Haljina

Zalazeći nedavno u manje posjećene kutke garderobera, nabasah na haljinu u najlonskoj foliji. Kao nova. Vanvremenska. Vazda moderna. Teško da ću je više oblačiti

Piše Kaja Milačić

Rijetke ledene kišne kapi kao iglice bodu nadlakticu i dio vrata. Povremene zakrpe magle istovremeno zaslijepe i uljuljkaju u kratki paperjasti san o snu. Spava mi se, zato je prozor otvoren. Spava mi se, zato sam skinula kaput. Spava mi se, dva sata je ujutro, ponedjeljak. Novembar. Nova crna haljina spakovana u najlon se gužva na sjedištu ispod tašne. I to me nervira. Al ne mogu sad da stanem kako bih je prebacila pozadi. Haljina divna, kupljena na rate u omiljenom butiku. Obožavana nedjeljama prije nego sam se usudila da je probam. Koštala mnogo. Investicija, zaboga. Ispred mene i staroga forda ćelavih guma i sumnjivoga zvuka motora još mnogo kilometara daleko je Podgorica. Iza nas radni vikend – tri grada, četiri svirke, mnogo šarenog repertoara, bolno grlo, stopala i honorari taman dovoljni da nastave tamo gdje muževljeva plata presuši.
Ujutro ću, nakon što skinem šminku i obučem trenerku, spremiti doručak za pospance, promijeniti pelene mlađem i izmjeriti temperaturu starijem djetetu, jer mi je sinoć dok smo pričali telefonom čudno zvučao. Komšinica sa sprata će u prolazu kratko izvijestiti o tome kako su slušali tatu i čuli se nisu cio vikend, zaključujući kako sam srećna što radim posao koji volim i imam divnog muža i djecu. Lako joj je za mene.
I tu negdje između usisavanja, spremanja ručka i odlaska po djecu u jaslice i školu, stići će me misao mrska, ubosti kao ona kišna kap sinoć. “Moram da spremim haljinu za koktel na kojem pjevam večeras.” U njoj ću, trudeći se da izgledam veselo i mrvicu manje umorno nego što zaista jesam, pokušati da, između strofe i refrena, objasnim takođe premorenom kolegi da je pjesma koju sviramo pisana u potpuno drugačijoj metrici. Kasnije ću u ogledalu toaleta shvatiti zašto su se dvije nevjeste smijale gledajući me. Imam fleku ponositu na ramenu. Bljucnulo čedo. Čisteći otkrivam da imam i fleke od čokoladnih prstića starijeg čedovišta. Da smo zdravo. Blok drugi. Iste one nevjeste dolaze sa muzičkim željama koje potpuno odudaraju od repertoara za koji sam plaćena, a rekla bih i mene i moje nove haljine. I prije nego je ponovo pažljivo spakujem u najlonsku vreću, gledaću kako na savršenoj crnoj ostaju sivi prašnjavi tragovi od kablova koje znalački motam. Nije u opisu posla, ali mi vaspitanje nalaže da pomognem.

Ne postoji posao u koji uđeš čist, pun ljubavi i entuzijazma, a iz kojeg izađeš ispražnjen i nerijetko razočaran. Mi koji smo odabrali da uveseljavamo često smo pogrešno protumačeni kao veseli

Nedjelja ispred donosi još obaveza i, ako budemo imali sreće, još poneku svirku. Tezgu. Gostovanje, ako je nekome tako milije. Za najmanje deset puta niži honorar od trenutno aktuelnih regionalnih zvijezda. Jer mi smo domaći. Naši. Tretirani kao zvijezde u medijima, a u stvarnosti najveći krivci kada padne posao. Mi i konobari. Obrazovanje, inteligencija, privatni život, zdravlje, nikoga zaista ne zanimaju. Ćuti i pjevaj. Lako mi je za tebe. Postojiš dok te slušamo, a vrijediš onoliko koliko odlučimo.
Eto, ovakav život žive mnogi cvrčci, kako ponekad muzičare zovu. Nimalo ni prikladno, ni duhovito, jel’da?
Zalazeći nedavno u manje posjećene kutke garderobera nabasah na haljinu u najlonskoj foliji. Kao nova. Vanvremenska. Vazda moderna. Teško da ću je više oblačiti. Jer sam, ima nekoliko godina već, odlučila da je od mene bilo dosta. Jer ne postoji posao u koji uđeš čist, naoružan samo talentom i radom, pun ljubavi i entuzijazma, a iz kojeg izađeš ispražnjen i nerijetko razočaran. Mi koji smo odabrali da uveseljavamo često smo pogrešno protumačeni kao veseli.
Ne umijem da ostanem po strani kada su kolege muzičari u pitanju. Užasna pandemija sa kojom ćemo nesumnjivo još dugo biti suočeni je usporila planetu, ali čini se kako je (dopustite mi luksuz subjektivnosti), najviše štete nanijela upravo scenskoj umjetnosti. Uz dužno poštovanje glumačkom svijetu, pisaću o prilikama koje dobro poznajem.
Dok ovo pišem, svirke su počele, ali je pitanje kako će se situacija dalje razvijati. Jer većina vlasnika lokala koji organizuju žive nastupe polupraznu kafanu (kakva je trenutno preporuka NKT-a) smatra finansijskim fijaskom. Izvođač zbog kojeg lokal ne liči na uzavrelo grotlo pakla, neće biti ponovo angažovan. Makar ne udarnim danima. Nema veze što nam u šanku nestala koka-kola u jedanaest uveče, što smo kafemate utulili već u sedam, muzičari su krivi! Bila, viđela. Zato mi je svaka šala na račun muzičara u doba pandemije krajnje neukusna. Jer nekima je ovo jedini prihod kojim izdržavaju porodicu. I mislim da je dobra ura da se nešto promijeni, da se ljudima omogući normalan život.
Znam da je Ministarstvo kulture tokom prvog talasa, kao i Udruženje autora PAM, podijelilo jednokratnu pomoć i vjerujem da je stigla do onih kojima je bila najpotrebnija. Ali nemaju svi muzičari status samostalnog umjetnika, niti su svi autori. Pokušavam da razvijem ideje koje mi se vrzmaju po glavi i nailazim na brojne prepreke. Dabome, mnogo toga je već naopako postavljeno, a dodatno se zamrsilo pojavom pandemije. Nego da ja iznesem ove ideje, pa neka pametniji od mene nastave.
Za početak – radno vrijeme i udarni dani. Zaboravimo vikend, zaboravimo petak! Svaki dan je dobar dan za dobru svirku. I počnimo u razumno vrijeme, a ne ka da sviramo na balu vampira! I kraće svirke zaboga, pa kad izmisle pjevajuće i svirajuće robote, neka tule dok im baterije ne iscure. Koncerti na otvorenom. Imamo parkova, imamo bendova, imamo ozvučenja. Matinei, popodnevne svirke u baštama, parkovima, na livadama. Eto distance, eto veselja! Dio honorara može da bude i u vidu subvencije, zašto da ne? Ja bih platila da u nekom parku, taman kad zahladi uživam u svirci nekog od mojih prijatelja. I obukla onu haljinu. S merakom!

Gracija 181, avgust 2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...