Razgovarala Kaja Milačić/Foto Vesela Mišković i Zlatan Menković
Mjesec za nama je u Modernoj galeriji obilježila i izložba Theatrum Imaginativum, mlade umjetnice Hanne Dujmović. Rođena u Sarajevu 1994, studirala je vajarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti te diplomirala 2017. godine. Kiparstvom se bavi od srednje škole, a tokom studija učestvuje u slikarskim kolonijama, izlaže na domaćim i internacionalnim izožbama. Istražujući razne tehnike i stilove kiparstva i vajarstva, brzo privlači pažnju i publike i umjetničke zajednice. U vrijeme pandemije otvara vrata svijeta koji nam je u Podgorici predstavila. Iz stana, koji joj je tada bio i atelje, izašlo je preko 300 slika. Učestvovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama širom svijeta, a njenih slika ima na svim kontinentima. Pored toga što je zastupa nekoliko galerija iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Njemačke, Hannini radovi dostupni su na svim ozbiljnim portalima za trgovinu umjetničkim dijelima.
Kakvi su Vaši utisci sa otvaranja izložbe u Modernoj galeriji. Jeste li zadovoljni odzivom crnogorske publike?
– Sva moja očekivanja su nadmašena. Od same organizacije, komunikacije sa kustoskinjom Aleksandom Buturović, tehničke podrške, do podrške lokalne publike. Zaista sam prezahvalna. Publika je bila veoma entuzijastična i zainteresovana, što je dodatno obogatilo moje iskustvo. Uvijek je posebno zadovoljstvo vidjeti kako ljudi reaguju na vaš rad, a crnogorska publika je bila izuzetno otvorena i prijemčiva.
Studirali ste vajarstvo, a predstavili ste nam se slikama. Postoji podatak da ste u vrijeme izolacije zbog pandemije naslikali preko 300 slika. Da li je upravo ta izolacija izazvala ovaj zaokret, šta Vas je inspirisalo i dalo zamah?
– Moji prvi susreti sa slikarstvom su počeli još u ranom djetinjstvu, ali sam dalje kroz školovanje odlučila da moj matični predmet ipak bude kiparstvo/vajarstvo. Slikarstvo je svakako bilo sveprisutno tokom tog edukacijskog putovanja, te sam tokom karantina odlučila da kroz slikarski medij kanališem moje tadašnje emocije i to me je dovelo ovdje gdje sam danas. Bez puno planiranja, samo čista strast i potreba za kontinuiranim stvaranjem. Inspirisala me je sama situacija izolacije koja je stvorila potrebu za introspekcijom i izražavanjem kroz boje i oblike.
Da li je vajarski dio Vaše priče trenutno samo na pauzi?
– Moj posljednji angažman u proteklim godinama bio je u sklopu UN kampanje u Sarajevu, gdje sam radila na jednoj monumentalnoj skulpturi od alternativnih materijala. U pitanju je bio dinosaurus Frenki koji je rađen od uglja. Skulptura je čak objavljena na globalnoj UN platformi i bila je prezentovana tokom kampanje u Njujorku. Iako je trenutno akcenat na slikarstvu, kiparstvo je i dalje značajan dio mog umjetničkog izraza i sigurno će se ponovo pojaviti u mojim budućim projektima.
Vaše slike je nemoguće tumačiti samo na jednom nivou. Čini se da Teatrum Imaginativum predstavlja i sjećanja i snoviđenja. Rekla bih, bajkovito i ušuškano mesto. Gde je taj svijet?
– Taj svijet i ono što ga stvara nalazi se u centru moga bića i bez njega ne bih bila ista. Gotovo je nemoguće zapisati sve ideje i misli koje žive unutar tog svijeta, ali trudim se da na dnevnom nivou barem kroz odabrani medij zapišem barem fragmente. Taj svijet je amalgam mojih ličnih iskustava, snova, sjećanja i inspiracija iz stvarnog svijeta, transformisan kroz moju maštu u vizualne narative.
Žena je na Vašim platnima centralna figura, u pokretu, zavodljiva, nasmijana. Kakvu poruku ona šalje?
