Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Prevencija predstavlja najefikasniji pristup u kontroli malignih bolesti, a čak 40% bolesti, a i smrtnih ishoda, može biti izbjegnuto prestankom pušenja, ograničenom konzumacijom alkohola, fizičkom aktivnošću, zdravom, uravnoteženom ishranom i izbjegavanjem suvišnom izlaganju suncu. Što se Crne Gore tiče, kako objašnjava radijacioni onkolog dr Gordana Ristić Bašović, muškarci najčešće obolijevaju od karcinoma pluća, prostate i debelog crijeva, a ženama se najčešće dijagnostikuje karcinom dojke, pluća i debelog crijeva. Zabrinjavajuće je, kako navodi, da je karcinom grlića materice na visokom petom mjestu obolijevanja i da smo zemlja sa najvišom stopom obolijevanja i umiranja od te vrste maligniteta.
Dr Ristić Bašović je stava da se pacijentu mora reći istina i da se nakon prve dijagnoze uspostavi odnos povjerenja na relaciji ljekar-pacijent i da se pruži podrška i pokaže razumijevanje svih emocija s kojima se pacijent suočava, ali i da se osnaži i motiviše u daljnjoj borbi, sa ciljem da se pobijedi opaka bolest i nastavi kvalitetan život.
Završili ste Medicinski fakultet u Beogradu, gdje ste specijalizirali radiologiju sa radioterapijom, a potom obavili i subspecijalizaciju za onkologiju. Kako je došlo do toga da specijalizirate tu oblast medicine?
– Poslije završenog fakulteta moja velika želja su bile dvije specijalizacije, anesteziologija i neurologija. Međutim, okolnosti su bile takve da sam na osnovu konkursa o dodjeli specijalizacija dobila radiologiju za potrebe radioterapije. Moram priznati da o njoj nijesam puno znala, jer u okviru osnovnih studija nije bilo puno dodira sa onkologijom. Predmet onkologija se polagao kao kolokvijum, a o radioterapiji sam znala samo osnovne informacije iz predmeta radiologija. Danas mislim da je onkologija, a posebno radioterapija, prema svemu što omogućava u profesionalnom razvoju i u ličnom rastu i sazrijevanju, bio slučajan, ali pravi izbor za mene.
Da li je medicina bila Vaš prvi izbor?
– Mene je medicina odabrala još kad sam bila veoma mala, jer sam zamišljala da ću kad porastem biti doktor. Čak su i sve moje igre bile osmišljenje tako da su mi ili lutke ili drugari bili pacijenti, a ja sam im bila doktor. Interesantno je da me neobjašnjivo fascinirao i privlačio miris ljekarskih i stomatoloških ordinacija. I to je ostalo i danas. Ljubav prema medicini u meni je s vremenom sazrijevala, ali rijetko sam o tome pričala. Nakon završene osnovne škole, prema svojim sklonostima, upisala sam prirodno matematički smjer gimnazije i mislim da su me svi vidjeli u prirodnim naukama. Kada sam odlučila da idem da polažem prijemni na Medicinskom fakultetu u Beogradu to je bilo nevjerovatno iznenađenje, posebno za moju razrednu, profesoricu fizike, koja me je sve vrijeme školovanja pripremala za fiziku ili elektrotehniku, koja je i bila moja rezervna opcija u izboru fakulteta.
Imali ste sklonosti prema matematici, fizici i hemiji, a iz fizike ste učestvovali i na takmičenjima. Koliko su te, naizgled nesrodne oblasti, povezane s onim što sada radite, posebno fizika?
– Što se tiče fizike i hemije i te kako su srodne sa medicinom, jer je samo funkcionisanje organizma, od ćelijskog nivoa, u stvari skup hemijskih, biohemijskih reakcija i fizičkih zakona koji se odvijaju u živom organizmu, u fiziološkim i u patološkim uslovima. Sudbina je tako valjda htjela da se kroz medicinu povežem sa fizikom, jer nema grane medicine koja je više vezana za fiziku od radioterapije. Radijacioni onkolog, pored znanja iz medicine, mora imati i određena znanja i primjenu istog iz fizike. Obavezni član tima u radioterapiji je medicinski fizičar.
Šta je radijacioni onkolog?
