Nikom kao njemu nije uspjelo da većinu ljudi svog vremena gurne u zaborav i da do danas ostane pojam revolucionarne figure. Šta je toliko posebno u legendarnom Čeu da je uspio da se izdvoji iz mase i postane vječan? I dan-danas ljudi u državama komunističkog, demokratskog ili bilo kojeg drugog uređenja nose njegovu sliku gotovo svaki put kada izlaze na ulice i svaki put kada se za nešto bore. Če je odavno izašao iz okvira politike, a zbog donkihotovskog karaktera, mučeničke smrti ili nečeg trećeg – njegovo ime postalo je simbol mladih idealista širom svijeta.
RANE GODINE Ernesto Gevara de la Serna rođen je 14. juna 1928. u argentinskom gradu Rosario, u dobrostojećoj porodici kao prvo od petoro djece. Kao dvogodišnji dječak dobio je prvi napad astme, koja ga je mučila cijeloga života. Zbog lošeg Ernestovog zdravlja porodica seli u područje Kordobe, čija mu je suva klima više odgovarala. Otac, Ernesto Gevara Linč, porijeklom iz plemićke porodice čije je nekadašnje bogatstvo bilo znatno umanjeno, studirao je arhitekturu i mašinstvo, ali nikada nije diplomirao. Majka, Selija de la Serna, zbog odluke da se uda za Gevaru dobila je samo dio velikog porodičnog nasljedstva. Finansijske teškoće nisu ih omele da žive kao pripadnici više klase, ali se par često svađao zbog vanbračnih veza Ernesta starijeg. Zbog bolesti je mali Ernesto u osnovnu školu krenuo tek sa devet godina, a majka ga je obrazovala kod kuće te su postali veoma bliski.
U školi je bio društven, aktivan, volio je da se ističe među vršnjacima, a profesori su ga opisivali kao veoma bistrog ali osrednjeg učenika, smatrajući ga nevaspitanim zbog mnoštva nestašluka. Tokom astmatičnih napada najviše je čitao, i to avanturističke romane, a kada bi se dobro osjećao bavio se raznim sportovima i igrao se sa ostalom djecom. Iako mu je otac bio politički aktivan i pomagao republikancima za vrijeme Španskog građanskog rata i u Francuskom pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao srednjoškolac nije bio posebno zainteresovan za politiku. Bio je dobar učenik, dobivao opomene zbog lošeg vladanja, a kako se rijetko prao i pokušavao da u modu uvede “sedmične majice“ dobio je nadimak Chancho (svinja). Savladao je engleski i francuski jezik, mnogo čitao, naročito Frojda, Bodlera i Nerudu), i bio veoma zainteresovan za filozofiju Aristotela i Ničea, kao i Budina učenja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
POČETAK AVANTURE Kada su se 1947. Čeovi roditelji rastali, zapada u finansijske poteškoće, ali godinu poslije Ernesto ipak kreće na Medicinski fakultet Univerziteta u Buenos Ajresu, honorarno radeći na nekoliko mjesta, uključujući trgovačke brodove i kliniku za alergijske bolesti. Početkom 1950. potpuno sam kreće na 4.500 kilometara dug put po sjevernim argentinskim provincijama. Upoznaje se sa prilično lošim stanjem u zemlji te odlučuje da nakratko zanemari studije i krene na putovanje kroz Latinsku Ameriku, zajedno sa prijateljem Albertom Granadom na starom Norton motoru. Dolaskom u Limu upoznaje doktora Ugu Pesčea, peruanskog naučnika i direktora nacionalnog programa za lepru, a dugotrajne razgovore s njim kasnije spominje kao veoma važne u promjeni