gordanom Knežević, koja ga je znala zahvaljući Fejsbuk stranici, rekla je: ‘Jedva čekam da nam dođe’! To nam je za početak bila ogromna podrška. Omiljen je u svojoj grupi, a vaspitačica Svetlana Joksimović i asistentkinja Violeta Lalević ne žale trud ni kada je u pitanju on, ni kada se radi o ostaloj djeci. U vrtiću ide i kod logopedice Ivane Sošić, tako da je uspjeh vidljiv iz dana u dan. Ljudi ne treba da zaziru od djece koja imaju Daunov sindom, ne treba da okreću glavu, jer su djeca sa teškoćama u razvoju kao ostala. Karim je pun ljubavi, pažnje, osmjeha, ali i jedan veliki manipulator tamo gdje mu se može. Kao i svako drugo dijete”, dodaje Ismet.Elvira ističe da joj je mnogo značila pomoć i podrška Nejre Mekić, psihologa u OŠ Dušan Korać, koja ima ćerku sa Daunovim sindromom, kao i Irme Međedović, čiji je sin nekoliko mjeseci stariji od Karima.
“Moj strah u početku je bio i zbog toga što radim u školi i plašila sam se kako će se on izboriti u ovakvoj sredini. Ali, vidim da je na dobrom putu da se snađe. Najviše mi je žao suza koje sam prolila kad je rođen. To je bilo neznanje i nespremnost na to što on ima Daunov sindrom, koji su bili potpomognuti nestručnošću i nesavjesnošću ljekara. Kada sad vidim napredak, osjetim njegov zagrljaj, žao mi je što sam se toliko sjekirala. Za ovakvo dijete sam prolila tolike suze i nisam spavala!”, kaže Elvira s osmjehom.
Ismet i Elvira uskoro će treći put postati roditelji, a Karim i Emina će dobiti sestru. Svi su srećni i sa nestrpljenjem očekuju dolazak bebe. Radosti u domu Kurtćehajića neće faliti, a mama i tata znaju da je Karim dar od Boga i da će, uz neizmjernu ljubav i upornost, njihovi snovi biti ostvareni.
