Enes Kišević: Prava svrha života je činiti dobro i kad te nema

“Mi se rađamo u savršenom skladu, ali nam prođe čitav život dok saznamo da je taj sklad u nama”, kaže za Graciju hrvatski pjesnik i glumac s kojim smo nedavno razgovarali u Herceg Novom

spot_img

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva

Ima pjesnika poput Enesa Kiševića koji se rađaju kao pjesnici, kojima je sve odmah dato, koji ništa ne traže ali sve nalaze, u potpunosti sebe drugima daju i do posljednjeg stiha žive u nadahnuću. Ovaj tihi, harizmatični pjesnik koji osluškuje svijet, rođen je u Bosanskoj Krupi 1947. godine, školovao se u Ključu, dok je Akademiju dramskih umjetnosti završio u Zagrebu, gdje i danas živi, stvara, igra. U Narodnom pozorištu u Banjaluci započeo je glumačku karijeru, igrao u više pozorišnih, filmskih i televizijskih drama i često nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Autor je tridesetak knjiga poezije, među kojima su Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled, Sve mirim te svijete, I ništa te kao ne boli, Erosa sjeme, Lampa u prozoru, dobitnik je značajnih književnih nagrada, a njegove pjesme prevedene su na više jezika. Spajajući pjesnički i glumački dar, a bivajući izuzetan recitator, postao je poznat i voljen u svim gradovima bivše Jugoslavije, osobito po pjesmama I ništa te kao ne boli, Pa to je krasno, Brzo se sakrij u mene… U vrijeme dok je sa suprugom Asjom bio u gostima pjesnikinji Sonji Tešanović i njenoj porodici u Herceg Novom, sa neskrivenim zadovoljstvom pristao je da za naš časopis govori o umjetnosti, pjesništvu i pjesničkim prijateljstvima koja razgaljuju duše. Sreli su se prije par godina na književnoj manifestaciji Rijeka misli, posvećenoj Branku Ćopiću, koja se svake godine održava u Hašanima u BiH, i od tada traje njihovo prijateljstvo.

Pjesničke duše se prepoznaju, razumiju, nesvjesno traže i nalaze i čini se da su tako sklopljena, prijateljstva za čitav život?
– Mi smo sastavljeni od drugih ljudi i sada sam evo i od Sonje sastavljen i od njene divne porodice, djece Petra i Đorđa i njenog supruga Teše, Miodraga. Ja u mom životu imam malu ulogu, zapravo statiram, a glavne uloge igraju drugi ljudi. Mi pjesnici se rađamo u pjesmi, ovo oko nas, sve je pjesma. “Sve što vidim sve je pesma i čega god se taknem sve je bol”, kaže Andrić. Rađamo se u savršenom skladu, ali nam prođe čitav život dok saznamo da je taj sklad u nama. Priroda je predivna, ali ona je tek temelj da bi čovjek rađao svoj duhovni vrt, pružajući ruku prirodi i ljepoti. Živimo pjesmu, pišemo pjesmu, dišemo pjesmu. Biti sudisajan sa čovjekom, sa travkom, s’ morem, sa svim što jest’. Pikaso je rekao da je još kao dijete slikao kao klasik, i stvarno jeste. Slikao je kao Leonardo, kao Rembrant, ali mu je bio potreban čitav život da nauči da slika kao dijete. Majka nas rodi, nosi nas devet mjeseci, ali se čovjek rađa s iskustvom cijeloga svemira, jer dijete u utrobi majke prođe cijeli svemir. Zato i jesu sva djeca u početku pjesnici i svako dijete ima jednaku šansu, samo što neko od sebe napravi violinu, neko pušku.
Od momenta kada bivamo svjesni sebe, svjesni smo i svoje majke, a osobito pjesnici kao Vi u kojima se ocrtava majčina duša?
– Majka je u meni i danas potpuno živa, ona diše u meni. Imala je četiri razreda osnovne škole, ali je sa mnom čitala i Kafku i Dostojevskog i Puškina i Desanku Maksimović, sve je čitala. Voljela je knjige. Govorila je napamet stihove mnogih pjesnika i imala je čistu dikciju. Mene je mama prosvjetlila. Prije nego što je otac umro rekao je da će joj sve oprostiti osim da mu ne iškoluje svu djecu. Rekla je da hoće samo ako bude živa. I kada je moja sestra Azra završila violinu, odahnula je jer mu je ispunila želju. Nikada se nije ponovo udala i sve nas je izvela na put. Ima nekih dana kada je mama potpuno živa, kada moja misao uopšte ne može vjerovati da je nema, jer ona u meni jeste živa.

