Novljanin Goran Milić (57), čovjek beskrajne energije, volje i entuzijazma, uspješan vlasnik restorana Divino u Los Anđelesu, prije desetak godina osnovao je Akademiju Goran Milić koja pruža stručno usavršavanje u kulinarstvu, djeci s invaliditetom željnoj znanja. “Igrao sam vaterpolo u Jadranu, potom u Crvenoj zvezdi i kada sam dosegnuo svoj limit rekao sam sebi da teško mogu osvojiti zlato na nekom prvenstvu, ali da postoji šansa da u drugim stvarima postignem uspjeh i osvojim medalju u životu. Iz Londona, gdje sam boravio dvije godine, otišao sam za Los Anđeles i, što je tada bilo za rubriku ‘vjerovali ili ne’, vizu sam uspio da dobijem s jugoslovenskim pasošem. Mene i mog prijatelja Raca Gardaševića dočekali su drugovi iz Herceg Novog koji su tamo boravili i moj prvi posao bio je upravo u jednom restoranu. Konobarski rad bio je odskočna daska i najbrži način da se osamostališ. To je bio moj, ali i put brojnih Novljana koji su došli da okuse život u Kaliforniji. Međutim, od svih iz moje generacije jedino sam ja ostao u tom biznisu”, priča Goran kojeg je, kako kaže, u Ameriku prije 30 godina odvela radoznalost.
Već poslije nekoliko godina znao je šta želi da radi u životu, te je odlučio da u potpunosti savlada restoranske poslove, od kuvanja do serviranja. Znajući da kulinarstvo nije samo jelo, već civilizacijska i kulturološka priča, odlučio se za italijansku kuhinju. “Moj mentalitet, karakter i personalnost zahtijevali su restoran mediteranskog tipa jer u sebi nosim ukuse i mirise Mediterana i italijanske kuhinje. Ciljna grupa bili su mi ljudi na zapadnoj obali grada koji putuju, posjeduju kulturu ishrane, koji cijene svježu, laganu i zdravu hranu. Upravo zato moj izbor je pao na Brentvud, zapadni dio Los Anđelesa, gdje sam otvorio restoran Divino, a na meniju su bila jela naučena tokom deset godina strpljivog rada u kuhinji, sali i mesnoj kompaniji. Ubrzo se pokazalo da je takvo razmišljanje bilo opravdano i da sam na pravom putu, te su gosti mog restorana bili poznati ljudi poput De Nira i Dastina Hofmana.”
Za ostvarenje Goranovog američkog sna zaslužne su vrijednosti koje je usvojio u djetinjstvu i mladosti, prvo u roditeljskom domu, a potom kroz vaterpolo. Sportski rad, red i disciplinu prenio je na sva životna polja, što se pokazalo kao formula uspjeha. “To je model koji mi je pomogao u poslu i u životu, zato mislim da je veoma važno da se djeca aktivno bave sportom. Vizija i odricanje u pozitivnom smislu radi krajnjeg rezultata, neposustajanje, takmičarski duh. Tu se rađa želja da budeš vidljiv, da uskočiš u vodu i pokažeš šta znaš već u prvoj četvrtini, a ne da sjediš na klupi rezervnih igrača. Svim stvarima u životu prilazim na takav način, a vaterpolo nikad nisam prestao da igram.”
Kulinarska akademija
Budući da je dobar dio djetinjstva proveo u igri sa štićenicima Dječijeg doma Mladost iz Bijele, Goran je odlučio da na svoj način pomaže upravo toj djeci. “To je raslo u meni, a jedna stvar je vodila drugoj. Inspiraciju sam dobio još u djetinjstvu, kao i od majke koja je 34 godine radila u domu Mladost u Bijeloj. Provodeći puno vremena s tom djecom, već tada sam mnogo naučio o životu. Majka me je uvijek podsjećala da ih nikada ne zaboravim. I kada bih dolazio na odmor u Herceg Novi, redovno bih odlazio u Dječiji dom. Jednom sam upoznao grupu djece koja su učila kuvarstvo i tada sam došao na ideju da za njih uradim i nešto više. Kroz druženje smo počeli i neobavezno učenje, kako se pravi sos od paradajza, kako se kuva pašta, kad se preliva ulje i kako moraju obavezno sve da probaju ako žele da budu dobri u svom poslu. Tako smo korak po korak došli do Akademije Goran Milić.”
Saradnja je počela s djecom iz Bijele, a potom je Goran rad usmjerio na socijalno ranjive kategorije, djecu iz Resursnog centra za sluh i govor u Kotoru, a da bi mogao da ih obučava morao je da savlada znakovni jezik. “Jedan od razloga za rad s gluvonijemom djecom je što je to za mene bio veliki izazov. Uz želju da im pomognem, tu je i osjećaj da ako uspiju šalju poruku svim mladima da – ako oni mogu, onda mogu svi, samo ako žele i hoće. Ne mogu reći da sam u potpunosti savladao znakovni jezik, ali jesam dovoljno za svakodnevnu komunikaciju u struci. Veoma sam posvećen tome što radim i rad s talentovanom i dobrom djecom je hrana za moju dušu.”
