Fredi Merkjuri: Kralj Queena

U svom posljednjem TV intervjuu je rekao: “Da moram sutra umrijeti, ne bih brinuo. U životu sam imao sve. Da li bih opet sve isto uradio? Naravno, možda samo malo drugačije. Ne želim da mijenjam svijet, samo nastojim da budem iskren i mislim da se to osjeti u mojim pjesmama.” Iako se nakon njegovog odlaska sa scene šou i dalje nastavlja, mora se priznati da je mnogo monotoniji i manje slikovit

U nedjelju, 24. novembra 1991. godine umro je Fredi Merkjuri u svojoj vili u Kensingtonu. Ekstravagantan i ekscentričan na sceni, a van nje plemenit, ljubazan i, iznenađujuće, povučen i stidljiv. Nakon njegove smrti muzički svijet mu je često odavao poštovanje. Najznačajniji takav događaj je Freddie Mercury Tribute na Vembliju 1992, gdje su nastupile brojne zvijezde, a čiji je prenos pratilo oko milijardu gledalaca.

DJETINJSTVO Kralj grupe Queen rođen je 5. septembra 1946, kao Faruk Bulsara, na ostrvu Zanzibar, tropskom raju. Bio je to početak primjeren čovjeku koji će postati jedan od najekstravagantnijih pjevača i čiji je život bio prilično začinjen različitim pretjerivanjima. Njegovi roditelji Džer i Bomi Bulsara bili su Englezi, porijeklom Parsi (antičko persijsko pleme nastanjeno u nekim dijelovima Indije, pripadnici jedne od najstarijih religija po imenu zoroastrizam), a otac je radio kao javni funkcioner. Fredi je vrlo rano po prvi put okusio slavu, imao je samo godinu dana kada je pobijedio na dječijem izboru ljepote i kada je objavljena njegova fotografija u lokalnim novinama. Sa pet godina je krenuo u Zanzibar Missionary School. Kako je očev posao zahtijevao stalna putovanja u Indiju, porodica je preselila u Bombaj, gdje je sa osam godina krenuo na engleski koledž St. Peters. Djeca u školi su ga prozvala Fredi. Osim što je bio uspješan u različitim sportovima, bio je dobar učenik i pokazivao veliki talenat za likovnu umjetnost. A iznad svega je obožavao muziku, što su primijetili njegovi nastavnici, te je počeo da uči klavir. Nakon kratkog vremena je osnovao svoju prvu grupu, The Hectics, koja je nastupala na školskim zabavama i igrankama, gdje je mogao da iskaže svoj urođeni osjećaj za teatar. Tako je počeo da razvija i svoj glumački talenat, učestvujući u školskim pozorišnim predstavama. Za Fredija su dani provedeni u školi najsretniji u životu, tako da nije bio nimalo radostan kada je sa 18 godina napustio St. Peters i vratio se u rodni Zanzibar.

FELTAM Nakon nereda u Zanzibaru 1964, porodica Bulsara odlazi u Englesku i nastanjuje se u londonskom predgrađu Feltam, u neposrednoj blizini kuće Brajana Meja. Njegovi roditelji su ostali u toj maloj kući u predgrađu Londona i onda kada je Fredi postao zvijezda. Sivi i beživotni pejzaži bili su tako različiti od onih egzotičnih njegove mladosti, ali je to bio uzbudljiv period u Velikoj Britaniji, razuzdane šezdesete samo što nisu eksplodirale. Nakon diplome iz umjetnosti, Fredi odlazi na Ealing College of Art, vrstu radionice za muzičke talente, gdje pohađa kurs za grafičku ilustraciju. U to vrijeme susreće Tima Stafela, basistu, i sa njim često nastupa u školi. Kolege sa kursa se sjećaju mladića sa isturenim zubima koji je sa linijarom u rukama kao gitarom pjevao Hendriksove pjesme, ali nisu mogli ni da pretpostave da je pred njima buduća svjetska zvijezda. Tim Stafel je upoznao Fredija sa Rodžerom Tejlorom i Brajanom Mejom, te se nakon ne baš uspješnih grupa (Smile, Ibex, Suor Milk Sea i Wreckage), njih trojica 1970. okupljaju pod zajedničkim imenom, a basista Džon Dikon im se pridružio 1971. godine.

THE QUEEN Brajan je mislio da je pretjerano ekstravagantno grupi dati ime Queen, ali Fredi je insistirao govoreći: “To je samo ime, veoma kraljevsko, doduše, ali zvuči sjajno. Snažno je, univerzalno i neposredno”. Odlučio je kako i njemu samom treba novo ime, te je Fredi Bulsara postao Fredi Merkjuri. Kako je Merkur bio mitski glasnik rimskih bogova, Fredi je očito vjerovao kako će njegove pjesme imati božansku inspiraciju. Mnogi Queenovi obožavatelji bi se složili sa tim. Fredi je smislio i logo grupe, bazirajući ga na horoskopskim znakovima članova. Napisao je i neke od njihovih najvećih hitova: Bohemian Rhapsody, Killer Queen, Somebody to Love, We are The Champions, Crazy Little Thing Called Love… U vrijeme kada su grupe bile obučene u majice i džins, njihov izgled je bio sasvim drugačiji: krzno, svila i dijamanti.