– Radijacioni onkolog je ljekar specijalizovan za liječenje bolesti zračenjem, a radijaciona onkologija ili radioterapija je medicinska upotreba jonizujućeg zračenja, visokoenergetskih fotona, odnosno X i I gama zraka ili čestičnog zračenja u liječenju prvenstveno malignih tumora, a u interakciji sa malignom tumorom dovodi do zaustavljanja rasta maligne ćelije, prekida daljnjeg dijeljenja i njene smrti. Veoma moćan lijek, koji se razlikuje od svih ostalih u medicini i po sastavu, jer to je zrak ili čestica i po načinu doziranja i načinu na koji ga primjenjujete.
Kakvi su uslovi liječenja na Institutu za onkologiju?
– Na Institutu za onkologiju postoje adekvatni i dobri uslovi za liječenje i njegu onkoloških pacijenata. U okviru Instituta postoji poliklinika u kojoj se, na dnevnom nivou, zbrinjava više od 300 pacijenata, uz svakodnevno organizovanje onkoloških konzilijuma, dvije klinike, Klinika za radioterapiju i Klinika za medikalnu onkologiju, i dva centra, Centar za nuklearnu medicinu i Centar za istraživački rad i kliničke registre. Ova organizacija je na osnovu novousvojene sistematizacije. Novina u odnosu na prethodne sistematizacije je odsjek za radiološku dijagnostiku u okviru Klinike za radioterapiju. Razvojem ovog odsjeka, kadrovski i opremom, onkološkim pacijentima biće dostupni radiološki pregledi, pregledi ultrazvukom i kompjuterizovanom tomografijom, a u planu je i nabavka aparata za magnetnu rezonancu.
Benefite očekujemo u smislu rasterećenja jednog dijela zdravstvenog sistema Crne Gore, prije svega Centar za radiologiju KCCG što se tiče onkoloških pacijenata, unapređenja radiološke dijagnostike u smislu profilisanja radiologa koji će se baviti isključivo onkološkom dijagnostikom i procjenama efekata onkološke terapije prema radiološkim onkološkim kriterijumima i, naravno, adekvatno postupanje kada su u pitanju onkološki pacijenti koji zahtijevaju hitnu radiološku dijagnostiku. U okviru Klinike za medikalnu onkologiju u toku je završna faza izrade laboratorije za centralnu pripremu citostatika koja će omogućiti tačno doziranje lijeka za svakog pacijenta, a time i uštedu u potrošnji i bolju zaštitu zaposlenih tehničara koji rade sa citostaticima. U Centru za nuklearnu medicinu za manje od dvije godine očekuje se aparat za PET CT dijagnostiku, u okviru projekta u saradnji sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju, i razvoj terapijskog bloka za karcinome štitaste žlijezde.
U hospitalnom dijelu raspolažemo sa po 25 postelja u stacionarima dvije klinike, ali sada smo u redukovanim kapacitetima sa po 16 postelja zbog privremenog smještaja Klinike za hematologiju kod nas. U nastavku trenda porasta broja oboljelih od malignih bolesti i shodno činjenici da naši pacijenti sve duže žive, navedeni kapaciteti za hospitalno liječenje onkoloških pacijenata vrlo brzo će biti mali, o čemu moramo razmišljati s obzirom na to da smo jedina ustanova koja se bavi liječenjem onkoloških pacijenata u Crnoj Gori.
Kako biste opisali djelatnosti Klinike za radioterapiju? Da li je tačan podatak da je radioterapijska oprema najskuplja u medicini?
– U okviru Klinike za radioterapiju imamo tri odjeljenja, Odjeljenje sa poluintenzivnom jedinicom za stacionarno liječenje, Odjeljenje za transkutanu zračnu terapiju sa odsjekom za radiološku dijagnostiku i odsjekom za medicinsku fiziku, kao i Odjeljenje za unutrašnje zračenje. Ne postoji skuplja oprema u medicini. Linearni akceleratori su aparati za spoljašnje zračenje i koštaju više miliona eura, a konstrukcije ovih aparata i softverski sistemi prate sve trendove ubraznog tehničko-tehnološkog razvoja savremenog društva. Crna Gora raspolaže sa dva savremena aparata koji omogućavaju primjenu modernih tehnika zračne terapije, čiji je cilj što preciznija zračna terapija, a to podrazumijeva isporuku maksimalne moguće doze zračenja (doze lijeka) u tumor, maksimalnu poštedu zdravih organa i skraćivanje vremena zračenja u broju seansi, odnosno broju dana zračenja. Imamo i aparat za unutrašnje zračenje, uz potreban sistem za planiranje u okviru Odjeljenja za brahiterapiju. Osnovna doktrina onkologije je multidisciplinarni pristup, a osnovna doktrina radioterapije je timski rad u kojem učestvuju ljekari radijacioni onkolozi, medicinski fizičari i tehnolozi, i svi imaju vrlo važnu ulogu, odnosno nezamjenjiva su karika u procesu liječenja pacijenta zračnom terapijom. Naravno, uz rad svih medicinskih tehničara koji su uključeni u proces njege naših pacijenata. Moram istaći da dobrom organizacijom i dodatnim angažovanjem zaposlenih jedini u regionu nemamo listu čekanja za pacijente, a više od 90% pacijenata zrače se nekom od savremenih tehnika zračenja, koje su i mnogo kompleksnije u procesu izrade samog plana zračenja i u sprovođenju terapije, jer zahtijevaju veliku preciznost.
