Razgovarala Kaja Milačić/Foto Vesela Mišković, privatna arhiva
Nakon izložbe Ljepota života u Galeriji Pizana u Portonovom, Hajdana Kostić je napravila malu internet senzaciju. Mreže i mediji brujali su o njenoj slici koja je odnedavno u privatnoj kolekciji slavnog Kijanu Rivsa. U intervjuu za Graciju saznali smo kako se Hajdana poslije violine odlučila za klavir, te nakon klavira za likovnu umjetnost, koje su joj saradnje dosad navažnije, a otkrila nam je i šta je pokreće i šta joj je najdragocijenije.
Rođena u Podgorici 1993. godine, nakon djetinjstva provedenog u muzičkim vodama, upisala je grafički dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Nacionalna je pobjednica Red Bull doodle art takmičenja, govorila je na TEDx Podgorica, organizovala humanitarne izložbe, umjetničke radionice, kreativne tim bildinge. Imala je nekoliko samostalnih i grupnih izložbi u regionu i inostranstvu. Pobjeđuje na takmičenjima, konkursima, dizajnira, slika i urođenom odlučnošću da napreduje i uspije, hrabra i radoznala Hajdi pripada generaciji mladih umjetnika za koje nema granica.
U svijet umjetnosti ste ušli kroz muziku. Pored toga što ste pokazivali izuzetan talenat, postigli ste i značajne rezultate. Koliko je daleko otišla Hajdana pijanistkinja?
– Majka me je od ranog djetinjstva izlagala umjetnosti. Već sa tri godine sam svirala violinu. Kad kažem svirala, mislim udarala gudalom po žicama, zato što to nikako nije išlo. Iz tog razloga me je baba jednog dana pitala koji drugi instrument želim da sviram, na šta sam joj nakon malo razmišljanja odgovorila – klavir! Na njeno pitanje zašto baš klavir, oduševljeno sam joj odgovorila “Zato što se sjedi!” Iako sam na taj način odabrala klavir, on jeste obilježio moje djetinjstvo. Sa osam godina sam bila evropski prvak u klaviru, a i osvajala sam nagrade po lokalnim takmičenjima. Ali, kao i većina djece, nisam bila spremna ni na kakvu žrtvu, na vježbu, željela sam da se igram i da sve bude u mom ritmu.
Kako se onda dogodilo da izaberete likovnu akademiju?
– Nakon srednje škole razmišljala sam i o muzičkoj, likovnoj, pa i glumačkoj akademiji. Da bi na kraju opet presudili moji hedonistički porivi. Moja sestra je već upisala grafički dizajn i ja sam je često posjećivala na Cetinju. Ono što sam mogla da zaključim iz posjete jeste da su svi tamo drugačiji i kul, imaju neke lude frizure, profesori se druže sa studentima, sve je opušteno. Odmah sam odlučila – idem tamo gdje se ništa ne radi, nego samo uživa (smijeh). Naravno, kada su predavanja počela, stvarnost je bila potpuno drugačija, ali ništa manje lijepa. Beskrajno sam uživala na časovima crtanja, gdje sam za razliku od dizajna mogla da izađem iz lenjira i stvaram slobodno.
Čini se kako ste napravili pravi izbor, u oblasti grafičkog dizajna, crteža i ilustracije ste na neki način učvrstili svoju poziciju. Koliko ste saradnji imali do sada i koje su Vam najznačajnije?
– Svi poslovi koje sam radila uporedo sa slikarstvom su mi pomogli da se bolje pozicioniram kao umjetnica. Trenutno sarađujem sa londonskim hotelom od pet zvjezdica The Megaro. Opremila sam njihove prostore svojim ilustracijama. Baš ovog avgusta moja četvrta ilustracija na naslovnici magazina Elevate će proputovati svijet avionima Air Serbia. Nedavno me VISA opet unajmila da im ilustrujem majice za ljetnju konferenciju. Univerzitet Oksford me je prošle godine kontaktirao sa upitom da podijeli moju ilustraciju na svojim milionskim društvenim mrežama. Primjenjena umjetnost, ilustracija i dizajn su u ekspanziji, zaista nema granica.
