Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
U galeriji A&A Interior u Tivtu, Porto Montenegro, 16. avgusta otvorena je izložba Mysterious Shadows of the Mountains, akademskog slikara Gorana Ćetkovića. Mistične sjenke planina su njegova četrdeseta samostalna izložba, svojevrstan jubilej, ali ne i jedini povod za naš susret. Goran je ovog mjeseca učesnik beogradskog Bijenala fantastike, a uskoro možemo očekivati predstavljanje ciklusa Slijepi putnici u Podgorici. Dobitnik značajnih domaćih i internacionalnih priznanja, jedan je od najproduktivnijih likovnih umjetnika savremenog crnogorskog slikarstva i, po riječima likovnih kritičara, jedan od najizrazitijih i najubjedljivijih ekspresionista.
Šta je glavni motiv i inspiracija ciklusa koji je predstavljen u Tivtu?
– Ciklus slika nosi naziv Horizonti. Sama postavka je najnovija serija slika nastala u duhu tog ciklusa, sa pejzažom kao centralnim motivom. Ispitivanje svjetlosti, forme. Ono što karakteriše moje slikarstvo je da iako to jeste figurativno slikarstvo, formu dovodim do granice apstraktnog. Dominira potez četkicom, koji ima posebnu likovnost i naglašava odnos svijetlog i tamnog. To su impresije koje doživljavam kada putujem pored jezera, recimo, ili kada sam pored mora, ti odbljesci, ta igra sjenke i svjetlosti. To je nešto što me je uvijek impresioniralo, bez obzira na to što se bavim figurativnim slikarstvom, gdje je figura ili portret centralna. Međutim, uvijek sam imao želju da se uhvatim ukoštac sa temom pejzaža, odnosno da prenesem na platno tu sjajnu igru svjetlosti i sjenke. A priroda je sama po sebi savršena i ta igra koju uspijem da prenesem na platno je svakako korisna i za moje figurativno slikarstvo. Granica između realnog i apstraktnog postoji, ali nikad nije narušena.
Kako ste zadovoljni odzivom publike kada je ova izložba u pitanju?
– Izložba je uspjela u svakom smislu. Otvaranje je ispratila brojna publika, ne samo iz Crne Gore, već i iz regiona. Pojavili su se neki moji poznanici od ranije, prijatelji koji su sticajem okolnosti ovdje na ljetovanju. I to me posebno raduje. Neki od njih su posjećivali moje prethodne izložbe u regionu. Bilo je dosta inostrane publike, Porto Montenegro je poznat po velikom broju stranih gostiju. Više sam nego zadovoljan.
Drugo Bijenale fantastike u Beogradu je Vaša sljedeća stanica. Kako je bilo na prvom i koju sliku predstavljate ovoga puta?
– Ovo je drugo Bijenale fantastike u Beogradu i drugo na kojem izlažem. Prije dvije godine sam se predstavio slikom Slijepi putnik iz istoimenog ciklusa. Veliki format, 130x100cm, akrilik na platnu. Ona predstavlja figuru savremenog čovjeka koji simboliše usamljenost, otuđenost, osjećanja koja su dominantna u savremenom svijetu. Kompletan ciklus je nastao u periodu famoznog virusa, tako da je još više bio podstaknut upravo izolacijom. Od 600 prijavljenih radova, taj rad je bio selektovan među konačnih 30. Izložba je kasnije preseljena u Novi Sad, pa u Valjevo. Uz moj lični doživljaj kompletne postavke, a i sudeći po reakcijama publike, moj rad je bio jedan od najboljih. A konkurencija je bila velika, bilo je mnogo sjajnih autora. Ove godine sam u selekciji od 25 radova. Ponovo je konkurencija bila velika i jaka. Predstavljam se slikom Lice Svijeta, takođe iz ciklusa Slijepi putnici, koja predstavlja današnjeg čovjeka kroz lice planete Zemlje na kojoj dominira osjećanje transponovano kroz vapaj. Lice čovjeka je predstavljeno u nekom bespomoćnom stanju. Lica bez tijela u Kosmosu, praznom prostoru.
Očekujemo predstavljanje ciklusa u Podgorici, ali se još nije dogodilo. Zašto?
– Ciklus Slijepi Putnici bi trebao biti predstavljen u Podgorici, ali zbog tranzicija samog Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, kao i situacije u državi, ne znam ni tačan datum, ni prostor. Tu je došlo nekog zastoja, neke stvari prosto ne funkcionišu kako bi trebalo. Imao sam problem čak i sa izvozom sopstvene slike. Mnogi slikari su ovih dana suočeni sa ovim i sličnim problemima.
Ove ste godine bili i selektor Hercegnovskog zimskog salona, kakvi su sada utisci?
– Od strane galerija i muzeja Herceg Novi bio sam imenovan za selektora 56. zimskog salona, u martu ove godine. Ono na čemu sam insistirao je da okupim što bolju ekipu umjetnika iz zemlje i inostranstva. I publika, a i organizatori salona smatraju da je bio jedan od boljih u posljednjih deset godina. Bila su tu neka od značajnih imena crnogorske umjetnosti koji žive i rade u inostranstvu, Dimitrije Popović, Nikola Marković, Željko Đurović, uz mnogo značajnih imena iz Crne Gore. Koncept salona je bio od figurativnog do apstraktnog. Na taj način sam htio da stvorim mogućnost učešća svih autora bez obzira na njihov način rada, rukovođen samo njihovim kvalitetom. Da nije limitirano samim izrazom. Smatram da je salon u potpunosti uspio.