Šta bi trebalo uraditi da Klinika za radioterapiju bude još efikasnija u liječenju pacijenata?
– Što se opreme tiče, očekujemo nabavku novog CT simulatora koji će pružiti informacije o kretanju organa tokom disanja u toku snimanja, a time će omogućiti precizniju procjenu oblika i kretanja tumora – mete i slične informacije okolnih organa od rizika. Očekuje se i kupovina novog linearnog akceleratora koji će omogućiti da, uz već postojeće tehnike koje koristimo za zračenje pacijenata, sprovodimo i stereotaksične tehnike zračenja pokretnih meta, koje sada ne izvodimo u našoj klinici, kao i stereotaksično zračenje više od tri metastatske promjene u parenhimu mozga. U budućnosti se planira nabavka magnetne rezonance koja će, uz dijagnostiku, biti potrebna i za planiranje zračne terapije, naročito u oblasti adaptivne brahiterapije, odnosno savremenog unutrašnjeg zračenja, kao i proširenje indikacija za liječenje karcinoma prostate ovim vidom terapije, pored ginekoloških tumora.
Bavite se i unutrašnjim zračenjem. Šta ono predstavlja?
– Unutrašnje zračenje je vrsta zračne terapije kod koje se radioaktivni izvor dovodi direktno u tumor ili njegovu neposrednu blizinu, te se time u sami tumor isporuči maksimalna moguća doza zračenja, ali se značajno štede okolna tkiva zahvaljujući zakonima fizike. Pogodna je za organe koji imaju lak pristup da se plasiraju vodiči preko kojih će biti dostavljen i radioaktivni izvor. Kod nas se sprovodi unutrašnje zračenje kod malignih tumora ginekološke regije bilo kod pacijentkinja sa proširenom lokalnom bolešcu, kad operacija nije preporučljiva, bilo kao postoperativna terapija, kada služi za sterilizaciju operativnog polja. Imali smo i par slučajeva sprovođenja brahiterapijskog tretmana karcinoma kože.
Šta govori statistika, koliko je oboljelih od karcinoma u Crnoj Gori?
– Nažalost, Nacionalni registar za rak u Crnoj Gori nije ažuriran od 2013. godine tako da je, prema statistički obrađenim podacima globalne opservatorije za rak, GLOBOCAN-a, procijenjeno da je u Crnoj Gori u 2022. godini registrovano 2.739 novooboljelih od nekog maligniteta i 1.536 smrtnih ishoda kao posljedica maligne bolesti.
Od kojih malignih bolesti najčešće obolijevaju muškarci, a od kojih žene?
– U Crnoj Gori muškarci najčešće obolijevaju od karcinoma pluća, prostate i debelog crijeva, a ženama se najčešće dijagnostikuju karcinom dojke, pluća i debelog crijeva. Nažalost, karcinomi pluća, dojke i debelog crijeva dovode zajedno do trećine smrtnih ishoda kod oba pola, i kod nas, i u svijetu. Zabrinjavajuće je da je karcinom grlića materice na visokom petom mjestu obolijevanja i da smo, prema rezultatima, zemlja sa najvišom standardizovanom stopom obolijevanja i umiranja od ovog maligniteta.
Da li je broj oboljelih od kancera u porastu?
