Razgovarao Danilo Brajković
Foto Jugoslav Belada
Britanka Helen Doron, lingvista i stručnjak za obrazovanje, autor inovativne metode učenja engleskog jezika, krajem avgusta boravila je u Crnoj Gori, povodom učešća na panel diskusiji Žene u tranziciji: postizanje rodne ravnopravnosti u zemljama u razvoju i u procesu tranzicije. Doron je tada uputila snažnu poruku damama “radite stvari na svoj način, budite svoje i iskrene prema sebi, potrudite se da za vas uvijek postoji sloboda, da živite slobodnim životom i vjerujte da možete”. Doron, takođe, ne skriva zadovoljstvo zbog kontinuiranog petogodišnjeg napretka ogranka franšize u Crnoj Gori, a nakon Podgorice i Budva je dobila svoj kutak pod okriljem globalnog krova.
Helen Doron danas predstavlja međunarodnu franšiznu mrežu, zastupljenu u preko 30 zemalja, između ostalog, i u Crnoj Gori, a skoro tri miliona djece širom svijeta govori engleski jezik upravo zahvaljujući istoimenoj metodi. Sve je počelo prije nekoliko decenija, kada je Doron upisala tada četvorogodišnju kćerku na časove violine kod nastavnika koji je radio po takozvanom Suzukijevom metodu. Impresionirana metodom i postignutim rezultatima, odlučila je da se posveti razvijanju principa za učenje engleskog jezika kod najmlađih. Inovativna metoda, pored brojnih drugih karakteristika, specifična je jer omogućava djeci da govore i razumiju engleski jezik prije nego što nauče da čitaju i pišu, što je poistovjećuje sa načinom učenja maternjeg jezika.
Impozantan je podatak da skoro tri miliona djece danas govori engleski jezik upravo zahvaljujući Helen Doron metodi. Zbog čega je ona omiljena među mališanima i jeste li očekivali planetarni uspjeh?
– Da, u suprotnom ne bih ni počinjala. Na početku sam krenula sa eksperimentom. Željela sam da bude međunarodnog karaktera, da se proširi, najprije zato što sam htjela da budem uspješna u ovom poslu i dodatno, sa jasnom vizijom, da sva djeca imaju bolju budućnost, bolje živote, uz kvalitetne poruke i izazove. Zaista sam smatrala da je ovo osnova pozitivnog iskustva u učenju novog jezika, i više od toga. Metoda je tako popularna zato što je zabavna, nevjerovatno muzikalna, puna kretanja, čak su i tinejdžeri dosta u pokretu tokom nastave. To im predstavlja izazov, osjećaju kao da su naučili mnogo toga, ni u jednom trenutku se ne osjećaju kao da tapkaju u mjestu.
Inovativna metoda omogućava djeci da govore i razumiju engleski jezik prije nego što nauče da čitaju i pišu, što je poistovjećuje sa načinom učenja maternjeg jezika. Koje metode se koriste za postizanje cilja?
– Metode su multisenzorne, barem u radu sa najmlađima. U ranim godinama čula dodira, mirisa i ukusa, vida i sluha koriste se u svakom trenutku, tako da podstičemo ove koncepte na razne načine. Kroz spiralno učenje, iznova pokazujemo, na primjer, boje. Nauče nekoliko boja, nakon mjesec nauče još nekoliko, a nakon godinu ih obnavljaju u nekom drugom kontekstu i na taj način se proširuje njihov smisao i struktura. Dakle, koristimo spiralni način podučavanja. Koristim enciklopedijsko znanje u radu sa najmlađima, jer je zapravo ubrzani razvoj mozga ono što želim da djeca postignu, a iskustvo pokazuje da te procese usvajaju s lakoćom.
Nudite šansu da bebe već od tri mjeseca uče engleski jezik, što zvuči nevjerovatno. Kako uspijevate?
– Upravo onako kako uče maternji jezik. Mi to radimo na veoma strukturiran i dobro izbalansiran način. Mogu reći čak i više strukturiran od načina na koji djeca uče maternji jezik. Iako su manje izloženi engleskom jeziku u odnosu na djecu kojima je to maternji jezik, pozadinsko slušanje dvaputa dnevno je veoma bitno. To postižemo uz pomoć pjesama. Ovo su kursevi gdje su djeca na času sa majkama. Takođe, razgovaramo sa roditeljima o razvoju njihovog djeteta u tim fazama, što je vrlo korisno za mlade majke. Taj kurs nazivamo 7 u 1 zato što kombinuje učenje engleskog jezika sa finom i grubom motorikom, kognitivnim i fizičkim razvojem, znakovnim jezikom beba…
U mnogim sredinama, između ostalog, i u Crnoj Gori, djeca počinju da uče engleski jezik u kasnijem “vrtićkom” uzrastu, sa četiri godine. Koji su nedostaci takve metode i zašto je važno da se počne što prije?