Prije akrila velikih dimenzija, bio je crtež. Na takmičenju Red Bull doodle art, 2023. ste kao crnogorska pobjednica boravili u Amsterdamu. Bili ste ambasadorka Coca-cola projekta podrške mladima, a radili ste i street art projekte u nekoliko primorskih gradova i Podgorici. Da li je upravo tamo probuđen Vaš preduzetnički duh?
– Mislim da sam uvijek posjedovala preduzetnički duh, samo što nisam uvijek znala šta želim da radim. Radila sam razne poslove, od slaganja sokova u marketima, preko humanitarnih izložbi, do dizajna u novinama. Htjela sam čak i da budem konsultant za čišćenje kuća po Mari Kondo metodi! Kad se sjetim svojih umjetničkih početaka, može se reći da sam bila opsjednuta stvaranjem i željom da prodam svoje crteže. Radila sam puno da ih stvorim, a onda sam vjerovala da su toliko dobri da činim uslugu svakome ko ih kupi. Sve je to podsticao i moj stalno prisutni strah od neuspjeha, koji imam i dan-danas. Uzmete ljubav prema poslu, strah od neuspjeha, u kombinaciji sa ličnom devizom “sad ili nikad” i dobijate jednu eksplozivnu preduzetničku napravu (smijeh).
Koliko je umjetniku važno da poznaje tajne biznisa?
– Ukoliko nema agenta koji mu prodaje slike i ugovara izložbe i saradnje, ili nekog ko se bavi marketingom, presudno, jer sve zavisi od vas samih. Kad bih vam otvorila moj mejl, vidjeli biste stotine poruka koje sam slala raznim ljudima sa željom da sarađujemo. Često nisam dobijala nikakve odgovore, ali to me nije spriječilo da ih šaljem, a i da više puta i ostvarim neku saradnju. Živimo u drugačijem vremenu, i moramo se adaptirati. Mislim da je veća greška ostati sakriven i sačuvati ponos, nego se izložiti. Možda ćeš biti odbijen, ismijan, ignorisan, ali možda ćeš i ostvariti nešto. Samo na ovaj drugi način postoji šansa da uradimo nešto za sebe i svoju karijeru. Mreže su zaista omogućile da se lako dođe do raznih ljudi i ako vi ne zgrabite priliku, niko vam je neće poslužiti na zlatnom tanjiru. Mada mene lično i zanimaju razne informacije. Uživam u učenju i primjeni novih stvari, tako da svakodnevno vježbam i lijevu i desnu hemisferu kroz umjetnost i biznis.
Izazov koji ste pokrenuli na društvenim mrežama 365 dana, prerastao je u 800 dana. Svaki dan, jedan crtež. Krunisan je samostalnom izložbom 365, uz podršku Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore 2019. Koliko Vam je ovaj način predstavljanja značajan, a koliko zahtjevan?
– Jedne večeri mi je drugarica poslala poruku: “U Podgoricu dolazi poznati svjetski fotograf Yvan Rodić – FaceHunter, prati ga preko 200.000 ljudi. Hoćeš da ga upoznaš sjutra?” Isprva sam bila oduševljena, ali moja sreća je prerasla u očajanje na pomisao da se njemu predstavim kao neko ko nema nikakva profesionalna dostignuća. Iz tog osjećaja inferiornosti sam odlučila da svakog dana, tokom godinu dana crtam po jedan rad i objavljujem na mrežama. Jedini način da ga impresioniram je bio da budem bolja umjetnica. Sjutradan sam ga upoznala i nacrtala svoj prvi crtež za izazov. Od tada sam svakog dana, tokom 800 narednih dana crtala i postavljala crteže na mrežama. Mogu slobodno reći da me je taj izazov izgradio. Radila sam i kad sam bila umorna i bolesna i na plaži i u vozu, ma u svim mogućim scenarijima. Izazov me je programirao da ne odustajem kad je teško, nego da baš tad zagrizem, što mi jako koristi i u poslu i u životu. Vježbom sam naučila da se bolje izražavam umjetnički, što je i bio moj cilj. Izložba 365 u Udruženju likovnih umjetnika Crne Gore, sa preko 300 radova iz te kolekcije, bila je jako posjećena. Za mene je to bio veliki uspjeh i sasvim nov način da pokažem toliko radova na jednom mjestu, a i da čujem komentare ljudi koji su uglavnom bili pozitivni.
