Goran Boričić: Živim za fotografiju, a ne od fotografije

“Fotografija je stav, odnos prema svakidašnjici i životu koji ti se odvija pred očima, a iz tog stava proizlazi stil. Stil je lako izmisliti, ali nije i stav prema životu. On se ne izmišlja”, ovim riječima fotograf objašnjava svoj umjetnički kredo

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Moje zanimanje za fotografiju datira još od osnovne škole, tačnije osmog razreda, i vezana je za foto-aparat Smena 8 i crno-bijeli film. Zaposlen sam u RTVCG i posao koji radim i od kojeg živim nema dodirnih tačaka sa umjetnošću. To mi umnogome pomaže da se kroz fotografiju izražavam potpuno slobodno, da kroz fotografiju izrazim moje trenutno promišljanje i da budem ono što ustvari jesam. Jednostavno, živim za fotografiju, a ne od fotografije. Sebe smatram amaterom koji je beskrajno zaljubljen u fotografiju”, kaže na početku razgovora Goran Boričić, u čijim je fotografijama sadržan čitav jedan univerzum emocija, pitanja, razmišljanja, preispitivanja, filozofije života…

Foto-aparatom ste uspjeli da stvorite mala remek-djela koja pokreću lavinu emocija i misli.
Koliko fotografijama izazivate druge, a koliko sebe?
– Sama fotografija i taj zamrznuti trenutak je magija i moj vječiti izazov. Trudim se da i posmatrač koji posmatra moje fotografije bude izazvan, da osjeti tu emociju koju želim prenijeti, i ako se to desi tada znam da sam uspio. Fotografija je moje osnovno i najjače izražajno sredstvo. Ona govori puno o meni i načinu na koji posmatram svijet koji me okružuje. Fotografija je ustvari stav, način promišljanja. Suština fotografije je da pogodi posmatrača, da skrene pažnju, da natjera posmatrača da misli. Fotografija mora biti pričljiva!
U Vašu sliku svijeta posmatrača ne ubacujete kao pasivnog ljubitelja umjetnosti, nego kao aktivnog sudionika koji ide tragom Vaše priče tražeći njen završetak. To je samo po sebi umjetnost i veliko majstorstvo? Kako Vam to polazi za rukom?
– Priznaću da i nije teško kada znate šta želite. Veoma mi je bitno da fotografijom napravim priču kojom bih posmatrača zainteresovao, a u isto vrijeme nastojim da ta priča ostane nedorečena, da ostavim prostora i za posmatrača i dozvolim mu da aktivno učestvuje u priči. Samu fotografiju ne čini samo ono šta je na njoj već i ono što ne vidimo, a negdje naslućujemo.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 166, 13.9.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...