Rođeni ste u Kolašinu i nakon završenih studija likovnih umjetnosti na Cetinju selite u Sutomore. Da li je inspirativna blizina mora bila presudna ili je u pitanju neki drugi razlog?
– Sticajem okolnosti se otvorilo radno mjesto u školi u Sutomoru i po preporuci mog mentora, profesora Nikole Gvozdenovića počeo sam tamo da radim. U Kolašinu nije bilo prilike za posao, a živjeti samo od umjetnosti čak i u Podgorici, ili bilo kojem većem gradu regiona je gotovo nemoguće. Ne žalim jer sam napravio dobar ritam života. Uskladio sam rad kao profesor, umjetnički život slikara i privatni. Zaokružio sam priču sebe kao umjetnika na nabolji mogući način. Rad u školi mi mnogo znači. Sam boravak na moru utiče na mene pozitivno, na moje stvaralaštvo. Moje slikarstvo je ustvari bazirano upravo na tom kontrastu juga i sjevera i nastaje u duhu kolorita poneblja na kojem živim. Ovo podneblje je i više nego inspirativno.
Čini se da upravo ti kontrasti oslikavaju ono što neki od nas doživljavaju kao pokret na Vašim slikama.
– Ima toga, ono što karakteriše moje slikarstvo je dinamičnost, ekspresivnost. To je ono što me pokreće, kako u životu, tako i u slikarstvu. Nikada ne slikam sjedeći, uvijek stojim, pa se može reći da je moje slikarstvo i neka vrsta akcije, stalno sam u pokretu. Nanesem nekoliko poteza, a onda se udaljim i stalno kontrolišem to što se na slici dešava. Ono što isto valja naglasiti je da su moje slike bazirane na onom spontanom, jer mislim da nijedno umjetničko djelo ne može imati kvaliteta ukoliko nije bazirano na onom iracionalnom, spontanom. Koliko god da kontrolišemo ono što se događa na platnu, moramo na trenutak da iskočimo iz toga, da ne bude racio uvijek dominantan. Ali, racio je važan, jer je potrebno osjetiti momenat kada treba stati. A mislim da je u likovnoj umjetnosti, kao i u životu važno imati mjeru i umjeti stati na vrijeme. Ima sjajnih slikara koji imaju problem upravo sa tajmingom. Ako se ne stane u pravom trenutku, slika gubi na snazi, na lakoći, spontanosti. Uvijek se bavim suštinom. I te rupe na slici, da ih tako nazovem, u vidu razjapljenih usta, koje na neki način simbolizuju i vapaj, krik, a nekada simbolišu početak, rađanje. Jer na svijet dolazimo sa krikom. To su pomiješane teme koje imaju dvostruka značenja. Naravno, kao što ste zapazili, dinamika, pokret stalno postoji. Trudim se da ta forma ne bude statična, da bude dinamična. Uvijek dolazim na samu ivicu apstrakcije, ali kako se udaljavate od slike, postaje vam sve konkretnija, plastičnija. To je neka neuhvatljiva igra, kroz taj spontani stvaralački proces, koju ipak uspijevam da kontrolišem.
Koliko dugo radite jednu sliku?
– Što se tiče samog nastanka slike, nema pravila, ali završna forma nastaje u jednom dahu. Govorio sam već o dinamici, ekspresivnosti. Moje slike su u domenu fantastike i nastaju u jednom dahu, ali se dogodi da na jednoj slici radim i više od deset dana. Ponekad slika nastane i prije, ali kod mene se ta forma konstantno mijenja, radi. Ono što ne smijem sebi da dozvolim je da bude statična. Ponekad se dogodi zasićenje forme, da mi se učini da sam ja zasićen time, onda je okrenem i otkrijem neku novu formu koju doradim. To je ono što je i najvažnije za stvaralaštvo. Stalan rad na formi i otkrivanje novog. Da dođete do novih kreativnih rješenja. Da ne dođe do ponavljanja i tome slično. To je od suštinskog značaja.
Emocija je i motiv i suština svake Vaše slike.
– Svaka moja slika i samo moje slikarstvo su bazirani na emociji. Bez obzira da li slika promoviše neka stanja iz egzistencijalne kategorije, one su u suštini emocije. Vapaj, Rađanje, Otuđenost, Prolaznost, Sreća, Tuga. Međutim, dok slikam ja se time ne bavim, nisam svjestan te emocije koja je kasnije prisutna. Nikada ne planiram unaprijed i zato mi je bitno da slika nastane u jednom dahu, da iznese tu emociju. I zato ne radim više slika odjednom. Dok jednu ne završim, ne počinjem sljedeću. Kod publike je ista stvar. Kod nekih moje slike probude tugu, radost, čak i plač! Važno je da emocija bude održiva i dana neki način “radi” publiku, ali i mene koji je stvara. Bez emocije umjetnost ne bi imala smisla.