Fridin život započeo je u kući njenih roditelja u Kojoakanu, koji je u to doba bio gradić na periferiji Meksiko Sitija. Njen otac Giljermo Kalo bio je Nijemac, rođen kao Karl Vilhem Kalo, koji je u Meksiko je došao sa 19 godina i promijenio ime u špansko. Rođena kao Magdalena Karmen Frida Kalo Kalderon, Frida je bila plod nesretnog braka – njen otac je nabrzinu oženio njenu majku nakon što mu je prva žena umrla pri porodu. Većinu svog života Frida je bila mnogo bliža sa ocem nego majkom. Govorila je kako je rođena 7. jula 1910. godine u njenom domu poznatom kao Casa Azul, Plava kuća. No, u rodnom listu piše kako se radi o 6. julu 1907. godine. Ovo je samo jedna od laži koje je Frida ispričala o svom životu. Treća kćerka Giljerma i Matilde Kalo bila je predodređena za život sa bolom. Sa šest godina oboljela je od dječije paralize, zbog čega joj je jedna noga bila izrazito tanja od druge. Bez obzira što je šepala, Frida je bila apsolutni vođa svojim sestrama, ali i dječacima iz komšiluka, koji su je slušali bez pogovora. Ovo je učinilo da postane očeva mezimica. Fotograf, porijeklom mađarski Jevrej, Giljermo odlučuje da upiše kćerku u prestižnu školu Preparatoria, koja je sve do godine Fridinog upisa bila muška. Kalo je bila jedna od samo 35 djevojčica među dvije hiljade učenika. Za vrijeme meksičke revolucije bila je svjedok žestokih oružanih sukoba na ulicama Meksiko Sitija, što će promijeniti njen život.
DVIJE NESREĆE U školi je prvi put vidjela svog budućeg muža Dijega Riveru, poznatog meksičkog muralistu, koji se vratio iz Francuske i dobio zadatak da u školi napravi mural. Frida je tada imala 18 godina. Kasnije se sjećala kako nije imala pojma šta da radi, osim da neprekidno pravi ljubomornom tadašnju Dijegovu ženu Lupe Marin. Jednom prilikom izjavila je: “U mom životu bile su dvije istinske nesreće. Jedna od njih je Dijego.” Druga, koja je zapravo i bila razlog što se počela baviti slikanjem, je automobilska nesreća u kojoj se 17. septembra 1925. autobus u kojem se Frida vozila sudario sa tramvajem. Tada joj je metalna šina probila abdomen, zbog čega nikada nije mogla da ima djecu. Pored toga, pretrpjela je 11 lomova na desnoj nozi, povredu pluća, višestruki lom rebara i ključne kosti. Bio je to trenutak u kojem je započela njena duga borba sa bolom. Tokom 1926, dok je nepokretna ležala u bolnici u gipsanom koritu, napravila je svoj prvi autoportret. Tako je počela jedna od najnevjerovatnijih slikarskih karijera prošloga vijeka. Bez obzira na činjenicu da se oporavila, cijelog je života imala bolove zbog kojih je često bivala hospitalizovana, te preko 30 puta operisana. Nakon nesreće, okrenula se alkoholu, drogama i cigaretama, što joj je, kako je govorila, “ublažavalo psihičku bol sa kojom živim.”
SLON I GOLUBICA Riveru je ponovo srela 1928. godine. Upoznala ih je Tina Modoti, čuvena glumica i komunista. Dijego se upravo bio razveo od svoje tadašnje žene, a u Fridi je našao podršku ne samo za svoje političke stavove, jer su oboje bili komunisti, već i estetske. Vjenčali su se u avgustu 1929. godine. Njihov brak nazvan je zajednicom između slona i golubice – Dijego je bio visok i veoma debeo, dok je Frida bila niska. Dijego je od Fride, bar u pojavnom smislu, napravio ono po čemu se razlikovala od svih žena svoga doba. On ju je nagovorio da se oblači u tradicionalne meksičke haljine, koje su se sastojale od dugih suknji u jarkim bojama i egzotičnog nakita. Ovo je, zajedno sa njenim debelim i gustim obrvama, postao Fridin zaštitni znak. Kako je politička klima u Meksiku bila opasna za lijevo orijentisane, Frida i Dijego sele se 1930. u San Francisko. Riverina karijera u SAD-u je bila u usponu, tako da organizuje izložbe u Njujorku i Detroitu. Ovdje je Frida prvi puta abortirala. Dok se oporavljala, napravila je sliku Abortus u Detroitu, djelo prekretnicu u njenim portretima, koji nakon ovoga postaju mnogo dublji i samodestruktivniji. Fridin stil slikanja počivao je na meksičkom folkloru, posebno na malim slikama poznatijim kao retablos. Bez obzira na činjenicu da već tada budi interes javnosti, Frida je sve vrijeme o svom radu govorila kao o nevažnom.
Iz Detroita, par ponovo seli u Njujork, gdje Rivera dobija zadatak da naslika mural u Rokfeler Centru. Ovo se pretvara u veliki skandal u trenutku kada se na muralu pojavljuje i lik Lenjina. Naručitelj je, nakon beskrajnih pogađanja sa Riverom da izostavi komunističkog lidera, mural potpuno uništio.