– Jeste. Tokom 2023. na globalnom nivou registrovano je oko 20 miliona novih slučajeva obolijevanja od raka i 10 miliona umrlih. Procjenjuje se da će se opterećenje ovom bolešću povećati približno za 60% u naredne dvije decenije, pri čemu će se najveći porast desiti u zemljama sa niskim i srednjim prihodima. Razlozi za ovakvo stanje i predviđanja za budućnost leže u porastu broja stanovnika na planeti, produženjem životne dobi, ali i dalje prisutnim faktorima rizika i životnim navikama koji doprinose porastu broja oboljelih. Ako govorimo o razvijenim zemljama, broj oboljelih će biti u porastu zbog bolje dijagnostike i sve više tumora će biti otkriveno u ranim fazama bolesti zbog preventivnih pregleda, kada su šanse za liječenje i izlječenje velike. Time će se smanjiti smrtnost od nekih tumora, a broj obolijevanja od nekih tumora će biti smanjen dobro sprovedenim mjerama primarne prevencije. Na primjer, smanjenjem upotrebe duvana u Americi već se bilježi smanjenje obolijevanja i smrtnosti od karcinoma bronha i pluća, a drastično se smanjilo obolijevanje i smrtnost od karcinoma grlića materice primjenom HPV vakcinacije i mjerama sekundarne prevencije.
Sa druge strane, u zemljama sa niskim i srednjim prihodima, zbog loše kontrole poznatih faktora rizika (pušenje, alkohol, neadekvatna ishrana, smanjena fizička aktivnost, gojaznost, HPV infekcija), doći će do porasta broja i oboljelih i smrtnih slučajeva. Takođe, smanjeni obuhvat muškaraca i žena koji se podvrgavaju preventivnim pregledima (slabo sprovođenje, nedostupnost ili odbijanje pregleda u okviru skrining programa kao mjere sekundarne prevencije) uticaće na povećan broj oboljelih koji se dijagnostikuju u fazi odmakle bolesti, kada su šanse za liječenje i izlječenje male.
Kakva je starosna struktura oboljelih?
– Do skoro je važilo da od malignih bolesti obolijevaju osobe starije životne dobi, najčešće između 50. i 70. godine života, za karcinom prostate najčešće poslije 70 godina. Međutim, sada se starosna granica pomjera prema mlađoj životnoj dobi, pa se sve češće bilježe oboljeli u tridesetim i četrdesetim godinama od karcinoma debelog crijeva, želuca, jednjaka, grlića materice, dojke, tumora glave i vrata. Više nije rijetkost da se kod istog pacijenta dijagnostikuju dva ili tri maligniteta, katkad sa nezavisnom etiopatogenezom.
Koliko su bitni nasljedni faktori, genetika?
– Maligne bolesti se najčešće javljaju kao sporadične, uslovljene mutacijom gena usljed starosti ili izloženosti nepovoljnim uticajima spoljašnje sredine, ali mogu da budu nasljedna bolest. Postoji mnoštvo gena koji utiču na pojavu malignih bolesti, a neki od njih su i nasljedni. Na primjer, za rak dojke se zna da je 5 do 10% nasljedna bolest i u 10% slučajeva uzrokovan je mutacijama na BRCA genima. Posjedovanje mutiranog gena nije siguran znak da će neko dobiti rak dojke. Mutirani gen je, ipak, i dalje nasljedan, čak i ako osoba ne razvije rak dojke.
Koliko je bitna prevencija i šta biste savjetovali? Na šta treba obratiti pažnju i zbog čega se obratiti ljekaru?
– Prevencija ima ogroman javnozdravstveni potencijal i predstavlja najefikasniji pristup u kontroli malignih bolesti. Čak 40% malignih bolesti, a i smrtnih ishoda, može biti izbjegnuto jednostavnim, a dobro sprovedenim mjerama primarne prevencije: prestankom pušenja, ograničenom konzumacijom alkohola, fizičkom aktivnošću, zdravom, uravnoteženom ishranom, izbjegavanjem suvišnom izlaganju suncu i izbjegavanjem solarijuma, zaštitom od određenih infekcija, prvenstveno HPV vakcinacijom. Trećina smrtnih ishoda može se smanjiti preventivnim pregledima, odnosno mjerama sekundarne prevencije. Potrebno je da svaki pojedinac osvijesti potrebu za preventivnim pregledom koji se planira i obavlja dok se osjeća zdravim, bez tegoba. Isto tako, ne bi trebalo da zanemarujemo pojavu određenih simptoma koji se neobjašnjivo javljaju i produženo traju kao što su, na primjer, pojava krvi u stolici, promjena pražnjenja crijeva, prolongiran umor, povišena temperatura bez objašnjivog razloga, otežano disanje, dugotrajan kašalj, nadimanje stomaka i učestali bolovi u stomaku. U tim slučajevima, bez odlaganja, ali i bez straha od ishoda pregleda, odnosno straha od dijagnoze, trebalo bi obaviti pregled kod ljekara.