“Mobilni telefon je puno oduzeo, uspjeli su mladim ljudima zarobiti oči i dušu”

Ko još u Vama živi?
– Pa, nećete vjerovati, svaki dan je neko u meni živ. Kada šetam ovdje po Herceg Novom, jedan je korak za Andrića, jedan za Stevu Raičkovića, jedan za Dušana Kostića… Tako moji koraci idu kroz život.
U knjizi 10 riječi za Noinu arku sakupljeno je 10 riječi koje bi ljudi koje ste anketirali spasili za sebe i buduće naraštaje. Koje su bile najčešće riječi?
– Neke su se riječi ponavljale, najčešća je bila ljubav, mama, tata, porodica, mir, knjiga, rođendan, a u rođendan je sve. Jedan gospodin je napisao dvije ključne riječi, brašno i savjest. Savjest. Lijepo je kad je čovjek sam pred sobom čist. To sam napisao u jednoj pjesmi: “Lako je pred svijetom biti kriv ako si u sebi čist, sve podnijeti čovjek će živ al teško je pred svijetom biti čist, a sam pred sobom stajati kriv”. To i jeste ljepota pjesnika, on se sklada prema svom srcu i prema svemu što je stvoreno, a mnogo nas je danas raštimanih.
Koji je pjesnik usklađen sa sobom i svijetom?
– To je onaj koji daje. More daje, drvo daje, priroda daje… Često uzimam primjer Nikole Tesle, pisao je poeziju i znao čitavog Fausta napamet na njemačkom jeziku. Kad je kao mladić šetao budimpeštanskim parkom i gledao zalazak sunca, došli su mu stihovi iz Fausta i baš tada, u tom trenutku, pjesnik Gete i naučnik Tesla rađaju novo sunce (Teslino obrtno magnetno polje). To je čudo, kako umjetnost i nauka mogu da se dodirnu i nadopune, kao priroda i ljudske ruke koje mogu sve da stvore. Najveći čovjek koji je išao zemljom poslije Isusa, za mene je Tesla. Njemu je novac trebao samo zato da bi stvorio nešto i dijelio badava. I uvijek kad upalite svijetlo Tesla je živ. Prava svrha života je činiti dobro ljudima i kad te nema. Nažalost, kod nas svi žele uzeti, svi misle na sebe, to je užasna grabež.
Nikola Tesla za Vas je posebna inspiracija ljepotom i duha i uma. Posvetili ste mu sonetni vijenac.
– Dok sam pisao o Tesli petnaest noći nisam spavao, energijom me je hranio. Kada sam došao kod prijatelja u Sremske Karlovce, okupilo se nas desetak, jer sam prijateljima htio da pročitam sonetni vijenac Dar Nikoli Tesli, ali sam ih zamolio da ne snimaju jer ne volim da se snima nešto što nije profesionalno urađeno. Sva sreća da me jedan mladić nije poslušao pa je sve što se desilo te noći dokumentovano. Kada sam završio Teslinu Golubicu, otvoriše se vrata i uđe svijetlo, a bila je noć. Asja je ustala, zatvorila i dva puta zaključala vrata, i dok ja govorim stihove “Pa izađem u grad da mi korak sjevne, Platonove sjene puze iza mene, izumi će moji čekat nerođene”, ta zaključana vrata se otvoriše, uđe toplina, uđe svijetlo, a mi svi za stolom zaprepašćeni. Moj prijatelj je ustao i rekao: “Gospodo, upravo nas je posjetio Nikola Tesla”.
Nekada je poezija bila nasušna potreba. Šta je za Vas sada baš kao i nekada čudesno i neodoljivo u poeziji?
– Od djetinjstva pamtim, kad god sam pisao uvijek me nešto malo podigne od zemlje i to lebdenje je trajalo možda pola minuta. A kada sam pisao jutarnju molitvu, tada sam lebdio čitav mjesec. Imao osjećaj da će ako se porežem svjetlost izaći, jeo sam, nisam osjećao, umivao se, nisam osjećao vodu, zemlju nisam osjećao, nisam dodirivao zemlju. I to je bila nagrada za sve ono što radim. I sve je to čudesno. Jednom sam jednoj pjesnikinji pisao recenziju o leptiru i zamislite, sleti mi leptir na olovku. Kažem sebi “gusjenico jedna nikada nećeš postati leptir, a hoćeš da pišeš o leptiru”. I dugo sam posmatrao tog leptira. Čudesno je kako nekada na nešto mislite i tog časa se to i dogodi. Isto tako, kada sam bratu čitao dok je umirao od raka, divan je dan bio i kada sam završio, puče grom iz vedra neba, raspori nebo. Događalo mi se nešto što ne znam kako bih objasnio, nisam sujevjeran, ali nekada se događaju stvari koje ne možemo objasniti.

