Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Moje zanimanje za fotografiju datira još od osnovne škole, tačnije osmog razreda, i vezana je za foto-aparat Smena 8 i crno-bijeli film. Zaposlen sam u RTVCG i posao koji radim i od kojeg živim nema dodirnih tačaka sa umjetnošću. To mi umnogome pomaže da se kroz fotografiju izražavam potpuno slobodno, da kroz fotografiju izrazim moje trenutno promišljanje i da budem ono što ustvari jesam. Jednostavno, živim za fotografiju, a ne od fotografije. Sebe smatram amaterom koji je beskrajno zaljubljen u fotografiju”, kaže na početku razgovora Goran Boričić, u čijim je fotografijama sadržan čitav jedan univerzum emocija, pitanja, razmišljanja, preispitivanja, filozofije života…
Foto-aparatom ste uspjeli da stvorite mala remek-djela koja pokreću lavinu emocija i misli. Koliko fotografijama izazivate druge, a koliko sebe?
– Sama fotografija i taj zamrznuti trenutak je magija i moj vječiti izazov. Trudim se da i posmatrač koji posmatra moje fotografije bude izazvan, da osjeti tu emociju koju želim prenijeti, i ako se to desi tada znam da sam uspio. Fotografija je moje osnovno i najjače izražajno sredstvo. Ona govori puno o meni i načinu na koji posmatram svijet koji me okružuje. Fotografija je ustvari stav, način promišljanja. Suština fotografije je da pogodi posmatrača, da skrene pažnju, da natjera posmatrača da misli. Fotografija mora biti pričljiva!
U Vašu sliku svijeta posmatrača ne ubacujete kao pasivnog ljubitelja umjetnosti, nego kao aktivnog sudionika koji ide tragom Vaše priče tražeći njen završetak. To je samo po sebi umjetnost i veliko majstorstvo? Kako Vam to polazi za rukom?
– Priznaću da i nije teško kada znate šta želite. Veoma mi je bitno da fotografijom napravim priču kojom bih posmatrača zainteresovao, a u isto vrijeme nastojim da ta priča ostane nedorečena, da ostavim prostora i za posmatrača i dozvolim mu da aktivno učestvuje u priči. Samu fotografiju ne čini samo ono šta je na njoj već i ono što ne vidimo, a negdje naslućujemo.
Da li tražite savršen kadar ili on pronađe Vas?
– To je relativno. Nekada se kadar jednostavno nametne. Potrebno je određeno predviđanje, strpljenje, ponekada i malo drskosti i vi ste samo “dužni” zabilježiti taj trenutak. Međutim, kada se radi o nekom konceptu, e tu dolazi do izražaja kreativnost. Treba osmisliti priču, postaviti kadar, svjetlo i aktere.
Slažete li se da su za dobru fotografiju potrebni i oko i duša?
– Apsolutno, većina je danas u zabludi da je za dobru fotografiju najbitnija oprema, a rješenje leži u nama samima. Talent, strpljenje i promišljanje.
Ljudi na Vašim fotografijama predstavljeni su kao siluete. Zašto, postoji li neki umjetnički razlog?
– Šta je ulica bez ljudi? Samo loš valjani beton? Ili hrpa prašine? Zapravo, ništa. Zato se trudim da imam ljude u kadru. Na većini mojih fotografija su ljudi, barem u obliku silueta. To znači da ljudi igraju važnu ulogu na mojim fotografijama. Oni prikazuju ljudsku aktivnost unutar urbanog prostora, ostavljajući objektivan utisak svakodnevnog života.
Ipak, fotografije romske djece se razlikuju? Po čemu je za Vas ovaj ciklus poseban i specifičan?
– To je posebna priča i jedno neopisivo, kako fotografsko, tako i životno iskustvo. Sve se desilo sasvim slučajno i neplanirano. Sa dvoje kolega fotografa sam prolazio pored romskog naselja i vidjevši prevashodno tu djecu i uslove u kojima žive došli smo na ideju da kroz fotografiju pomognemo na neki način. Proveli smo izvjesno vrijeme u naselju i uspjeli da napravimo humanitarnu izložbu. Makar na kratko smo skrenuli pažnju ljudi na tu djecu i prikupili određena novčana sredstva. U svakom slučaju jedno nevjerovatno iskustvo.
Sve Vaše fotografije su i naslovljene. Kako teče taj proces, kako nastaju naslovi i koliko su bitni za doživljaj fotografije?
– Meni je naslov bitan isto koliko i sama fotografija. Uloga naslova bi trebalo da promatraču bude putokaz za njegovo razmišljanje ili osjećaj u smjeru ideje koju je autor želio iskazati. Naslov ima svoje opravdanje, smisao i svrhu kadgod autor osjeća da njime upotpunjuje djelo i morao bi da odgovara idejnoj zamisli autora.
Zašto je crno-bijela fotografija Vaš izbor?
– Sami moji počeci bavljenja fotografijom su vezani za crno-bijeli film i crno-bijelu fotografiju, to je vjerovatno i osnovni motiv. Boja na fotografiji zna da odvuče pažnju posmatrača i jednostavno ono što bi trebalo biti bitno postaje nebitno. Crno-bijele fotografije su jednostavno dublje, slojevitije, misterioznije i njihova priča je snažnija.
Uprkos svim svojim posebnostima, crno-bijela fotografija nije toliko popularna, niti je čest izbor, naročito, mlađih fotografa. Šta vidite kao razlog?
– Digitalizacija je pokrenula “fotografsku revoluciju”, a dokaz za to su društvene mreže i sve te jednostavne i jednolične “slike”. Sve je mnogo dostupnije. Svi smo fotografi, ali nažalost velika većina sa jako plitkim referencama.
Vaša djela su kao dobre, intrigantne priče, kao interesantan film… Zašto ste izabrali ovaj medij za svoje umjetničko izražavanje? Otkada datira ta ljubav prema fotografiji?
– Fotografija je stav, odnos prema svakidašnjici i životu koji ti se odvija pred očima, a iz tog stava proizlazi stil. Stil je lako izmisliti, ali nije i stav prema životu. On se ne izmišlja. Još u osnovnoj školi sam zavolio fotografiju. Posmatranje starih porodičnih albuma probudilo je kod mene ogromnu znatiželju. Ta moć zamrznutog trenutka i sjećanja koje nosi inficirali su me.
Pokret, mostovi, pruge… posebni su motivi u Vašem stvaralačkom opusu.
– Volim linije u fotografiji koje su u relaciji sa arhitekturom ili umjetničkim objektom, linije koje vode posmatračevo oko u nekom pravcu. To je slučaj sa prugama ili arhitekturom, još ako tome dodamo ljudsku dušu (čovjeka). Volim to!
Vaši radovi su predstavljeni na nekoliko izložbi u inostranstvu, a neki od njih su postali i dio inostranih galerijskih kolekcija.
– Nažalost to nisu bile moje samostalne izložbe, ali veoma sam ponosan na nekoliko međunarodnih izložbi na kojima sam učestvovao zajedno s autorima čija djela veoma cijenim i od kojih sam dosta naučio. Veoma sam ponosan na svoju seriju fotografija pod nazivom Priča o jednoj ljubavi, čiji su akteri pokojni članovi moje porodice, moj djed i moja baba.