– U redu je početi sa učenjem engleskog jezika sa četiri godine. Bolje je da počnu sa tri mjeseca, jer do tada uče djeliće i prirodno je da razlikuju različite fonetske sisteme i jezike, tako da će njihov mozak biti puno bolji u tome kasnije. Između jedne i dvije godine bolje je početi nego sa tri, a između tri i četiri bolje nego sa pet, tako da, što ranije, zaista, utoliko bolje za sticanje lingvističko-fonetskih navika. Ukoliko počnu sa četiri godine, imaće odlične kurseve, ali će propustiti prethodne koji bi im pružili mnogo vokabulara i razvoja u ranom uzrastu. I sa četiri godine, ukoliko je metoda dobra, sasvim je u redu, još nije kasno. Međutim, vrlo je moguće da će metoda biti sastavljena od pjesmica, nekoliko boja i mnogo trčkaranja. Taj kurs neće imati strukturu.
Dakle, koji je idealni uzrast za učenje?
– Najvažniji period za učenje jezika je do sedme godine. Do ovog uzrasta mogu da nauče gramatiku stranog jezika kao maternjeg. Nakon toga, to je nemoguće. Postoje genijalci koji su naizgled uspjeli da postignu savršenstvo ali, kako bi gramatika stranog jezika bila na nivou maternjeg – mora se učiti do sedme godine.
Za razliku od uobičajenih metoda učenja, Vaša se, između ostalog, zasniva i na manjim grupama, do osam polaznika. Je li taj princip uspješniji od standardnog, u kom imamo i preko 20 đaka na času?
– Ne postoji način da djeca govore u grupama od više od 20, ne mogu učestovati i igrati igrice na isti način, ne možete ih čuti na isti način. Čak i kada se lijepo ponašaju, što najčešće nije slučaj, i da nema problema sa disciplinom, a znamo da ih ima, dijete bi imalo minut da govori, jer i učitelj mora da govori. Naravno da je grupa bolja ukoliko je manja zbog činjenice da možete imati povratne informacije o igricama, grupnim igricama i interakcijama.
Završava li se misija metode onog trenutka kada polaznici napuste prostoriju? Koliko su roditelji važna karika u procesu učenja po ovoj metodi?
– Uloga se mijenja kako djeca mijenjaju uzrast. Naše grupe za djecu od jedne do tri godine uključuju roditelje. U nekim zemljama čak i od jedne do četiri godine. Za trogodišnjake, prilično je uobičajeno da se kursevi Baby’s Best Start i Toddler’s Best Start, često i It’s a Baby Dragon, u zavisnosti od zemlje, održavaju uz prisustvo roditelja. U tim slučajevima roditelji postaju učenici. Njima je rečeno da ne intervenišu tokom časa, da ne prevode, da ne tjeraju djecu ni na šta, djeca to sama rade uz roditelje pored sebe. Često se pridruže kako bi ohrabrili i podstakli djecu ali, naravno, fokus je na djeci. Već od kursa It’s a Baby Dragon roditelji sjede u posljednjem dijelu učionice dok djeca učestvuju u časovima. Od trenutka kada trogodišnjaci i četvorogodišnjaci počnu kurs Fun with Flupe, očekuje se da roditelji ne budu više prisutni u učionici. Dakle, uloge se mijenjaju. Od trenutka kada roditelji više nisu prisutni, prestaju da budu učenici kao pratnja svoje djece.
Da li je metoda učenja apsolutno ista i za, recimo, dijete u Crnoj Gori i dijete u Kini, Francuskoj, Kolumbiji, Južnoj Koreji, ili postoje razlike u odnosu na kulturu, mentalitet?