“Sva su djeca u početku pjesnici i svako dijete ima jednaku šansu, samo što neko od sebe napravi violinu, neko pušku”

Starije generacije Vas pamte po divnim stihovima, pjesmama Ništa te kao ne boli, Lampa u prozoru. Pjesma bez glasa i miris bez cvijeta, da li to može ili samo može u pjesmi?
– Može. Što sam stariji sve više mjerim i ljude i umjetnost onim riječima Svetog Ivana od križa koji kaže da pet osnovnih vrlina označavaju pticu samotnjaka. Prvo, leti najvišim prostorom, drugo, ne pati zbog nedostatka društva čak ni onog svoje vrste, treće, uspravno drži kljun, četvrto, ne razmeći se raskošnim perjem, i peto, pjevaj tihim glasom. Imate toliko malih običnih ljudi koji imaju sve te vrline. Ja jako volim sport. Upoznao sam Petra i zbog njega ću zavoljeti vaterpolo, zbog Bolta sam zavolio trčanje, Zbog Bupke sam zavolio skok s motkom. Nekada sam se bavio time i skakao 186 cm. Čak sam Blanki Vlašić posvetio pjesmu, bila je sjajna skakačica. Družio sam se s Matom Parlovim. Da samo znate kako je Parlov govorio poeziju (smijeh), pa svi bi se pred njim zajedno sa mnom mogli sakriti, i Ljuba Tadić i Zoran Radmilović i Šerbedžija. Parlov je dobio olimpijsku medalju, a ja nagradu SKOJ-a za knjigu Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled i tako smo se upoznali i družili. Kad su ga jednom pitali da li je nacionalista, rekao je “Kako ja mogu da budem nacionalista, pa ja sam svjetski prvak”. Predivan je bio. Zbog takvih ljudi onaj što je stvorio sve i održava ovaj svijet. Ima ljudi koji spašavaju svijet.
Koliko su se u odnosu na tada promijenile prilike, stvari, ljudi?
– Pa, jako su se promijenile stvari. Mi smo stvarno imali vremena. Kao mladi glumci u Dubrovniku pričali smo o gestu, o ruci, o riječima, o izgovoru. Znali smo cijelu noć potrošiti na to, imali smo vremena. Okupljali smo se u klubu društva pisaca, znali smo gdje ko sjedi, ljudi su se više družili, bilo je više zanosa.
Šta je uništilo to druženje i gdje je nestao zanos?
– Mobilni telefon je puno oduzeo, uspjeli su mladim ljudima zarobiti oči i dušu. Sokratu je uvijek neko drugi čitao, a on bi slušao, nije htio da oči zarobi slovima. Nije htio sebe da prikuje za slova, imao je slobodu. A danas, kada gledate dvoje mladih ljudi koji su zajedno na moru, svako gleda u svoj mobilni. Mislim da smo svi ulovljeni u tu zlatnu mrežu ribara, tih koji ogromne novce uzimaju, a njihova djeca uče deset jezika, uče da vladaju… I dalje imamo te robove u mreži. Kada vam zarobe oči, mogu od vas da rade šta hoće. Evo, u Zagrebu niko ne gleda u nebo, niko, rijetko da ljudi podignu glavu. Imam prijatelja koji zna da plovi pod zvijezdama, znam ljude koji pogledaju u nebo i vrate se kući po kišobran. Ali, sve je manje takvih ljudi.
Često govorite da su Vam pjesnici rod. Svi ili samo odabrani?
– Pjesnici su tašti, jako tašti, ne daju ni svoga zareza. Mnogi, ali pravi pjesnici nisu, oni s pet vrlina, pjesnici bez riječi, pjesnici djelom. Sve što je napisano može biti i drugačije napisano, i Dostojevski i Kami koga jako volim. Riječi su prevrtljive, ali koja riječ može da zamijeni sunce, mjesec, more, sve je na svom mjestu, a sve se kreće. I u nama je sve na svom mjestu, savršeno utkano u život. Što vam vrijedi pjesnička riječ koja ne može prosvjetliti ni samog pjesnika, a kamoli nekog drugog.
Nekada ste bili čest gost u Crnoj Gori. Kakva sjećanja nosite iz tog vremena?
– Gotovo 50 godina sam dolazio u Crnu Goru, u Budvu na Trg pjesnika, nekada davno na manifestaciju Majske rukoveti. Tu sam primio i prvu nagradu, ja balavi pjesnik, koja je tada za samo nekoliko pjesama iznosila oko današnjih 5000 eura. To je, znate, bilo u onom “mraku”, a sada imamo puno svijetla, puno demokratije i novci nam ne trebaju.

Gracija 207, novembar 2022.

 

Možda vas zanima

spot_img

NEDAVNO OBJAVLJENO