Da bi obezbijedio sredstva za putovanje i boravak djece u Kaliforniji, Goran organizuje dobrotvorne akcije u vidu donatorskih večera. “Jedna je u mom restoranu Divino u Los Anđelesu, dok se druga organizuje u Santa Barbari pod pokroviteljstvom grada, uglavnom u kući dr Ichaka Adizesa. Svaki dolar ide za ovu djecu i tako radim već osam godina. Na samom početku projekta, prije desetak godina, obratio sam se za saradnju i tadašnjoj hercegnovskoj upravi, ali kako su rekli – nisu u tome vidjeli interes grada. Ovoga ljeta sam otišao s istim prijedlogom i nadam se da će saradnja biti realizovana i to na obostrano zadovoljstvo. Ja nikada ne odustajem. Herceg Novi i čitava Boka trebalo bi da budu prepoznati kao zanimljiva turistička destinacija, a jedan od uslova za to je i kvalitetna gastronomska ponuda. To je neodvojivo. Ima puno kuvara, ali vrsni kuvari su rijetkost. Od ove godine uz gluvonijemu djecu, odlučio sam da uključujem i ostalu kojoj želim da pomognem da zaposlenje nađu u svojoj zemlji.”
Kao mentor, Goran se trudi da uz stručno usavršavanje djelujete motivaciono, da djeci usadi prave životne vrijednosti, da im podigne samopouzdanje i ohrabri ih za život. “Na obuku dolaze više puta godišnje, i u svim poslovima me prate kao sjena. Pripremam ih da kao pomoćni kuvari budu besprijekorna desna ruka glavnom kuvaru. Kao prvo, nauče da je tačnost prvi uslov za rad, što znači da uniformisani i spremni moraju biti 15 minuta pred početak radnog vremena. Posao im je da pripreme, sortiraju i isjeku sve namirnice, provjere kilažu, izmariniraju i da sve što rade bude savršeno higijenski. Vrše narudžbe tekstualnim porukama, nauče da spremaju savršenu picu, a uz sve to, nauče i kako biti dobar menadžer restorana. Na kraju radnog vremena, moraju da pitaju glavnog kuvara da li mogu otići s radnog mjesta. To su moje metode rada jer su u ovom poslu neophodni respekt i hijerarhija. No, nije važno samo sticanje kulinarskog umijeća, već i to što im boravak u Kaliforniji otvara novi svijet i širi vidike.”
Solidarnost i altruizam
Kada uspješno savladaju zanat, Goran prati dalji put svojih štićenika, pomaže im da pronađu posao i prati njihov profesionalni razvoj. “Svoje učenike lično povedem, zajedno zakucamo na hotelska vrata i tražimo posao”, kaže Goran i objašnjava da je tako bilo i u hotelu Splendid gdje je nakon uspješne obuke poveo učenicu Mašu. “Moraš da zakucaš i zatražiš šansu da bi te neko primijetio, to je jedno od pravila uspjeha. Kada smo stigli na recepciju hotela Splendid, zamolili smo da prenesu direktoru Žarku Raduloviću da za njega imamo interesantan prijedlog koji, sigurni smo, neće odbiti. Zamolio sam da Mašu primi na praksu i da joj obezbijedi posao ako se pokaže kao dobar kuvarski tehničar. Gospodin Radulović, koga sam inače tada vidio prvi put, rekao je da su vrata hotela i njegovo srce za tu djecu potpuno otvoreni. Dakle, čovjek mora sam sebi da stvara šansu. Kucaj i vrata će ti se otvoriti. Ako se ta ne otvore, kucaj na druga… Pomognem im da dobiju posao, a zadržavanje posla je na njima.”
Goran Milić ne misli da može promijeniti svijet, ali kaže da mora biti ono što jeste, a to znači da pomogne onima kojima je potrebno kada je god moguće. “To je moj životni stil koji sam stekao u svojoj porodici. Životna inspiracija su mi moja majka, a kod kuće prije svega moja supruga Vanja, sin Danilo (17), ćerka Sofija (10) i najmlađi Luka (2). Vjerujem da djeca moraju učiti iz primjera svojih roditelja. Lijepo je pričati i savjetovati, ali je jako važno da vaše riječi imaju uporište u djelima. Okružite djecu pravim ljudima i ne brinite za njihov razvoj i njihovu budućnost, tako se stvaraju istinske vrijednosti i tako se gradi identitet. U vrijeme kada sam ja rastao, Boka Kotorska je bila sredina u kojoj su odrastali izuzetni ljudi i nadam se da će tako biti i ubuduće. Svake godine obučim četvoro novih mladih kuvara.”