Kada su se konačno 1935. vratili u Meksiko, niz Dijegovih vanbračnih avantura završio je vezom sa Fridinom mlađom sestrom Kristinom. Mada je sve vrijeme bila svjesna žena koje su prolazile kroz njegov život, Fridu je ova veza najviše pogodila. Da bi mu se osvetila, započinje sa vanbračnim avanturama u kojima je bilo mnogo muškaraca, ali i žena. Među njima nalaze se čuvena glumica Dolores Del Rio, Polet Godar, Džordža O’Kif i Emi Lu Pakard. Jedna od njenih najozbiljnijih avantura bila je veza sa ruskim revolucionarom Lavom Trockim, koji je nakon razlaza sa Staljinom dobio azil u Meksiku. Veza je počela kada je Trocki sa suprugom bio gost kod Rivere i Fride, a završila ubistvom gosta zbog kojeg su ispitivani i Frida i Dijego. Kasnije su oboje govorili kako su Lava u Meksiko i pozvali samo kako bi ga ubili.
DIŠAN, PIKASO, LUVR Jedan od Fridinih obožavatelja bio je i vodeća figura nadrealista, Andre Breton, koji je Fridu upoznao 1938. Želeći vezu sa njom, organizovao joj je izložbu u Njujorku. Nakon izložbe Frida ga je odbila, ali se Breton ipak ponudio da joj organizuje izložbu u Parizu, na šta je pristala. Kalo, koja nije govorila francuski, stigla je u Pariz da bi otkrila kako su sve njene slike još uvijek na carini. Izložbu je na kraju organizovao Marsel Dišan, nakon čega se za Fridu zainteresovao Pablo Pikaso, a Luvr je otkupio jednu sliku. Početkom 1940, iz razloga koji nikada nisu razjašnjeni, Frida i Dijego su se razveli, mada su u javnosti nastavili da se pojavljuju zajedno. Manje od dva mjeseca nakon razvoda, ponovo su se vjenčali u SAD-u. Jedan od razloga može biti činjenica da je Fridino zdravlje tada već bilo jako loše. Zdravstveno stanje će joj se pogoršavati sve do 1944, kada se podvrgnula prvoj u nizu operacija na kičmi. Biografi su se kasnije pitali da li su sve ove operacije zaista bile neophodne ili su služile kao način da veže Riveru za sebe. Frida je nekoliko puta pokušala da se ubije, a 1950. smještena je u psihičku ustanovu u Meksiko Sitiju, gdje je ostala godinu dana. Nakon što se ponovo udala, njena umjetnička reputacija počinje da raste i u SAD-u i u Meksiku. Nakon povratka iz bolnice, Frida postaje vatreni komunista. Rivera je izbačen iz Partije, koja je odbila da ga primi nazad i zbog njegovih veza sa vlastima u Meksiku, ali i zbog ubistva Trockog. Frida je za jedne novine tada izjavila: “Ja sam bila komunista prije Dijega i mislim da sam bolji komunista nego što će on ikada biti.” Ova izjava nije pomogla ni njoj, ali ni njemu da ga ponovo prime u Partiju.
TEATRALAN ODLAZAK Iako su joj u periodu nakon liječenja slike postajale sve haotičnije zbog neprekidnog dejstva alkohola, droga, ali i užasnih bolova, Fridi je 1955. ponuđena samostalna izložba u Meksiko Sitiju. Bila je to njena jedina izložba te vrste, a priređena je u prestižnoj Galeria de Arte Contemporaneo u Zona Rosi. Isprva se činilo da će Frida biti preslaba da i sama prisustvuje, ali su se odmah nakon otvaranja začule sirene bolničkih kola. Nasred galerije bio je postavljen krevet, na koji je na bolničkim nosilima unesena Frida u jednoj od svojih haljina. Cijelu noć je pjevala, pila i pričala dvosmislene viceve, po kojima je bila poznata. Bio je to njen istinski trijumf.
Iste godine, zbog gangrene joj je amputirana desna noga. Bio je ovo užasan udarac za nekoga ko je toliko vremena i truda ugradio u stvaranje predstave o sebi. Naučila je da hoda sa protezom, pa je čak jednom prilikom, doduše kratko i pod uticajem droge, plesala na privatnoj zabavi. Međutim, kraj je bio blizu. Posljednji put se pojavila u javnosti u julu 1954, prisustvujući komunističkim demonstracijama protiv skidanja sa vlasti gvatemalskog predsjednika Jakoba Arbenza. Tada je izjavila novinarima kako želi živjeti samo dok bude mogla da slika. Nekoliko dana kasnije, umrla je u snu. Imala je samo 47 godina.
Nekoliko desetina ljudi sakupilo se 13. jula 1954. da bi prisustvovalo činu kremiranja jedne od najvećih i sigurno najšokantnijih svjetskih umjetnica. Žena koja će ubrzo nakon svoje smrti postati planetarna ikona znala je kako se treba oprostiti sa ljudima koji su je voljeli. Dok su jecaji ispunjavali prostoriju, iznenadni talas topline iz peći za kremiranje podigao joj je krajeve haljine. Njena kosa u plamenu vijorila je oko lica na kojem se, samo trenutak prije zatvaranja željeznih vrata, načas ukazao vatrom iskrivljeni osmijeh. Posljednji zapis u njenom dnevniku glasio je: “Nadam se da ću otići sa uživanjem. I da se nikada neću vratiti.”
GRACIJA 32/2014.
Priredila Vedrana Seksan