Razgovarala Kaja Milačić/Foto Vesela Mišković, privatna arhiva
Nakon izložbe Ljepota života u Galeriji Pizana u Portonovom, Hajdana Kostić je napravila malu internet senzaciju. Mreže i mediji brujali su o njenoj slici koja je odnedavno u privatnoj kolekciji slavnog Kijanu Rivsa. U intervjuu za Graciju saznali smo kako se Hajdana poslije violine odlučila za klavir, te nakon klavira za likovnu umjetnost, koje su joj saradnje dosad navažnije, a otkrila nam je i šta je pokreće i šta joj je najdragocijenije.
Rođena u Podgorici 1993. godine, nakon djetinjstva provedenog u muzičkim vodama, upisala je grafički dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Nacionalna je pobjednica Red Bull doodle art takmičenja, govorila je na TEDx Podgorica, organizovala humanitarne izložbe, umjetničke radionice, kreativne tim bildinge. Imala je nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u regionu i inostranstvu. Pobjeđuje na takmičenjima, konkursima, dizajnira, slika i urođenom odlučnošću da napreduje i uspije, hrabra i radoznala Hajdi pripada generaciji mladih umjetnika za koje nema granica.
U svijet umjetnosti ste ušli kroz muziku. Pored toga što ste pokazivali izuzetan talenat, postigli ste i značajne rezultate. Koliko je daleko otišla Hajdana pijanistkinja?
– Majka me je od ranog djetinjstva izlagala umjetnosti. Već sa tri godine sam svirala violinu. Kad kažem svirala, mislim udarala gudalom po žicama, zato što to nikako nije išlo. Iz tog razloga me je baba jednog dana pitala koji drugi instrument želim da sviram, na šta sam joj nakon malo razmišljanja odgovorila – klavir! Na njeno pitanje zašto baš klavir, oduševljeno sam joj odgovorila “Zato što se sjedi!” Iako sam na taj način odabrala klavir, on jeste obilježio moje djetinjstvo. Sa osam godina sam bila evropski prvak u klaviru, a i osvajala sam nagrade po lokalnim takmičenjima. Ali, kao i većina djece, nisam bila spremna ni na kakvu žrtvu, na vježbu, željela sam da se igram i da sve bude u mom ritmu.
Kako se onda dogodilo da izaberete likovnu akademiju?
– Nakon srednje škole razmišljala sam i o muzičkoj, likovnoj, pa i glumačkoj akademiji. Da bi na kraju opet presudili moji hedonistički porivi. Moja sestra je već upisala grafički dizajn i ja sam je često posjećivala na Cetinju. Ono što sam mogla da zaključim iz posjete jeste da su svi tamo drugačiji i kul, imaju neke lude frizure, profesori se druže sa studentima, sve je opušteno. Odmah sam odlučila – idem tamo gdje se ništa ne radi, nego samo uživa (smijeh). Naravno, kada su predavanja počela, stvarnost je bila potpuno drugačija, ali ništa manje lijepa. Beskrajno sam uživala na časovima crtanja, gdje sam za razliku od dizajna mogla da izađem iz lenjira i stvaram slobodno.
Čini se kako ste napravili pravi izbor, u oblasti grafičkog dizajna, crteža i ilustracije ste na neki način učvrstili svoju poziciju. Koliko ste saradnji imali do sada i koje su Vam najznačajnije?
– Svi poslovi koje sam radila uporedo sa slikarstvom su mi pomogli da se bolje pozicioniram kao umjetnica. Trenutno sarađujem sa londonskim hotelom od pet zvjezdica The Megaro. Opremila sam njihove prostore svojim ilustracijama. Baš ovog avgusta moja četvrta ilustracija na naslovnici magazina Elevate će proputovati svijet avionima Air Serbia. Nedavno me VISA opet unajmila da im ilustrujem majice za ljetnju konferenciju. Univerzitet Oksford me je prošle godine kontaktirao sa upitom da podijeli moju ilustraciju na svojim milionskim društvenim mrežama. Primjenjena umjetnost, ilustracija i dizajn su u ekspanziji, zaista nema granica.
Prije akrila velikih dimenzija, bio je crtež. Na takmičenju Red Bull doodle art, 2023. ste kao crnogorska pobjednica boravili u Amsterdamu. Bili ste ambasadorka Coca-cola projekta podrške mladima, a radili ste i street art projekte u nekoliko primorskih gradova i Podgorici. Da li je upravo tamo probuđen Vaš preduzetnički duh?
– Mislim da sam uvijek posjedovala preduzetnički duh, samo što nisam uvijek znala šta želim da radim. Radila sam razne poslove, od slaganja sokova u marketima, preko humanitarnih izložbi, do dizajna u novinama. Htjela sam čak i da budem konsultant za čišćenje kuća po Mari Kondo metodi! Kad se sjetim svojih umjetničkih početaka, može se reći da sam bila opsjednuta stvaranjem i željom da prodam svoje crteže. Radila sam puno da ih stvorim, a onda sam vjerovala da su toliko dobri da činim uslugu svakome ko ih kupi. Sve je to podsticao i moj stalno prisutni strah od neuspjeha, koji imam i dan-danas. Uzmete ljubav prema poslu, strah od neuspjeha, u kombinaciji sa ličnom devizom “sad ili nikad” i dobijate jednu eksplozivnu preduzetničku napravu (smijeh).
Kompletan tekst možete pročitati u GRACIJI 226/avgust 2024.
