Emilija Minić: Male stvari čine život divnim

“Posvećena sam razvoju projekata koji afirmišu Budvu i Crnu Goru, sarađujem sa našim kompozitorima i nadam se podršci institucija”, kaže sopranistkinja Emilija Minić

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Sopranistkinja Emilija Minić spojila je u spotu Luna ljepotu muzike i rodnog grada, šarm italijanske kancone i budvanskog predjela. Izvela je pjesmu Vićenca Belinija, jednog od najpoznatijih i najboljih kompozitora klasičnog bel kanta u operskoj muzici, a za divne kadrove u spotu zadužen je Slaven Vilus.
Poslije Srednje muzičke škole u Kotoru i Akademije umetnosti u Novom Sadu, školovanje je nastavila na prestižnom konzervatorijumu Đuzepe Verdi u Milanu, gdje je 2016. završila master studije. Dobitnica je stipendije Melanija Bugarinović i ćerka Mirjana Kalinović Kalin, Fonda za razvoj vokalne umjetnosti, a 2017. je kao najperspektivniji mladi sopran nagrađena stipendijom od čuvene mecosopranistkinje Lucijane D’Intino. Iza sebe ima niz solističkih koncerata u Crnoj Gori, Srbiji i Italiji, ostvarila je zapažene operske uloge i osvojila mnogobrojne nagrade na internacionalnim takmičenjima. Emilija živi i radi u Italiji kao slobodni umjetnik, a rado njeguje i humanitarni rad.

Novi spot Luna spoj je umjetnosti italijanske kancone i prelijepe Budve. Šta Vam je bila ideja vodilja?
– Cilj je bio promocija Budve kao budućeg grada kulture o kom svi pričaju, a ujedno i Crne Gore. Zajedno sa predivnim saradnicima konkretnomrealizacijom projektasmo dali svoj doprinos. I pokazali smo ono o čemu mjesecima govorim, a to je da Crna Gora ima zaista puno talentovanih umjetnika koji bi svojim radom, podržani od strane institucija, mogli podići nivo kulture u državi.
Kada je riječ o predstavljanju Crne Gore kao kulturne razglednice, to ste radili i na koncertima, a najviše ste ponosni na koncert u Milanu posvećen Jeleni Savojskoj. O čemu je riječ?
– Od kako sam upisala specijalističke studije u Milanu pa do danas, kadgod bih rekla da sam iz Crne Gor,e ljudi u Italiji su odmah pominjali Jelenu Savojsku. Ona je naš crnogorsko-italijanski ponos i najljepši most koji smo mogli imati. Žena lavica, prije svega, mekog srca i jakog karaktera, veliki humanista i intelektualac. Govorila je više stranih jezika i mnogo putovala, ali je uvijek isticala svoje korijene, zato je koncert dobio naziv Le origini ili Korijeni. Oblikuje nas život, date okolnosti i iskustva koja stičemo, ali će korijeni, tj. naša suština uvijek izlaziti kao iskra i dati na značaju i originalnosti našeg bića. Bitno je istaći da je projekat bio podržan od strane počasnog konzula u Milanu, Doli Predović, koja je od samog početka vjerovala umene. Premijerno sam izvela ariju Danice iz opera Balkanska carica, čiji je libreto pisao kralj Nikola, Jelenin otac. Koncert je bio 28. novembra, na dan njene smrti, kako bismo poslali poruku da su njena djela, pa samim tim i sjećanje na nju, i dalje živa.
Mnogo polažete na usavršavanje i možete da se pohvalite radom s eminentnim umjetnicima. Ko je ostavio najveći pečat na Vaš umjetnički izraz?
– Smatram da učimo dok smo živi. Ovdje pričamo o glasu koji je živi instrument, svakog dana se mijenja, sazrijeva i to je ujedno i ljepota i stres samog poziva. Od našeg stava zavisi koliko ćemo biti spremni da napredujemo. I dobro je dok smo nesigurni i dok sumnjamo, jer tada zaista otvaramo vrata znanju i pravoj umjetnosti. Bježim od ljudi koji tvrde da sve znaju. Ono što je svim velikim imenima s kojima sam radila zajedničko je skromnost. Naučili su me da će uvijek biti cijenjeno ako volite svoj posao, ako ste radni i disciplinovani. Izdvojila bih rad sa Leom Nucijem, najpoznatijim Rigoletom svih vremena, baritonom koji je slavio 50 godina karijere, koji mi je pokazao koliko je bitna tišina u muzici.

