Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva
Već decenijama jedan od najvoljenijih i najharizmatičnijih pjevača na prostorima Balkana Goran Karan (59) ostvaruje posebnu bliskost s publikom dubokim vokalom, prepoznatljivim stilom, emotivnim interpretacijama, neposrednošću i duhovitošću. Njegova izvedba pjesme Kad zaspu anđeli, s kojom je 2000. godine predstavljao Hrvatsku na Eurosongu u Stokholmu, osvojila je srca milionske publike i postala njegov zaštitni znak, a Vagabundo, Ostani, Lipa si lipa i Ružo moja bila i danas su himne mnogih generacija. Pored solističke karijere, sarađivao je s brojnim poznatim muzičarima i nastupao na prestižnim koncertima i festivalima širom regiona. Njegov duet s Oliverom Dragojevićem Tu Non Llores Mi Querida postao je veliki hit i ostao zapamćen kao jedna od najljepših muzičkih saradnji na ovim prostorima. Pjevajući o ljubavi i nostalgiji, tokom bogate karijere osvojio je brojne nagrade i priznanja, uključujući Porin, nagradu za najboljeg muškog izvođača i nagradu za najbolji album i najbolju vokalnu suradnju.Gdje god da ode, dočekuju ga s radošću i ovacijama te je i na regionalnoj konferenciji Žene od uticaja, nedavno održanoj u Herceg Novom, još jednom dotakao srca publike.
Često ste gost u Crnoj Gori, što znači da Vas i često zovemo te da rado dolazite, što je, reklo bi se, znak obostrane ljubavi?
– Imam veliku sreću da pjevam na jeziku koji razumiju ljudi u Crnoj Gori. Zapravo, dijelimo jedan dio zajedničkog životau kojem su te razlike bile slatke i dobrodošle. S obzirom na dalmatinsko narječje, nekako nas valjda i more povezuje. Veliki broj ljudi koji su stvarno pjevali dobre pjesme, bili i ostali odlični pjevači, Oliver, Mišo, Tereza, Doris, uvijek su izvodili neke emotivne pjesme jer je ta dalmatinska priča na kraju krajeva donekle romantična i otvorena. Zaista mi je drago što se razumijemo i na nivou srca, ne samo jezika.
U Herceg Novom, gdje godinama unazad publika u okviru Praznika mimoze ima privilegiju da uživa i u Vašoj pjesmi i vještini igranja picigina, nedavno ste bili gost regionalne konferencije.
Žene od uticaja. Kako ste izašli na kraj sa tolikim obožavateljkama i kako generalno gledate na uspješne žene i njihov doprinos razvoju društva?
– Herceg Novi i Split dijele isto more, a evo i istu igru, picigin, tako da nekada dođem i sa društvom Žuvela, ekipa sa picigina, pa se onda udružimo i bude stvarno divnih uspomena. A, koliko znam, kada su svjetska prvenstva u Splitu takođe dođe i ekipa Herceg Novog. Zadnjih nekoliko godina zbog korone se takmičenje nije održavalo, ali se nadam da će se tradicija nastaviti. Što se tiče nastupa na konferenciji Žena od uticaja, ispalo je da su te strašne žene od uticaja zapravo divne žene od osjećaja. Nikakvih problema nije bilo, pjevao sam pjesme koje su izravno emocionalne i našli smo se na tom nivou koji je osnov svih ljudskih vrijednosti. Bilo kakvo društvo ne može biti uspješno bez žena na pijadestalu. Pritom moram reći jednu stvar, ne jednakopravno, ne. Zašto? Zato što u nekim stvarima zaslužuju više. U svakom slučaju na nekom društvenom nivou zadatak je brinuti se, zaštititi… Od majke i sestre, kćeri, cure, žene, tete, bake, svaka žena nosi ono nešto bez čega život ni biološki ni socijalno ne može postojati… Na kraju, sve pjesme koje pjevam govore oodnosima, a odnosi su ono što je najvažnije u životu.
U okviru manifestacije Majska priča u Prijestonici, 21. maja na Cetinju je bio i Vaš nastup. Da li ste pripremili poseban repertoar ili ste pjesme birali spontano?
– U Cetinje smo krenuli dan prije, kako bih stigao da se popnem uz onih 300 i nešto stepenica na Lovćen, da tamo u tom miru osjetim ono što ne umire, jer pjesme ne umiru, pjesme ne stare. To se može dogoditi samo onima koji pevaju i pišu. A gore je to nekako rječito, jer kada čuješ neki citat iz Gorskog vijenca ili Luče mikrokozme, onda ti na tom mjestu gdje se ljube nebo i stijena sve bude jasno i napojiš se time. Što se tiče programa i pjesama, nikada ne pravim ništa unaprijed, trudim se da vidim šta se događa te večeri, na tom mjestu i onda to bude kako bude, a najvažnije mi je da publika ponese srce i da skupa pjevamo.