stava prema životu i društvu. Odlučio je da se vrati u Buenos Ajres, posvetio učenju i 1953. završio fakultet. Nakon ljekarskog pregleda tokom regrutacije proglašen je nesposobnim pa kreće na novo putovanje Latinskom Amerikom. Iskustva sa putovanja, koja je opisao u knjizi Motorom po Latinskoj Americi, navela su ga na zaključak da su za katastrofalno stanje u zemlji krive kapitalističke zemlje. Če nije vidio drugog izlaza iz tadašnje situacije osim revolucije, te je ta spoznaja praktički odredila njegovo daljnje političko i gerilsko djelovanje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
GERILA Gerilskom pokretu nije se priključio odmah. Najprije je svoje ideje pokušao da ostvari pišući i napisao knjigu Uloga ljekara u Latinskoj Americi o problemima zdravstva. Ubrzo je shvatio da time neće ništa da promijeni i po dolasku u Gvatemalu 1954. učestvuje u borbama protiv gvatemalske vlade. Prijavio se u udruženje pobunjenika i naučio prve vojničke vještine, ali nije imao veću ulogu. Kako je CIA učestvovala u borbi protiv pobunjenika, počinje da jača Gevarin negativan stav prema SAD-u. Iz Gvatemale odlazi u Meksiko Siti, gdje radi kao doktor u Centralnoj bolnici, i 1955. upoznaje Raula Kastra, marksistu i protivnika američkog imperijalizma. Prijateljstvo sa Raulom uticalo je na odluku da se priključi pokretu 26J (26th of July), na čijem je čelu bio Raulov stariji brat i budući Čeov saborac – Fidel Kastro, čiji je cilj svrgavanje diktatora Fulgensija Batiste. Zbog medicinskih vještina dodijeljena mu je uloga ljekara, ali je na sopstvenu inicijativu trenirao zajedno sa članovima pokreta kako bi usavršio ratničko znanje. U to vrijeme Gevara je dobio nadimak Če, koji su mu dali kubanski prijatelji jer je često koristio uzvik Če koji na uličnom jeziku Argentinaca znači hej!
EL COMANDANTE Kada je Če ova djevojka, Peruanka Hilda Gadea, ostala trudna odmah su se vjenčali, a u januaru 1956. rađa se njihova kćerka Hilda Beatris. Iako je postao otac, Če ne odustaje od revolucionarnih planova i planira da krene u rušenje režima kubanskog diktatora Batiste. O prvom pokušaju u decembru 1956, kada je i ranjen, Če Gevara je u dnevnicima napisao kako je tada medicinski pribor zamijenio puškom poginulog saborca i postao pravi ratnik. Kastro mu dodjeljuje čin komandanta, najviši u revolucionarnoj vojsci, čiji ga članovi pamte kao vrlo strogog i nemilosrdnog: zahtijevao je potpunu disciplinu i oštro kažnjavao prestupnike, te naredio brojna strijeljanja dezertera i neprijateljskih doušnika. Predanošću i ljudskim kvalitetima zadobio je beskrajno poštovanje podređenih i vremenom stekao legendaran status, a raslo je i njegovo prijateljstvo sa Fidelom te postaju najbliži saradnici. Najznačajnija Čeova akcija bio je napad na grad Santa Klara u decembru 1958. godine, gdje je uspio da odnese pobjedu uprkos brojno nadmoćnijem neprijatelju. Diktator je nakon pobjede revolucionara pobjegao iz zemlje, a Fidel, Raul i Če trijumfalno su ušli u Havanu i preuzeli vlast. Zbog naročitih zasluga i doprinosa revoluciji Če je svečano proglašen “kubanskim državljaninom po rođenju”, a njegove taktike i danas proučavaju i koriste vojni stručnjaci širom svijeta.
