Filip Vešović: U oblake ne letim, zemlji sam odan

Izjave i govori političara, koliko god da su nekada duhoviti, kod većine ljudi, očekivano, izazivaju samo gorak osmijeh. Osim u slučaju da ih čujete iz usta imitatora Filipa Vešovića koji, nepristrasno, uljudno i zaista maestralno secira stanje duha crnogorskog javnog, najviše političkog života

spot_img

Razgovarao S.A.
Foto Vesela Mišković

Kada smo ga zamolili za razgovor za Graciju pristao je s istom lakoćom kojom inscenira zamišljene (da li?) susrete i dijaloge političara i, rjeđe, ostalih javnih ličnosti. Detalji iz biografije otkrivaju sve talente Filipa Vešovića. Spisak je, za nekog od 26 godina, poprilično dug. Školovani je muzičar, završio je osnovnu i srednju muzičku školu i svira tri instrumenta: klavir, saksofon i usnu harmoniku. Ipak mu je najdraže pjevanje, i to kompozicija 20. vijeka (rokenrol, r’n’b, pop, džez, soul) i operskih komada. Iako je imao priliku da se muzikom profesionalno bavi, neuporedivo ga je više, kako kaže, provukao svijet nauke. Zato sada studira istoriju. Međutim, najprepoznatljiviji je po svom hobiju – imitacijama. Već šest godina (dvije aktivno) se bavi YouTube komedijom i satirom što je rezultiralo i sa skoro 25.000 pratilaca njegovog kanala.

Ko je Filip Vešović – komičar, imitator ili suptilni analitičar političke situacije u Crnoj Gori? Ili nešto sasvim drugo?
– Filip Vešović je prije svega jedan iskreni vjernik u Boga i zaljubljenik u njegovo djelo. I kao takav, mnogo volim ljude, njegovo kapitalno djelo. I mnogo volim smijeh. S obzirom na to da nikad nisam bio politički moćan, smislio sam način kako ću još više da uživam u životu i njegovom djelu – zasmijavajući ih. Mislim da sam u tome uspio, s obzirom da nisam imao velika očekivanja. Ljudi se mojim skečevima smiju, vesele ih, i izgledaju kao da bar na tih četiri ili pet minuta zaborave na probleme. Ljudi su najljepši kad se smiju. Ljudi su najbolji dok se smiju. I smijeh je najljepši, a najjeftiniji doživljaj. Filip je uz to beskrajno radoznao čovjek (osjećam se kao tuljan dok pričam o sebi u trećem licu, ali tako ste, legitimno, koncipirali pitanje). Toliko radoznao da je to i sreća i mora jer nikad nemam mira. Ne prestajem da se bavim novim temama iz istorijske nauke (privatno i profesionalno), da istražujem nove filmove, nove knjige, nove muzičke albume, nova djela likovne umjetnosti, novu poeziju, nove geografske podatke. Opsesivan sam prema otkrivanju novih stvari. Istorija ovog svijeta je jedna velika “zečija rupa” iz Alise u zemlji čuda, prepuna avantura, uzbuđenja i iznenađenja. A za uspješno “klizanje” u tu zečiju rupu je potrebno da volite život i volite ljude. I da ste optimisti. Da mrzite da mrzite. I da ste zahvalni Bogu na svemu što imate. Jer život vam momentalno može pokazati kako sve to što imate možete da izgubite.

“Političari su mi za skečeve imitacija inspirativniji nego bilo koja poznata ličnost u regionu”

Od kada se bavite imitacijom, kada ste otkrili taj dar, kako je sve počelo?
– Sasvim slučajno. Imitirao sam porodici neke profesore iz škole, kao i interno poznate ljude. Međutim, tada to nisam smatrao darom jer sam mislio da su ukućani vrijednosno pristrasni. Tek kada sam snimio svoj prvi skeč-imitaciju o parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, oktobra 2016, i imao za pet dana 70.000 pregleda, od ljudi koji sve i da hoće ne mogu biti pristrasni, onda sam znao da je to dar.
Fascinantno je koliko uspijevate da se i fizički transformišete u likove koje imitirate. U čemu je tajna? Ima li tajne?
– I fizička (mimička) transformacija i glasovna transformacija su nešto što ne umijem racionalno objasniti. To je nešto što čujem, vidim i mozgu naredim da izvrši. Kako u tome uspijevam, ponavljam, ne mogu niti mislim da iko može objasniti zdravim razumom. Zato se i koristi taj mistifikacijski termin “dar”, znači neko vam je to darovao, poklonio, častio vas. Ako racio nema odgovor, to je još jedan argument u korist postojanja Boga, jer nedvosmisleno tvrdim da sve što je urođeni dar, a čiji se pošiljalac ne može pronaći na zemlji, to je Božije djelo.
Šta je najbitnije za dobru imitaciju, mimika, glas?
– Glas. Nema mnogo, ali ima ljudi koji su se bavili imitacijom kroz svjetsku istoriju. Neuporedivo više je imitatora koji su dobro oponašali pokrete, psihu i mimiku nego boju glasa imitiranog. Kod mene je dobro skinuta boja glasa imitiranog, temelj. Ukoliko mi ona nije potaman, nebitno mi je jesam li dobro izimitirao njegovu psihu ili mimiku. Ako kad zažmurite tokom imitacije, i barem vas zbunim da li sam to ja ili, recimo, Duško Knežević, to je prođa.
Pošto su u našoj zemlji političari jedina estrada, čini se da nije bilo teško otkriti čije će imitacije izazvati najviše pažnje…
– Nažalost, da. Jedan od glavnih nedostataka ove zemlje je filmska i muzička industrija. Naše gotovo jedine poznate ličnosti su političari. Ali, srećom, oni su mi za skečeve imitacija inspirativniji nego bilo koja poznata ličnost u regionu. Kakav Željko Joksimović, Željko Samardžić, Željko Šašić i Aca Lukas i njihova žena. To je pri jednom Zdravku Krivokapiću sve nula.