“Lijepo je doći kući, u osunčanu Budvu, šetati pored mora, sresti divne ljude, a lijepo je, isto tako, i imati redovne nastupe, biti motivisan i učiti nov program”

Podjednako uspješno ste se okušali i kao operski i koncertni izvođač, čemu ste više naklonjeni? Da li je teže graditi karijeru na oba polja?
– Za mene je scena jedna, bez obzira u kom obliku nastupala. Potez da sam koncertno aktivnija je moj lični izbor. Kada ste mlad pjevač morate voditi računa o repertoaru koji pjevate jer vam to određuje i količinu orkestarkog zvuka i hor koji vas prati, pa samim tim i eventualne napore koje trpi vaš instrument. Glas je mišić, i kao takav trebalo bi da bude dobro i postepeno pripremljen za ozbiljne uloge i svakodnevne višesatne probe s orkestom. Jedino pametnim izborima repertoara možete graditi dugu karijeru. Tek sada mogu reći da se osjećam spremno za uloge koje slijede.

“Svakodnevno vježbam, osluškujem svoj glas i tijelo te znam i kada mi kaže da odmorim”

Postoji li uloga koju biste željeli da pjevate u budućnosti, heroina koja biste željeli da “postanete”?
– Skoro svaka heroina iz mog faha završava sa scenom ludila, biva ubijena ili umire, tako da bih na sceni bila svaka od njih jer su ginule za svoje izbore i ideale i živjele do posljednjeg daha za ljubav, koja je uvijek pokretač svega.
Glas je Vaš instrument, kako ga usavršavate, njegujete, čuvate, koliko su bitni samodisciplina i rad?
– Talenat je 1%, sve ostalo je rad i samodisciplina. Svakodnevno vježbam, osluškujem svoj glas i tijelo te znam i kada mi kaže da odmorim. Dobar san je veoma bitan. Trudim se da vodim računa šta jedem na dan nastupa, da se dobro upjevam i zagrijem instrument, i to je to. Poslije godina raznih rituala prije izlaska na scenu shvatila sam da mi unose bespotrebnu tenziju.
Kada niste na sceni i probama, da li je muzika i tada prisutna u Vašem životu? Šta volite da slušate izvan Vašeg izvođačkog opusa i profesionalnog interesovanja?
– Zavisi od perioda, ali uglavnom jeste. Ako sam cijeli dan na probi onda obožavam da sam u tišini, iako kroz glavu idu razni recitativi (smijeh). Slušam raznovrsnu muziku, Melody Gardot, Duffy, Maneskin, Mahmood, Jinx, Voca People…
Odrasli ste u Crnoj Gori, živite u Italiji. Kako uravnotežavate te dvije kulture, različite mentalitete i način života?
– Ravnoteža… Tako što pijem našu domaću kafu na terasi mog stana u Milanu. Male stvari koje zaista čine život divnim. Ne znam. Sve ima svoju čar. Lijepo je doći kući, u osunčanu Budvu, šetati pored mora, sresti divne ljude, a isto tako je lijepo imati redovne nastupe, biti motivisan i stalno učiti nov program. Odlaziti i u Teatro alla Scala, odgledati legende operske i baletske scene. Raditi sa eminentnim profesorima. Putovati. Pogledati izložbe Karavađa, vidjeti tu “njegovu” crvenu boju, Vorhola i njegove Merlinke ili čuveni Poljubac Hayeza koji sam imala prilike vidjeti samo u knjizi… Nekako mi djeluje nemoguće objasniti osjećaj jer su dva različita svijeta. Prelijepa svaki na svoj način. I sàmo to balansiranje me čini ovakvom kakva jesam.

“Crna Gora ima mnogo talentovanih umjetnika koji bi svojim radom, podržani od institucija, mogli podići nivo kulture u državi”

Koliko je pandemija ostavila traga na Italiju, kako se to stanje odrazilo na stanovnike i njihovo funkcionisanje, životne navike, opšte raspoloženje?
– S obzirom na to da je više puta bio lock down, funkcionisalo je samo najosnovnije. Odrazilo se na sve, pogotovo na umjetnost jer su teatri bili zatvoreni, a svi vidovi umjetnosti stopirani. Sada se polako vraća u normalu. Ljudi su željni umjetnosti, kao i svi zaposleni u tom sektoru.
Koji su Vaši poslovni planovi za skoriju budućnost?
– Posvećena sam razvoju projekata koji afirmišu Budvu i Crnu Goru, sarađujem s našim kompozitorima i nadam se podršci institucija koje su nadležne za umjetnost. Ugovori u Italiji su pomjereni, pa se nadam da će se aktivnosti nastaviti krajem ove godine.

Gracija 191, jun 2021.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...