Veliki je broj vrsnih pjevača, no malo je onih koji kao Vi stvaraju tako dobru razmjenu energije i emocija sa publikom. U čemu je tajna te dobre vibracije?
– Tajna je na putu. Ta pjesma Vagabundo zapravo oslikava životni put i potrebe, razmjene energije uživo i zato treba puno putovati. To je zapravo jedan divan dar, to je sjajna situacija kada sa pjesmom putuješ svuda po svijetu, za to sam se molio i na tome sam zahvalan i bogu i ljudima. Da nije tako, vjerovatno bi bilo to slično ispod tuša, na užas susjeda.
Budući da ste stalno na putu, na scenama širom regiona i Evrope, imate li dovoljno prostora za stvaranje?
– Što se tiče prostora za stvaranje, najbitnije je ono što je u ovom trenutku, to je ono što mi je danas i što je sutra, ona moja stanja koja možda još nisu iskomunicirana sa ljudima kroz te pjesme i to mi je trenutno možda čak i najdraži dio svega što radim. Zato što je u ovim godinama najbitnije da sam zainteresovan za ono šta imam da kažem, i da to što imam da kažem bude nešto što nije dosad na taj način kazano. Jednostavno ne želim se oponašati iz vremena kada sam imao 20, 30 ili 40, kada sam svoje godine nosio na način na koji je, nadam se bar donekle, odgovarao upravo tim godinama. Sada sam u vremenu kada duboko osjećamriječi koje govorim Mora moje srce biti tačno na tom mjestu, na svakoj tački, na svakom zarezu, da bi meni to bilo interesantno za reći, da bih poželio da s nekim podijelim taj osjećaj i tu misao. Stvaranje se zapravo nikada ni ne prekida, jer i kada voziš, gledaš i kad živiš, akumuliraš osjećaje, dojmove, uspomene, nade i snove i onda se povremeno dogode neke dvije, tri srećne riječi koje zapišeš… Dogode se sutra ili taj dan, krenu da se vezuju jedna za drugu, za muziku i onda nastane pjesma. Vrlo jedan zanimljiv i izazovan proces. U zadnje vrijeme otkrivam da nisam zadovoljan time što sam napravio ako i ne otkrijem nešto tokom pjesme, nego pišem samo ono što znam. Svaki put mora biti nešto novo.
Znamo da ste na sceni nadahnuti, zavodljivi i harizmatični, da širite i promovišete ljubav. A kakvi ste u tihovanju i šta za Vas predstavlja tišina?
– Što se tiče tišine, dobrodošla je, s obzirom na to da imam taj javni život u kojem čak vičem na ljude i plaćen sam za to, a ne radim pri vojnim ustanovama (smijeh). Ali, ima dovoljno tog pokazivanja, tog javnog života i vrlo je bitno održati protivtežu te tišine jer tišina je rijeka u kojoj ispiraš sav svoj mulj. Povremeno se pojavi po koji grumen zlata, koji nije naravno nije za tebe. Ti si ga doživio i osjetio i onda ga opjevaš i ostaviš ga ljudima, pa kome se svidi, neka uzme. Na kraju, sve pjesme koje pjevam više su od ljudi koji se ljube uz njih, nego moje. Ja sam samo pjevao o nečemu što meni znači, ali dok pjesma ne doživi da se neko uz nju poljubi i poželi da izrazi nešto što stvarno osjeća za drugu osobu, dotle su same sebi svrha, a to nije tako.
Kakvi su planovi za ovo ljeto i kada publika može da očekuje novu pjesmu, novi album, neki novi projekat?
– Ovog ljeta imam uzbudljivu situaciju. Napisao sam jednu predstavu, solo mjuzikl koji se zove Ljubav je fer, priča iz moje ulice. Jedan sasvim nov materijal, sve je novo i pjesme i priča. Zapravo, trebaju mi nove pjesme za moju staru ljubav, jer još uvijek ljubim, a onda tražim svaki dan još nešto novo, nešto lijepo, neopjevano i šareno. Taj solo mjuzikl imaće premijeru 6. jula u Dubrovniku, na Lovrijencu, u okviru Midsummer Scene Festivala, i dobro mi došli pa da vidimo šta će se dogoditi. Eto mene sa gitarom, znate me po pjesmi, ne znate me ovako zapravo, ali mislim da je došlo vrijeme da se upoznamo.