“Ljudi su najljepši kad se smiju. Ljudi su najbolji dok se smiju. I smijeh je najljepši, a najjeftiniji doživljaj”

Ponekad zađete i u domen onoga što se naziva javnom tajnom. Koliko takvi detalji doprinose uspješnosti imitacije?
– (smijeh) Sve što saznam i napišem, a učini mi se smiješnim, nakon provlačenja kroz vlastiti filter dobrog ukusa, koji isključuje psovke, vrijeđanje imitiranih i njihovih porodica, servira se mojoj zaista dragoj publici. Nemam nikakve insajdere, sem interneta, što je u Crnoj Gori nezamislivo jer svako zna sve o svakome ili “ima nekoga njegovoga koji zna”. A najčešće nisu to ni javne tajne, već moja mašta, manita.
Kakve su reakcije političara koje imitirate, jeste li imali “bliskih susreta” bilo koje vrste?
– Narodnog poslanika Marka Milačića sam sreo na jednoj svadbi, došao je za moj sto sa porodicom da me pozdravi i upozna, bio je srdačan i pun lijepih riječi za mene, prije toga je tri puta dijelio moje skečeve; bivšeg predsjednika Skupštine Crne Gore Aleksu Bečića sam sreo i upoznao u supermarketu. Postidio se. Razumljivo, ipak je on jedan od najfrekventnijih likova u mojim skečevima, prije toga on je u tri navrata dijelio moje skečeve na Fejsbuku; sreo sam se sa predsjednikom vlade Dritanom Abazovićem u Bokeškoj ulici, na slučajnoj distanci, uz obostrani, suptilni pozdrav klimanjem glave na njegovu inicijativu, a dobio sam i lajk za skeč od njega (naravno, nije on bio u njemu); Nebojša Medojević je dva puta dijelio moje skečeve; generalni direktor Radija i Televizije Nikšić Nikola Marković je to učinio dva puta i Boris Bogdanović jednom. Sve me to raduje i važno mi je, jer sam uspio da nasmijem i njih i pritom nisam prešao granicu dobrog ukusa, što je u komediji ekstremno teško. Meni nije cilj da ponizim nijednog imitiranog, to bi bila zloupotreba talenta. Iako bi mnogi na mom mjestu to činili i to ozbiljno naplaćivali.

Koje su najčešće reakcije Vaših obožavalaca, da li Vam preporučuju nekoga novoga za imitaciju ili Vam ukazuju na moguće nove teme?
– Najčešće reakcije su nezasićenje. Uvijek traže još sadržaja, a ja sam hiperoprezan da ne budem dosadan, kao većina svjetskih jutjubera, koji najmanje na nedjeljnom nivou štancuju video-klipove.
Pretpostavljam da Vas ljudi prepoznaju na ulici. Prija li?
– Lagao bih da kažem da ne prija. Svakodnevno je i nevjerovatno brojno. Dobijam ogromne količine podrške, ljubavi i zagrljaja od ljudi, što uživo, što na društvenim mrežama. Uživo se trudim, po svojoj prirodi, da svakoga ispoštujem i nekurtoazno mu se posvetim, jer ja na lijepu riječ uzvraćam sa dvije, prosto iz zahvalnosti. Na društvenim mrežama nijedna poruka nijednog pošiljaoca mi trenutno nije neodgovorena, mada ih bude brdo, iako to, recimo, brojne poznate ličnosti provjereno ne praktikuju, i badava im šaljete poruke, nećete dobiti odgovor. Znam to iz ličnog iskustva. Međutim, sebe vidim isto kao što sam vidio i ranije, u oblake ne letim, zemlji sam odan.
Kako doživljavate iskustvo na društvenim mrežama u svijetlu činjenice da cyber prostor pored niza pozitivnih efekata ima i neke izuzetno negativne, čak opasne?
– “Smeće jednog čovjeka je blago drugog čovjeka”, glasi jedna engleska poslovica. Najveći ljudski izum je naizmjenična struja Nikole Tesle, a odmah iza toga je internet. Ako loše vozite kola, možete časkom da poginete. Isto je i sa internetom. Morate ovladati njime jer će u suprotnom on ovladati vama. Svako uživanje na ovom svijetu se može pretvoriti u ružno, ukoliko pretjerujete ili ne umijete da uživate. Međutim, revnosni sam pobornik izuzetne kontrole dječije internet konzumacije. Djeci se, bez kontrole, ni slučajno ne smije davati telefon u ruke. Nažalost, današnji roditelji se toga ne pridržavaju, čast izuzecima. Ni roditelji nisu što su nekad bili.
Za kraj, ima li kraja Vašim inspiracijama? Koga biste imitirali da živite na Novom Zelandu na primjer?
– Odlučio sam da prestanem onda kada ne budem više imao šta da kažem. Neću raditi na silu. Međutim, naši političari, u smislu inspirisanja mene za pisanje i snimanje skečeva, aktivno obećavaju. Često kažem da će za pogrebna preduzeća i mene uvijek biti posla. Što se tiče pitanja: “Koga bih imitirao da živim na Novom Zelandu” – i na Kirilskim ostrvima, i u Tanzaniji, i u Tasmaniji, i na Novom Zelandu, uvijek, i poslije toga, bih imitirao gospodina Milivoja Katnića! Eto, neka jednog dana ovo stoji na mojoj nadgrobnoj ploči. Kao epitaf.

Gracija 208, decembar 2022.

Možda vas zanima

spot_img

NEDAVNO OBJAVLJENO