– Rekla bih da je 90 odsto ista. Naravno da se neke razlike moraju uzeti u obzir. Neke zemlje ne praktikuju neke aktivnosti za određene kurseve. Kina, nažalost, generalno ne traži kreativnost kod djece. Voljela bih da to nije moj slučaj i osjećam se kao da kršim svoja načela time što im dozvoljavam da izbace neke kurseve koji uključuju više kreativnosti. Međutim, u Evropi je prilično sličan mentalitet, iako mislim da postoje velike razlike u mentalitetu u Njemačkoj i Crnoj Gori. Ipak, u Njemačkoj i u Crnoj Gori, učitelji su okvirno veoma kreativni. Učitelj iz Crne Gore bi mogao da ode u Šangaj i da kaže “Na kom je kursu ovo dijete? Jump with Joey. U redu, koja lekcija?” Zatim, da otvori nastavni priručnik i počne da predaje, jer učitelj zna šta djeca znaju. Oni su to sve prošli, sve odradili i sve je na engleskom jeziku. Dakle, zato što je sve na engleskom jeziku, lako je.
Crna Gora se nalazi na mapi zemalja koje su uvele franšizu. Od njenog dolaska 2014. godine, kako ocjenjujete postojeće rezultate?
– Prilikom nedavne posjete vidjela sam fantastično izvođenje predstave A Tale of Two Tails. Veoma kreativna i zainteresovana djeca izvode pravu glumu na engleskom jeziku, na vrlo visokom nivou, koji u potpunosti razumiju. I to se vidi, uz izvrsne učitelje koji su ih očigledno obučili da ovo izvedu. Tako bih to ocijenila. Moram vam prenijeti i moje oduševljenje konverzacijom koju sam imala sa Helen Doron Montenegro đacima, tj. s onima koji su se upisali odmah na početku kad je Helen Doron krenula sa radom u Crnoj Gori. Za pet godina kontinuiranog rada su postigli impresivne rezultate. Oduševila me je različitost tema o kojima sam mogla sa njima da razgovaram. Nacionalni master franšizeri, Ivana Zec Barašin i Miodrag Barašin, danas su mnogo više entuzijastični nego što su bili kada su nam se pridružili i ulazili u novi i drugačiji način poslovanja. Izgleda kao da svake godine ima sve više entuzijazma. Vidjela sam učitelje koji su puni uzbuđenja i pozitivnih vibracija, learning centre u kojima je puno djece i roditelja koji obožavaju školu. Ja bih to nazvala uspjehom. Jer roditelji razumiju da je ovo jedino mjesto gdje mogu dobiti sistematske, zabavne, muzikalne kurseve za djecu vođene sadržajem, gdje će ih iznova dovoditi svake godine i vidjeti kako napreduju.
Smatrate li da postoji mogućnost da Crna Gora bude kandidat za novu destinaciju za veliku godišnju konferenciju Helen Doron master franšizera?
– Da, sa stanovišta centralnog položaja zemlje i zbog činjenice da mnogo naših master franšizera dolaze iz zemalja Balkana, iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Bugarske i svih ostalih zemalja u okruženju. Sa druge strane, za one koji treba da dođu iz daljih zemalja, nije toliko lako zato što se do Crne Gore vrlo rijetko može naći direktan let. Da, voljela bih da vidim godišnju konferenciju ovdje. Možda za nekoliko godina. Lokacija ovogodišnje konferencije i sljedeće godine je već određena. Vaša jezera i obala su fascinantna po svojoj ljepoti. Virpazar, Budva, Perast…
Koja je glavna poruka ohrabrenja za žene preduzetnice u zemljama u tranziciji, a koju ste poslali tokom učešća na panelu?
– Vjerujte da možete, ne pokušavajte da se takmičite sa načinom na koji djeluju muškarci, radite stvari na svoj način, potrudite se da ste uvijek svoji. Ja vodim posao u kojem su žene zastupljene prilično više nego muškarci. Žene su fokusirane i djeluju interaktivno. Osjećamo se veoma udobno u sopstvenoj koži i mislim da mnogo žena osjeća da im je ovo omogućilo da probiju taj stakleni krov, da prođu kroz njega i da dostignu viši nivo kao nezavisne poslovne osobe ili kao zaposlene u organizaciji gdje ih neće sputavati muški direktori zato što im je pružena jednaka šansa. Ovo se dogodilo automatski i nije mi ni palo na pamet da bi moglo biti drugačije; možda zato što nikada prije nisam radila u nekom drugom poslu. Ali, mnogo žena koje nam se pridruže kažu da je drugačije kod nas. Moja poruka ohrabrenja bi bila: radite stvari na svoj način, budite svoje, budite iskrene prema sebi, potrudite se da za vas uvijek postoji sloboda, da živite slobodnim životom i vjerujte da možete. Jer, ako ne možete, onda zaista ne možete, a ako vjerujete da možete, onda sigurno i možete. Ne očajavajte, možete stići do cilja.
