Piše Kaja Milačić
Od svih ljudskih slabosti, najmanje je simpatična vječita potreba za nadmetanjem. Kada se musava đeca takmiče ko će pojesti veće parče torte, ko će brže stići do dugmeta lifta, ko će se glasnije osloboditi viška gasova, ko će dalje pljunuti je bezazlena i, vjerovatno, zdrava faza odrastanja. Kada omatorjela osoba sačuva ovaj dio djeteta u sebi, pa svaki segment života pretvori u olimpijadu, termini zdravo i bezazleno idu u penziju. Naravno da su sada trivijalne discipline daleko komplikovanije, no postoji i onaj momenat gdje se, za razliku od đece, ne uzda samo u se i svoje kljuse. Kad neko ima želju da bude prvi u selu, a nema ideja, obilato pozajmljuje od protivnika.
Internet je divno mjesto za sve nas koji uživamo u primjenjivanju umjetničkih trenutaka. Postoje muzičari koji od par pozajmljenih tonova i harmonija jedne, naprave trominutno čudo i vi pojma nemate da ustvari slušate istu pjesmu u novom ruhu. Postoje slikari koji od jednog detalja slike ili fotografje naprave praznik za oči. I svima bude lijepo. Jer inspiracija je svačija i iako ima pomalo veze sa otuđivanjem, nije. Željela sam da uljepšam dnevnu sobu slikom jedne Eli koju pratim na Instagramu, a nisam baš bila spremna da izdvojim par hiljadica za istu. Prvi nezvanični dan raspusta (jer Lena je opet virozna) sam iskoristila za kopiranje i ošamućivanje terpentinom. Hvala Eli, hvala Kosmose. Kad se sasvim osuši, počastiću je jednostavnim ramom, a do tada se svako jutro radujem bojama koje se sušeći lagano mijenjaju. Eli je daleko i još uvijek prodaje svoja platna po, za nas, previsokim cijenama, potpuno nesvjesna plagijata na mom zidu. Najbolje od svega je što se pomalo loše osjećam zbog ovoga. Majke mi. Čak mi je palo na pamet da joj pošaljem fotografiju svoje verzije uz objašnjenje da nije napravljena iz komercijalnih pobuda. Mogla sam da ćutim i da ne otkrijem moju muzu, da krenem u štanc akciju, pa da me svi tretirate kao multitalentovano čeljade. Dobro, ruku na srce talentovana jesam. A i skromna, nadasve. Svoje rečenice sam nerijetko otkrivala u tuđim tekstovima, slušala sopstvene stihove prepjevane u tuđim pjesmama i nikad se nisam posebno potresala oko toga. Možda su sasvim nesvjesno došli onome ko je stvarao. Možda nam je ista misao stigla pod prste, ništa strašno. A ni ja nisam Njegoš, da se razumijemo. Na kraju, ako i kradu, teško da mi mogu u glavu zaviriti, jer tamo ima toliko toga još, da me ponekad i plaši. Ali otkrih drugu, tamniju stranu medalje, ni malo lijepoga zeca u sparušenom grmu. Motivi.
Najuočljivije odlike osrednjih su prevelika ambicija, jaki laktovi i nesnosna galama. Jer mi znamo zašto kera laje. Reklama je potrebna svima. One najdosadnije obično služe nečijoj nikada utoljenoj žeđi za pažnjom i javnim priznanjem. Imamo mašalatalentovane spisatelje koji, češće nego što ovoj maloj dajem antibiotike (jer ipak nije viroza), prave gužvu po društvenim mrežama. Prepričavaju Dučića ne pomenuvši ga ni jedared, sve o svemu oni znaju, cmizdrulje i raspilavljuju se, emotivni i fini. Ili glume otresitost. Makse.
Najuočljivije odlike osrednjih su prevelika ambicija, jaki laktovi i nesnosna galama. Jer mi znamo zašto kera laje. Reklama je potrebna svima
Al slovoslagači nisu pojava koja me je potakla na ovu priču. Pomenuh motive i čini se kako se ustvari sve manje više vrti oko potrebe da se bude prvi u selu. Šta košta da košta. Đe idete na odmor? Al jel skupo tamo? A koliko ćete da ostanete? Gotovo bezazlena pitanja iza kojih stoji čitava strategija: kako otići na bolje mjesto, potrošiti rekordno više ili manje novca, ostati duže, po cijenu trovanja hranom sa jeftinih kioska. I sve se nešto gleda da se bude bolji i uspješniji makar za fotografije, što više fotografija po društvenim mrežama. Takmičenje u pljuvanju udalj u osnovi je isto, samo što su ulozi malčice ozbiljniji. A koliko ste platili auto, a gdje ste kupili namještaj… uh. Mislim da je ovo mnogima poznata pjesma. Ono kad shvatiš da te uredno kopiraju, a ponašaju se ka da si im rođak iz provincije. Kupiš tašnu i ona pita koliko si je platila i đe, usput napominjući kako to nikako nije njen stil, pa je onda poslije par dana vidiš đe je nosi na ruci savijenoj u laktu, ka kokoš ponosna. Makse.
Biće da me je opet vrućina ošamutila jer na tuđem profilu vidjeh fotografiju nakita mojih prijateljica na internetu. A nisu tagovane, ni nakit nije njihov. Viđi majstora! Kao kad upoređujete originalnu Valentino haljinu sa verzijom koju su od sumnjivih materijala sklepali neđe u Kini. To je kao to, al onako kako bi ga prvačić nacrtao. A sve je kao isto, pozadina i dodatni rekviziti koje one koriste za svoje reklame. Nije nimalo prijatno kad vidiš ovako nešto. Posebno zato što su sklepane verzije masu jeftinije, a nije u pitanju slikarka Eli iz daleke Amerike, već žene koje često plasiraju svoj nakit zajedno, na sve učestalijim sajmovima rukotvorina. Pa zašto, gospoja draga? Zar je Pinterest presušio? Zar na Instagramu nema đaolje ideje? Vidjeh po tim sajmovima svašta, stvarno. Možete da za male pare stavite Fridu Kalo na zid. Ili mrčenoga Klimta. Nalijepljene na dasku. Nema veze što je neko ovaj trend nedavno počeo zaista slikajući na daskama iste te motive. Ovo može da bude i prijedlog selektorima izlagača da malo više obrate pažnju na kvalitet i originalnost. Jer lijepa je ekspanzija malih, maštovitih radionica koja se u posljednje vrijeme događa. Al nije lijepo da jedni od drugih krademo. Makse.
Jutros sam čupava i slabo naspavana u liftu srela komšinicu. Ja do piljare po supu iz kesice, hljeb i mlijeko, a ona do Delte na kafu i u šoping, dabome. Malo sam se postiđela, iskreno. Hoće to tako, proradi sujeta kad se najmanje nadaš. Evo je sad, pegla parking ispod mog balkona i nikako da potrefi. Auto joj blistav, svježe opran… A moj je prljav kao da ga vozi vodoinstalater. Neće da može tako, komšinice! Odoh da se skockam, pa ću ostaviti auto u servisu, a ja ću da pijem limunadu na balkonu onako uparađena. Kao da sam na moru! Prvo da vidim dal’ je ovoj maloj konačno pala temperatura i privolim da nešto pojede. Makse.