Kako je crtež prerastao u platno?
– Tolika vježba mi je dala samopouzdanje da krenem da se izražavam i na većem formatu. Bio je to prirodni rast sa crteža na sliku. Nakon akademije sam čak vjerovala i da ne umijem da slikam i da koristim boje, i godinama sam crtala samo crnobijele radove, pa sam i taj strah prevazišla kroz izazov 365. Sad kad pogledate moj kolorit, ne biste prepoznali tu osobu od prije par godina.
Od 2019. pa do nedavne izložbe Ljepota života u Galeriji Pizana, kojom je otvorena nova sezona Artist in Rezidence One&Only u Portonovom, niste izlagali u Crnoj Gori. Zašto i hoće li crnogorska publika imati prilike da ćešće uživa u Vašim radovima?
– Usmjerila sam se više na Beograd jer je izazovniji, pun prilika i publika je ogromna. Za dvije godine sam imala četiri izložbe: u Uličnoj galeriji, Srećnoj galeriji, galeriji SKC-a, i Art for All galeriji i bila sam dio grupnih izložbi u Amsterdamu, Grožnjanu, Kragujevcu i Podgorici. Ove godine u oktobru ću imati izložbu u Transformart galeriji u Beogradu. Crnogorska publika je za sad najviše uživala u mojim radovima na mrežama i u mom ateljeu, ali biće prilike da se i ovdje uskoro opet napravi neka dobra izložba.
U privatnoj kolekciji glumca Kijanu Rivsa je i jedna Vaša slika, a spisak holivudskih imena koja uživaju u Vašoj umjetnosti je poduži i ozbiljan. Kako se desio jedan ovakav korak i imate li povratne reakcije nekih od njih?
– Moji radovi se nalaze u privatnim kolekcijama Kijanu Rivsa, Džona Malkoviča, Will.I.am-a iz Black Eyed Peasa, Morcheeba benda, Guano Apesa i drugih. Ličnosti kojima sam se divila sad imaju moje slike. Sve je to rezultat rada, truda, umrežavanja. Konačno mi se isplaćuju svi napori koje ulažem u svoju karijeru. Ti uspjesi su za mene potvrda da mogu daleko da stignem i daju mi snagu da se izborim sa izazovima. Na mom Instagramu @hajdiofficial možete pogledati video u kome frontmen Black Eyed Peasa priča o meni. To je najljepši video i povratna reakcija koju sam dobila ove godine!
Vaša platna su u mnogim privatnim kolekcijama širom svijeta, postigli ste značajnu vidljivost u medijima i na društvenim mrežama. Organizovali ste više humanitarnih izložbi, umjetničke radionice za djecu i odrasle, kreativne tim bildinge. I ne prestajete da stvarate. Postoji li neka tajna, imate li neki savjet mladim umjetnicima?
– Postoji tajna. Nađite ono što vam je dragocjeno i borite se za to. Za mene je to moja nezavisnost. Moglo bi se reći da sam je očajnički željela, i zato sam prevazilazila razne teškoće, kojih je bilo na svakom koraku. I dalje ih ima. Kad sam počinjala nije mi ni na kraj pameti bilo da su neke stvari moguće za mene, ali iz trena u tren sam išla naprijed, nekad voljno, nekad nevoljno i sad kad je i drugima jasno da mogu mnogo, više nemam izbora. Želim da postanem svjetsko ime. Moj savjet mladim umjetnicima je da prije nego što požele novac, iskreno požele da budu najbolji što mogu biti, jer to je pravi način da se uspije. Želim im da nađu svoj jezik, a to se pronalazi radom i stvaranjem. Da znaju da je sve moguće, ali samo ako rade za taj san. Da se ne plaše teškoća, nego da ih prigrle što je prije moguće, jer sve za šta se vrijedi boriti nije dato na tacni, nego se osvaja. Taj osjećaj pobjede, kad uspiješ u nečemu nakon velike borbe, najbolji je na svijetu!
GRACIJA 226/avgust 2024.
