LA DOLCE VITA Felinijeva rediteljska aktivnost, često autobiografska, nekoliko mjeseci prije smrti biva nagrađena počasnim Oskarom, inače petim po redu tokom njegove blistave karijere. Tokom skoro četrdeset godina stvaralaštva, od Bijelog šeika iz 1952. do Mjesečevog glasa iz 1990. godine u svojim filmovima stvorio je na desetine nezaboravnih likova. Napravio je sjajne filmove, bogate satirom, ali i prekrivene prozirnim velom melanholije. Naslov njegovog najslavnijeg filma La dolce vita (Slatki život) postao je toponim, izgovaran na italijanskom jeziku u cijelom svijetu. Sem toga, film La dolce vita uveo je u rječnike i svakodnevno korištenje i riječ – paparazzo (prijatelj Marčela Rubinija, kojeg igra Marčelo Mastrojani, u filmu se preziva upravo Paparazzo).
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
KLOVN U CIRKUSU Rođen je u Riminiju 20. januara 1920. u građanskoj porodici sa četvoro djece. Majka Ida Barbijani, rođena u Rimu, bila je domaćica, a otac Urbano, komercijalista porijeklom iz Ćezene. Odmalena je volio da crta, da igra u školskom lutkarskom pozorištu, a u srednjoj školi bio je talentovan karikaturista. Rano djetinjstvo provodio je kod bake na selu, lutajući sa djecom. Kao dvanaestogodišnjak pobjegao je od kuće i pridružio se cirkusu u kojem je neko vrijeme radio kao klovn. Bilo je onih koji su taj bijeg tumačili kao znak Felinijeve ljubavi prema spektaklu, ali je Felini rekao kako je samo bježao od škole. Školovao se u katoličkom internatu, a učenje i disciplina nisu mu bili jača strana. Njegov susret sa filmom nije bio tako lak i jednostavan. Godine 1938. započeo je saradnju sa nekim časopisima crtajući vinjete i pišući kratke prozne tekstove. Kao 19-godišnjak, u januaru 1939. odlučio je da ode u Rim, uz izgovor da će tamo studirati pravo. Njegova prava namjera, ipak, je bila da se približi svijetu šoubiznisa. Tako je mladi Federiko počeo da upoznaje ljude iz varijetea i sa radija. U glavnom italijanskom gradu upoznaje tada već poznate ličnosti, kao što su Aldo Fabrici, Erminio Makario i Marčelo Markezi. Željan napretka na svim poljima, počinje sam da piše scenarije i kratke skečeve.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
OSKAR, PALMA, OSKAR Prvog Oskara dobio je 1954. godine za film La Strada (Ulica), koji na poetičan način govori o delikatnom ljubavnom odnosu dvoje uličnih glumaca koje su glumili Đulijeta Mazina i Entoni Kvin. Nakon četiri godine uslijedio je novi Oskar za Le notti di Cabiria (Kabirijine noći), u kojem opet glavnu ulogu igra Mazina (gotovo uvijek prisutna u njegovim prvim filmovima). Na Kanskom festivalu 1957. godine Felini je dobio Zlatnu palmu za La dolce vita, film koji je napustio tradicionalne narativne šeme te izazvao mnoge polemike, posebno u krugovima bliskim Vatikanu, kako zbog prilično snažnih erotskih scena, tako i zbog prikazivanja izvjesne moralne dekadencije tadašnjeg Rima. Glavne uloge su tumačili Marčelo Mastrojani i Anita Ekberg, koja je ostala u kolektivnom sjećanju po sceni kupanja u Fontani di Trevi. Nedoumice u kojima se može naći jedan četrdesetogodišnji muškarac i autor, kao što je bio Felini 1963, pretočene su u Osam i po, ocijenjen kao njegov najsnažniji film, koji mu je donio i trećeg Oskara. Od 1965. pa nadalje, svaki njegov film je ostavio neizbrisiv trag. Krajem 60-ih i početkom 70-ih je, uz TV emisije i filmove, snimio još nekoliko filmova, kao i Amarkord, za koji je dobio četvrti Oskar 1973. godine. Njegov vizionarski rediteljski talenat je najviše došao do izražaja u Kazanovi 1978, nakon kojeg je uslijedio čitav niz sjajnih filmova.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
NEOREALIZAM Debitovao je 1950. godine sa filmom Svjetlosti varijetea, kojeg je režirao zajedno s Albertom Latuadom. U to vrijeme počinje i novo istorijsko razdoblje poslijeratne Italije. Ratna dešavanja pomalo blijede, ruševine se uklanjaju, ljudi postaju optimističniji i vjeruju u ekonomski napredak i blagostanje. Tematika i problematika neorealizma se sa društvenih i ekonomskih neprilika postepeno počinje okretati prema psihološkim sadržajima. Taj filmski pravac, sa Felinijem kao najznačajnijim predstavnikom, dobio je naziv neorealizam duše. Zato nimalo nije čudno da je motiv prvog samostalno režiranog Felinijevog filma Bijeli šeik površnost, zaokupljenost nečim ispraznim. Mladi bračni par iz provincije stiže u Rim: suprug želi da vidi papu, a romantična supruga da upozna junaka popularnog foto-romana – Bijelog šeika. Kroz vješto vođene paralelne radnje, Rim vrlo brzo uništava iluzije dobroćudnih supružnika.