Uz veliku podršku ljudi iz Kotora, Goran uspijeva da zaposli svoje učenike, no da bi njegova misija u potpunosti uspjela neophodni su mu pomoć i razumijevanje ostalih, vlasnika hotela i restorana te menadžera i kuvara. “Potrebni su nam ljudi kao što su Žarko Radulović, Boro Kašćelan ili Žana Zeković, Zoran Zec ili Goran Tatar i kao osoblje hotela Cataro. Moraju biti ljudi koji imaju dušu. U tom smislu doprinos su dali hotel Splendid, Aman Resort, Regent hotel i nekoliko restorana na primorju. Očekujem da u budućnosti za ovu djecu svoja vrata otvore i hotelski kompleksi Lazaret, Portonovi i ostali. Moj učenik Semir, inače iz Bijelog Polja, od aprila do oktobra radi u Aman Resortu, a van sezone u restoranu The Square pub u Kotoru, vlasnika Mila Kaluđerovića, drugi učenik opet u Pržunu kod Gorana Radonjića. Veoma je važano da ne pauzira u radu jer je za ovaj posao važan kontinuitet. Ako ne rade, stagniraju, a za ovu djecu koja su u zamahu od toga nema ništa gore. Treba nam pomoć, jer niko nije ništa sasvim sam postigao u životu. I meni su neki ljudi pomogli kad mi je bilo potrebno. Svakom od nas je potrebna podrška, nekome finansijska, nekome moralna, a nekome jednostavno topla riječ ili stisak ruke. I sve što očekujem od svojih učenika je da sutra prenose svoje znanje nekom drugom i da pruže pomoć onima kojima bude potrebna. Safety net, mreža za podršku, ako skliznem, dodaj mi ruku. Vjerujem da svijet može biti bolji samo uz solidarnost i altruizam.”
Vrata, ipak, nisu svuda otvorena, ali Goran Milić nikada ne odustaje. “Pokušam, a ako ne uspijem, kažem da ću ih kontaktirati nekom drugom prilikom i da sam siguran da ćemo naći neko rješenje.”
Turizam i gastronomija su neodvojivi
Kao čovjek koji cijeni i njeguje prijateljske veze, Goran je dao doprinos i bratimljenju Kotora i Santa Barbare. “Povezivanje je neophodno. Na taj način možemo pomoći mladim ljudima da mijenjaju život i sebi daju šansu. Gradove spaja ljubav prema sportu, muzici i kulinarstvu, saradnja i razmjena na više nivoa. Nadam se da će dokumentarni film o bratimljenju Kotora i Santa Barbare i Akademiji Goran Milić, koji je snimio sjajni mladi reditelj Dušan Vuleković iz Kotora, pomoći da se ovaj projekat zapošljavanja gluvonijeme djece u potpunosti realizuje, te da inspiriše druge ljude da urade nešto slično i pruže šansu našoj talentovanoj i vrijednoj djeci željnoj znanja i uspjeha. Crna Gora ima deficit kvalitetnih kuvara, zato ih mi stvaramo. Kulinarstvo se najbolje uči kroz rad. Znanje i profesionalizam koje su moji učenici stekli u Los Anđelesu svrstava ih u sami vrh crnogorskog kulinarstva. Bilo je Novljana koji su postali bolji od mene. Pomenuću Duška Radonjića koji je danas izuzetan ugostitelj, gastrolog i enolog. Kad je počeo da radi u Divino restoranu, moj stalni gost Ričard Atlas toliko je bio fasciniran njegovim pristupom da mu je jednog dana na poklon donio plavo odijelo, pružio mu i rekao Welcome to USA. Vrhunski konobari postali su Stefan Arapović, Nikola Ćetković, koji su dobijali pohvale i za i za personaliti i pojavu. Za svakog čovjeka koji je sa mnom radio vežu me karakteristične stvari i događaji. Boka ima izuzetno talentovane ljude.”
Kao čovjek koji ima misiju i viziju, Crnu Goru u budućnosti vidi kao popularnu turističku destinaciju te koristi svaku priliku da je promoviše i da za njeno kulturno naslijeđe zainteresuje što više ljudi. “Ljudi iz Santa Barbare fascinirani su ljepotama Boke, Kotora, ali i ljudima. Idućeg ljeta, u organizaciji stalnog gosta mog restorana, stiže grupa od 300 ljudi za koje smo osmislili lijepo putovanje. Iz Brindizija će krenuti brodom za Kotor, obići Boku, a potom se vratiti u Veneciju. Na brodu će biti prof. dr Ilija Lalošević koji će ih na plovidbi upoznati s istorijom arhitekture Boke Kotorske. Kada stignu, za njih tridesetak upoznatih s projektom obuke djece, moji učenici će pripremiti pravi gastronomski užitak. Ne smijemo zaboraviti da su turizam i gastronomija jedne zemlje nerazdvojni dio svake turističke ponude. Vjerujem u naše ljude i vjerujem da će Boka Kotorska kroz koju godinu biti jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija.”
GRACIJA 120/decembar 2017.
Piše Danijela Đonović
Foto Tanja Vitomirović
