Fran Fišer: Od časne sestre do seksualnog terapeuta

Danas je spremna da pomogne pacijentima pri suočavanju sa najintimnijim tajnama, a kao djevojka je provela tri godine u manastiru

 

Fran Fišer je ušla u samostan kao 18-godišnja djevojka, a poslije tri godine je pobjegla. Danas je priznati seksuolog, supruga i majka. Razgovarala je, tačnije – usudila se da razgovara sa časnim sestrama o seksu, i tako je nastala knjiga U ime Boga. Zašto?, koja se odmah po izlasku našla na meti Crkve, što će, između ostalog, doprinijeti tome da stigne do više čitatalaca. U svojoj knjizi je veoma oštro kritikovala način koji Crkva uporno koristi, dovodeći u manastire mlade i neiskusne žene, (u posljednje vrijeme sve više iz Afrike ili Azije, a manje iz Evrope i Sjeverne Amerike), odvajajući ih od porodica, pružajući im navodnu sigurnost. “Nevjerovatno je da se takve stvari i danas dešavaju, da se u Crkvu uključuju mladi, i žene i muškarci, koji su indoktrinisani od djetinjstva. Lišavaju ih normalnog života, pružajući im bijeg od teških uslova u kojima žive, a sve se plaća čednošću. Crkva ne bi smjela da dozvoli da se tako nešto dešava. Odluka o odlasku u manastiru trebala bi biti vođena isključivo ličnim izborom.”

Život u manastiru

Manastir i želja. Poslušnost i priroda. Molitva i zadovoljstvo. Ovo je priča o časnoj sestri Džejn Fransis de Šantal, koja je u 14. godini posumnjala da je ostala u drugom stanju sa svojim vršnjakom, iako nisu ni vodili ljubav. Bila je prestravljena od same pomisli na to. Razgovarala je sa majkom, ali nije dobila nikakav umirujući odgovor. Fran se sjeća kako je kao dijete bila pod velikim uticajem roditelja, irskih katolika, kojima je smetala svaka izgovorena riječ o seksu. Otac je uvijek o ženama govorio bez imalo poštovanja, nazivajući ih najćešće pogrdnim imenima, a majka ju je neprestano upozoravala da je najvažnije držati se što dalje od muškaraca. “Tada, kada sam posumnjala u trudnoću, odlučila sam da više nikada, ali nikada neću ništa imati sa nekim muškarcem. ”

Sa 18 godina je otišla u franjevački samostan. “Izgledao je predivno, kao mjesto u kojem su žene sigurne u posebnom, neprobojnom trezoru, a pritom su čiste i tajanstvene.” Uprkos prvim pozitivnim utiscima, u manastiru nije ostala dugo. Bila je nesretna, usamljena, prestala je da jede i povukla se u sebe. Pobjegla je jedne subote ujutro, poslije skoro tri godine boravka, dok su ostale sestre bile na misi. Preselila se u Ameriku, gdje je upoznala budućeg muža, ali su prošle godine dok je sa njim počela normalno dijeliti postelju. “Kad sam ugledala reklamni letak za kurs o lekcijama seksualnog obrazovanja, znala sam da mi to treba, ali nisam znala da li ću uspjeti da odem. I jesam. Otišla sam, i čak razgovarala o masturbiranju s ostalim polaznicima. A negdje duboko u sebi još uvijek sam bila časna sestra, iako je prošlo mnogo godina od boravka u manastiru. Od strogog obrazovanja i vjere u naslijeđe dobila sam mnoge uzroke bračnih problema. Moje tijelo kao da mi godinama nije pripadalo, što sam otkrila kasno, tek u četrdesetim, kad sam već bila majka dvoje djece”, izjavila je u intervjuu za Guardian dr Fišer, udata za muškarca koji ju je želio i znao čekati. “Kad apstiniraš, kada gladuješ tako dugo, više od pola svog života, više cijeniš zabavu na koju prvi put odeš i sve što na njoj doživiš”, objašnjava nekadašnja časna sestra Džejn Fransis de Šantal, koja je danas doktorka i cijenjeni seksolog u San Francisku, u Institute for Advanced Study of Human Sexuality.

Čežnja duga pola vijeka

Knjigu In the Name of God, Why? napisala je nakon razgovora sa časnim sestrama, njih 28, koje su, kao ona nekad, živjele vjerujući u siromaštvo, čednost i poslušnost. “Skoro sve potiču iz strogih katoličkih porodica, skoro sve su  imale oca tiranina, ponekad perverznog, ponekad alkoholičara, a neke od njih su doživjele fizičko ili seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. Logično je da za takve žene manastir predstavlja mjesto na kojem će biti sigurne, gdje će da se sklone od tih i sličnih nevolja. Međutim, mnoge su u manastiru nakon nekog vremena počele da osjećaju kako im se budi želja za seksom, ali su je potiskivale, pokušavale da je ignorišu, gurnu u drugi plan. Bilo ih je sramota, stidjele su se sebe i prirodnih nagona. Iako mnogi misle da su manastiri svojevrsne komune u kojima su žene čiste i misteriozne, nedodirljive i nepovredive, stvarnost je mnogo drugačija. Jednom kada se nađu među zidinama manastira, mnoge žene nemaju mira jer osjete rađanje seksualnosti, uprkos svemu. Većina njih je prije ili poslije doživjela seksualno buđenje, neke su imale odnose sa drugim časnim sestrama, neke sa sveštenicima, a neke s ljudima van manastira.” Neke od tih žena, pripovijeda dr Fišer, prvi put su legle u postelju sa muškarcem veoma, veoma kasno. Jedna od njih čak sa 50 godina, i tri mjeseca je svako veče vodila ljubav sa nemalo začuđenim partnerom, objašnjavajući mu: “Moraš da me razumiješ, pola vijeka sam ovo čekala.”

 

GRACIJA 23/2014.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...