EROTOMACHIA Felini nikada nije krio da su žene bile njegova najveća inspiracija, i da su ga “istovremeno i privlačile i plašile”, kako ih je i prikazivao u filmovima. Dvanaest godina nakon njegove smrti, u austrijskom gradiću Kremsu priređena je izložba Felinijevih crteža pod nazivom Erotomachia. Ukupno je bilo 29 crteža, a svi su, najvjerovatnije, nastali tokom posljednjih godina Felinijevog života. Na svim crtežima je Đana, jedna od njegovih posljednjih ljubavnica: dominira snažno i senzualno žensko tijelo, pored koje sitno i neugledno Felinijevo izgleda kao igračka. Veliki broj Felinijevih crteža, skica i karikatura odavno su izloženi u njujorškom Gugenhajmu i u Trastevereu u Rimu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
ROSELINI Presudan događaj za razvoj Felinijeve karijere bio je susret sa rediteljem Robertom Roselinijem. Nakon što su saveznici oslobodili Rim u ljeto 1944, Felini je sa prijateljima otvorio radnju u kojoj je izrađivao karikature vojnika, zarađujući na taj način. Upravo tu je došao Roselini kako bi ga upitao za film Rim, otvoreni grad i kako bi ga Felini upoznao s Aldom Fabricijem, koji će sarađivati na scenariju. Tada je Felini postao Roselinijev asistent i koscenarista tokom snimanja klasičnih neorealističkih filmova Rim otvoreni grad i Paisá, 1945. i 1956. godine. “Dotad mi je sve bilo nekako strano kada sam dolazio na snimanja. Ali, uz pomoć Roselinija sam počeo u filmu da prepoznajem jedan poseban, drugi svijet. Kroz njegovo gledanje, kroz njegov odnos prema filmu, shvatio sam da filmovi mogu da se stvaraju bez imalo varanja, bez prevare, bez pretpostavki koje se podrazumijevaju, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam naučio od velikog Roberta Roselinija, što sam dobio kao poklon, jeste poduka iz poniznog odnosa prema životu”, rekao je Felini.
KNJIGA SNOVA U novembru 2003, na desetogodišnjicu Felinijeve smrti, u njegovoj rodnoj kući u Riminiju otvoren je muzej u cijelosti posvećen slavnom reditelju. U njemu su izloženi neobjavljeni snimci, rukopisi, fotografije, kostimi iz filmova, plakati, zaboravljeni Felinijevi intervjui, knjige sa posvetama i različiti lični predmeti. Najviše je crteža i skica, rađenih hemijskom olovkom, perom, flomasterima… Crtao je uvijek i na svakom mjestu, dok je jeo, razgovarao, telefonirao. Nikada nije prestajao. Crteži su se kasnije pretvarali u ideje za kostime, scenografije, likove, karikature, reklamne spotove… Crteži su bili Felinijeva priprema za film, crtanjem je oživljavao sopstvene ideje. Od ostalih Felinijevih crteža razlikuju se crteži snova, nastali prema preporuci psihijatra da crta svoje snove i osjećanja. Felini ih je pažljivo skupljao i lijepio u svojevrstan abum koji je nazvao Knjiga snova. “Naši snovi su naš stvarni život. Moje fantazije i opsesije nisu samo moja stvarnost, već stvari od kojih nastaju moji filmovi.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
BRONZANA GROBNICA Kada je 1993. Felini dobio Oskara, kao priznanje za “kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavila publiku širom svijeta”, posvetio ga je Đulijeti Mazini, svojoj životnoj pratilji i muzi, glumici sa kojom je 50 godina bio u braku. Iste godine, 31. oktobra, Federiko Felini umro je od srčanog udara, a supruga Đulijeta nepunih pet mjeseci kasnije od raka pluća. Zajedno sa sinom Pjer-Federikom, koji je umro kao jednomjesečna beba 1945, sahranjeni su u bronzanoj grobnici u obliku brodskog pramca na ulazu u groblje u Riminiju.
NAJLJEPŠE SCENE Felinijeva grandioznost ne leži samo u njegovom analiziranju društva, što dokazuje i posljednji film La voce della luna (1991). Genijalna je rediteljeva sposobnost da kreira neobične ličnosti u neobičnim ambijentima i uz pomoć kontrasta, retorički izraženog, stvori jasnu sliku stvarnosti. Najljepše i najdiriljivije scene uspijevao je ostvariti gledajući unutar sebe samog, kako bi opisao nemire, nedostatak inspiracije, preslikao realnost, refleks vlastite nadrealne mašte. Nije zato nimalo slučajno da je film Osam i po iz 1963. pravo remek-djelo: u njemu se po prvi put, bez upotrebe autobiografskih ličnosti, predstavio sam, prazneći najskrivenije kutke svoje mašte, u beskrajnom nizu scena, likova i sudjelovanja, ujedinivši u jednu dimenziju realnost i maštu. Uspjelo mu je da prenese sopstveni osjećaj stanja u kojem se nalazi pred realizovanjem novog djela: sumnje, nemire, prošle greške, nastojanja, kao i zabrane iz djetinjstva, nedostatak komunikacije s ocem, strogost katoličkog vaspitanja i fantastična razmišljanja.
GRACIJA 49/2015.
Priredila Snežana Crkvenjaš
Cover IG