ŽIVOT NAKON REVOLUCIJE Nakon učvršćenja Kastrove vlasti Če dobiva mjesto u Nacionalnom insitututu za agrarnu reformu i predsjednika Nacionalne banke, a kasnije je postao ministar industrije i jedan od najuticajnih ljudi na Kubi. Obavljao je i diplomatske dužnosti za Kastrov režim, putovao po svijetu, pregovarao sa vođama Azije i Afrike, a ta putovanja dobro su došla Kastru da se naizgled distancira od Čea, čija su marksistička uvjerenja počela smetati SAD-u. Nastavio je da živi vrlo skromno, odbio je četvorostruko veću platu i primao samo onu vojnog zapovjednika, a supruzi je zabranjivao bilo kakav luksuz zbog kojeg bi mogli da ga optuže za zloupotrebu položaja. Radio je danonoćno, nekad i po 36 sati neprekidno, a vikendima bi redovno učestvovao u fizičkom radu, smatrajući da radnicima daje pozitivan primjer. Bio je omiljen, a saradnici, posebno oni iz doba gerile, bili su mu slijepo odani. Uživao je jedino u cigarama, posebno onima marke Montecristo No. 4, te Betovenovoj muzici. Amerikancima se zamjerio u nekoliko navrata, kritikovao je američko društvo, ismijavao njihovu demokratiju i generalno se protivio mirnom saživotu sa kapitalističkim Zapadom. Poslije ubistva kongoanskog predsjednika Lumumbe i dolaska na vlast diktatora Čombe, odlučio je da posjeti Ameriku. U decembru 1964. dolazi u Njujork i u Generalnoj skupštini UN-a svojim govorom nastavlja napad na Ameriku, a nakon posjete Rusiji razočarao se tamošnjim načinom života. Otvorene kritike Amerike i Rusije učinile su da se smanji broj kubanskih saveznika, te su mnogi smatrali da Če svojom neumjerenošću donosi više štete nego koristi.
POZDRAV KUBI Godine 1965. godine nestaje iz političkog života: daje ostavku na sve položaje, odriče se državljanstva i sa grupom kubanskih saboraca odlazi u Kongo. Potez se pokazao potpunim promašajem jer pobunjenici nisu imali želje za borbom, što je Če opisao u Kongoanskim dnevnicima; saborci su pobjegli, a on je htio da ostane i da se bori do smrti, od čega su Kastrovi ljudi uspjeli da ga odgovore. Nakon toga boravi u Tanzaniji i u Pragu, gdje radi na dvije nedovršene knjige, a povremeno ga posjećuje i druga supruga Aleida Marč, sa kojom je imao četvoro djece i sa kojom se vjenčao nakon razlaza s Hildom. Tajno se vraća na Kubu, ali uskoro odlazi u Boliviju kako bi učestvovao u dizanju ustanka.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
KONAČAN KRAJ Nakon nekoliko uspješnih početnih akcija, situacija se pogoršala, Če ostaje bez očekivane podrške, te sa nekoliko preživjelih pobunjenika bježi od bolivijske vojske, biva ranjen, zarobljen i podvrgnut ispitivanju. Uprkos katastrofalnom stanju, vojnici su ga opisivali kao “ponosnog do samog kraja“, napominjući kako je uvijek svima gledao u oči i nije imao nikakvih zahtjeva osim – duvana. U zoru, 9. oktobra 1967, bolivijski predsjednik naredio je da se ubije Ernesto Če Gevara, a zadatak je pao na Feliksa Rodrigeza koji je odbio poslušnost. Ušao je u kućicu u kojoj su držali Čea, izrazio mu poštovanje, zagrlio ga, izašao i zatražio zamjenu. Za izvršenje smrtne presude javio se bolivijski vojnik Mario Teran, zbog ogorčenosti pogibijom saboraca u borbama s pobunjenicima. “Znam da si došao da me ubiješ. Hajde, kukavico, pucaj! Ubićeš samo tijelo”, zadnje su riječi Ernesta Če Gevare, ubijenog u 39. godini. Tijelo ubijenog bilo je izloženo u bolnici u gradu Valegrande, a obje šake odsječene zbog potvrde otisaka prstiju. Če je sahranjen u neoznačenom grobu sa drugim poginulim pobunjenicima, a na Kubi su proglašena tri dana žalosti. Čeova grobnica otkrivena je 1997, kada su posmrtni ostaci preneseni na Kubu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nakon Čeove smrti vodeći svjetski listovi ponudili su 125.000 američkih dolara za njegov dnevnik, objavljen prvog jula 1968. na Kubi i distribuisan besplatno. Sadržaj je izazvao međunarodni skandal zbog načina na koji su bolivijska vojska i Amerikanci tretirali ratne zarobljenike. Iako je danas za mnoge junak, njegovi protivnici, uglavnom kubanski emigranti, smatraju ga teroristom i zločincem odgovornim za mučenje i smrt mnogih ljudi. Zbog tragične smrti Če je postao uzor mnogim mladima 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka.
GRACIJA 23/2014.
Priredila Snežana Crkvenjaš