Nakon humanitarnog koncerta Live Aid iz 1985. godine, njegov organizator Bob Geldof definisao je Queen najvećom muzičkom grupom na planeti. Fredi je na sceni bio nevjerovatan, njegova sposobnost da jednostavno hipnotiše publiku svojom pojavom, svojom harizmom i svojim pjesmama bila je bez presedana. Pozornica je bila njegovo prirodno okruženje, uživao je u svakom trenutku provedenom na njoj, bio je fantastičan, teatralan, blistav, provokativan i samouvjeren. Sasvim različit od Fredija van scene, kažu oni koji su ga dobro poznavali, uvijek ljubaznog, tihog i povučenog, čak stidljivog. Koji je volio biti zaljubljen. “U svoje najbolje vrijeme pjesme je pisao veoma brzo, a kad bi se zaljubio, još brže. Kada bi ga obuzela depresija, nije bio u stanju ništa da napiše i ne postoje stvarno tužne pjesme grupe Queen, čak i one najdirljivije balade nisu tužne. Iako mnogi tvrde da su riječi pjesme The Show Must Go On strašne, mislim da je i to vrlo optimistična i pozitivna pjesma,” rekao je Rejnold Mek, nekadašnji producent Queena.

LOVER OF LIFE Iako će ga se publika sjećati kao ekstravagantnog frontmana Queena, Fredi je bio usamljen i tužan čovjek. Njegovi prijatelji su govorili kako je Fredijev neobuzdan i gej stil života samo jedan njegov površinski način. Fredijeva najduža sentimentalna veza bila je sa jednom ženom, koja mu je kasnije postala najbolja prijateljica – Meri Ostin. Mada se nikada nije javno izjasnio kao gej, a niti porekao, živio je promiskuitetno, uvijek oscilirajući između veza samo za jednu noć i onih dužih, kućnih. Često je govorio kako je promiskuitet samo način da pobjegne od samoće, neki od prijatelja misle kako je priželjkivao porodicu, dok neki tvrde kako nikada nije prevazišao šok prešavši iz Bombaja u Feltam.

Ne može se reći da je živio sasvim normalnim životom običnog čovjeka, jer Fredi običan ni po čemu nije ni bio. Obožavao je mačke, pa je svojoj omiljenoj posvetio i jednu pjesmu – Delilah. Volio je cvijeće, šampanjac i torte, uživao u priređivanju veoma ekstravagantnih zabava, konzumirao droge, a prijatelje obasipao poklonima, nimalo ne štedeći novac. Obožavao je šoping, turneje je koristio kako bi kupovao, kupovao i kupovao. Tako je, na primjer, u Japanu kupio sedam originalnih svilenih kimona, zatim enormne i skupocjene “koi” ribe za jezerce kod svoje luksuzne kuće u Kensingtonu, koju je platio 500.000 funti. Volio je umjetnost, kupovao je djela slikara impresionista, japanske ksilografije i djela viktorijanskih umjetnika. “Imam strašno puno novca. Zvučaće vulgarno, ali to je tako dobar osjećaj. Jedino što želim od života jeste da zaradim gomilu novca koji ću potrošiti.”

AIDS Od 1987. je sasvim promijenio svoj način života, nije se pojavljivao na koncertima, govoreći kako jedan 40-godišnjak ne može više skakati po bini u helankama, ne želeći da prizna ni članovima grupe ni javnosti kako je bolestan. Vrijeme je provodio zatvoren u svojoj vili u Kensingtonu, potom je preselio u Švajcarsku, u Montre, da bi se vratio u Englesku nekoliko mjeseci prije smrti. Samo 24 sata prije nego je njegova smrt objavljena, održao je svoju posljednju konferenciju za štampu: “Nisam ranije htio da dajem nikakve informacije o svom stanju da bih zaštitio privatnost meni bliskih osoba. Ali, nakon mnogobrojnih natpisa i različitih pretpostavki u štampi, želim potvrditi da su rezultati mog HIV testa pozitivni. Imam sidu. Samo se nadam da ću ujediniti snagu ljekara i svih onih koji se se bore protiv ove opake bolesti.”

Umro je u svojoj kući, kremiran prema vlastitoj želji, a njegov pepeo je, prema nepotvrđenim izvorima, prosut u Ženevsko jezero. Imao je 45 godina. Njegovu imovinu, procijenjenu na desetine miliona funti, podijelili su Meri Ostin (kuća u Kensingtonu), sestra Kašmira Kuk i roditelji. Značajne sume novca dobili su njegovi najbliži saradnici i prijatelji, kao i jedan fond za borbu protiv strašne bolesti koja ga je pobijedila.

Skoro godinu dana nakon smrti, 16. novembra 1992. se pojavio The Freddie Mercury Album, sa njegovim najpoznatijim pjesmama, kao što su Living On My Own, Barcelona i The Great Pretender, a 4. septembra 2006. godine, na dan njegovog 60. rođendana, pojavila se najveća zbirka njemu u čast: Lover Of Life, Singer Of Songs The Very Best Of Freddie Mercury.

 

GRACIJA 33/2014.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...