Kako izgleda momenat kada se pacijenti suočavaju sa bolešću i počinju drugačije da gledaju na život?
– Onkolozi najčešće budu prvi ljekari koji saopštavaju pacijentu dijagnozu i to jeste jedan od najtežih momenata i za pacijenta i za ljekara. Kod nas od članova porodice još uvijek često postoje zahtjevi da se pacijentu ne saopštava dijagnoza, jer smatraju da će tako biti zaštićen od patnje i bola. Stava sam da se pacijentu mora reći istina. Na ljekaru je procjena na koji način će upoznati pacijenta sa bolešću, put koji će zajedno proći u toku liječenja i kako, na prihvatljiv način, dati odgovore o očekivanjima. Prve reakcije su najčešće nevjerica, šok, potom tuga, preispitivanje, strah od patnje, od ishoda bolesti, pa do prihvatanja i želje za borbom, odnosno želje za životom. Važno je da se uspostavi odnos povjerenja na relaciji ljekar-pacijent i da se pruži podrška i pokaže razumijevanje svih emocija sa kojima se pacijent suočava, ali i da se osnaži i motiviše u daljnjoj borbi, sa ciljem da se pobijedi opaka bolest i nastavi kvalitetan život. Po procjeni ljekara pruža se i dodatna podrška psihologa koji rade na Institutu. Pored pacijenata, često je psihološka potpora potrebna članovima porodice, jer se maligne bolesti reflektuju na porodicu. Kasnije, kroz redovne kontrole, vidite taj napredak u nekom, rekla bih, duhovnom razvoju i sazrijevanju oboljelih.
Koliko je tačna konstatacija da maligne bolesti danas nijesu apriori smrtne bolesti?
– Iako se nazivaju tihim ubicama, jer obično se pacijent javlja ljekaru tek kod razvijenih simptoma i znakova bolesti, kada je bolest već odmakla i šanse za izlječenje su smanjene, savremena medicina svim inovacijama u različitim modalitetima liječenja malignih tumora skoro da je uspjela da ove bolesti prevede u hronična stanja, bolesti sa periodima pogoršanja i periodima poboljšanja, tako da imamo sve veći broj pacijenata koji, s ograničenim brojem metastaza, žive dugo.
Kažete da ne liječite bolest, već da liječite pacijenta. U čemu je razlika?
– Razlika je u tome da se pacijent sagledava u cjelini, od samog njegovog psihološkog profila do maligne bolesti, kao i svih propratnih bolesti ili stanja koje je imao ili ima, a sve to uskladiti sa terapijom koju dajemo, nakon liječenja pružiti adekvatnu rehabilitaciju, a, uz to, često smo uključeni i u porodične odnose i socijalne prilike naših pacijenata.
Da li je Institut za onkologiju mjesto završetka ili mjesto početka u vremenu liječenja oboljenja?
– Često kažem mjesto gdje počinje novi život za sve pacijente koji su na početku kurabilnog onkološkog liječenja. Uzimajući u obzir sve faze kroz koje naši pacijenti prolaze – od suočavanja sa dijagnozom pa do svih faza terapije, mijenja se i njihov pogled na život, prioritete, odnos prema sebi, porodici, mijenjaju se navike, stil života mijenja se pojam o vremenu i apostrofira se pojam “kvalitetno provedeno vrijeme”.
Vaš sin Jovan studira elektrotehniku, dok će ćerka Lea, kako za sada stoje stvari, krenuti majkinim stopama. Da li ste imali uticaja ili ste izbor prepustili njima?
– Interesantno jeste da su se raspodijelili između moje dvije ljubavi, medicine i elektrotehnike. Nijesam i ne utičem na njihov izbor. S obzirom na to da prihvatam misao “Tajna sreće je sloboda, a tajna slobode je hrabrost”, dajem svojoj djeci maksimalnu slobodu u izražavanju talenata i kreativnosti, ispunjenju snova, a moje je samo da ih podržim i da im ukažem da put, koji god da izaberu, neće biti lak. Moja ćerka svjedoči, kroz život kojim živim, da medicina zahtijeva veliku posvećenost, požrtvovanost, velika odricanja, ali i da postoji ogromna ljubav prema ovom pozivu koji, u stvari, i nije poziv, jer za ljekara je medicina život.
GRACIJA 221/mart 2024.