– Smatram da žene zaslužuju biti oslobođene i slavljene, bile su i ostale nepresušni izvor inspiracije za umjetnike. Za mene su žene nenadmašni ideal ljepote, hrabrosti, izdržljivosti i želim da ih centriram u svojim djelima kao simbol svega navedenog. Poruka koju šalje jeste snaga, sloboda i neograničena kreativnost. Želim da kroz svoje radove osnažim žene i prikažem ih u svim njihovim veličanstvenim oblicima.
Zanimljivi su i neobični likovi u ruhu životinja koji se ponavljaju. Jesu li oni stvarni likovi iz Vašeg života?
– Antropomorfne figure na mojim slikama su zapravo muškarci. Pojava tih figura mojim djelima dala je jednu izuzetnu notu surealizma, humora i mističnosti. Dok se iza svega toga krije poruka koja je kritika patrijarhata u našem društvu. Oni predstavljaju društvene figure i situacije koje su mi bliske, transformisane u simboličke oblike kako bi se izrazila kritika i promišljanje o društvenim normama.
Detalji na Vašim platnima su često motivi nekog prošlog, idiličnog života na Balkanu. Tepisi, ćilimi, konzerva sardina, sok, crtani filmovi… Koliko ste svjesni da kod nešto starije publike bude nostalgiju?
– Pojava takvih elemenata upravo za cilj ima komunicirati sa posmatračima i ostvariti interakciju, probuditi u njima emocije, sjećanja i učiniti ih da se sjedine sa djelom. Konkretno u ovom ciklusu fokus je bio isključivo na motivima iz nekog ljepšeg vremena, za koje vjerujem da je moja generacija možda posljednja imala sreću da ga proživi. Te detalje koristim kako bih stvorila most između prošlosti i sadašnjosti, evocirajući osjećaj nostalgije i povezivanja sa korjenima.
Živite i radite na relaciji Sarajevo – Beograd. Koliko energije uzima to stalno kretanje, čak i mladoj umjetnici u punom zamahu? Imate li jedan ili dva ateljea?
– Konstantno kretanje je nešto što me pokreće. Uživam u dinamici i ona mi daje motivaciju i snagu za rad. To nije određeno godinama već unutarnjom ambicijom, voljom i željom da se ostvare ciljevi. Trenutno atelje imam samo u Sarajevu. Iako ponekad može biti iscrpljujuće, ovo stalno kretanje mi omogućava da se inspirišem različitim sredinama i ljudima, što se reflektuje i u mojim radovima.
Balkan je inspirativan za umjetnika, a koliko je umjetnik cijenjen na Balkanu? Izlagali ste u čitavom regionu i već uspjehom prve samostalne izložbe u Beogradu pokazali da publike itekako ima i da umije da prepozna pravu vrijednost. Na koju ste izložbu najponosniji?
– Smatram da se kulturna scena Balkana rapidno razvija i da umjetnici iz svih sfera umjetnosti postaju vidljiviji, samim time postaju i cijenjeni. Svaka moja izložba do sada ima posebno mjesto unutar mog bića. Izložba je predstava u kojoj je glavna uloga moja duša stavljena pred oči javnosti kroz platna i uvijek me raduje vidjeti reakcije na licima i čuti povratne informacije publike. Zahvalna sam na kontinuiranoj podršci i zaista nije mala stvar imati nekoliko stotina ljudi na izložbi. Najponosnija sam na svoju izložbu u Beogradu, jer je to bila prva samostalna izložba koja je postigla veliki uspjeh i otvorila mnoga vrata za mene.
U ovom trenutku Vaše slike krase zidove kolekcionara na svim kontinentima. Dostupne su na gotovo svim ozbiljnim platformama koje se bave umjetničkim djelima, Atrfinder, Singulart, Saatchi Art itd. Koliko je bilo zahtjevno osvojiti ovako veliko tržište?
– Uz jednu dozu sreće i tendenciju ka stvaranju autentičnih djela dolazi se do ovih rezultata. Primarno iza svega toga stoji velika doza discipline i odricanja. Konkurencija na svjetskoj sceni je velika, ali isto tako je baza kolekcionara na ovim platformama raznolika i u interesu su im raznovrsna djela i umjetnici u usponu. Ključ je u istrajnosti, kontinuiranom radu i unapređenju sopstvenih vještina i izraza. Takođe, važna je i sposobnost prilagođavanja različitim tržištima i ukusima, što se postiže kroz stalno istraživanje i razumijevanje potreba publike.
GRACIJA 225/jul 2024.
