Piše Helena Kristensen
Foto Helena Kristensen i ©UNHCR/Hector Perez
Kada je konflikt zakucao na vrata Alininog života, zgrabila je svoju djecu i pobjegla. Bježala je od svog doma, svog sela, svoje voljene domovine, Burundija. U haotičnom rasporedu letova, ona i njen suprug su se razdvojili. I od tada ga nije vidjela. Upoznala sam Alinu u izbjegličkom kampu Mahama u Ruandi. Bila je tu sa svoje troje djece i objašnjavala mi kako se bori, ovdje u stranoj zemlji, bez supruga, bez ikakve imovine, prihoda, jer je morala da napusti posao. “Imamo dovoljno za hranu, ali nemam novca kako bih kupila drva za ogrijev, da mogu skuvati hranu, da kupim odjeću za moju bebu, cipele za moju djecu koja idu u školu. Mi živimo ovdje, ali nema napretka, nema stvarnog, pravog života, i onda, s vremenom, počinješ da gubiš nadu.”
U kampu Mahama sam u organizaciji UNHCR-a, UN-ove agencije za pomoć izbjeglicama, kako bih saznala šta znači kad čujemo da se priča o “krizi sa drastično smanjenim fondovima” i apelima koji nas ohrabruju da doniramo. Dok pričam s Alinom, počinjem shvatati da ona živi, doslovno živi situaciju u kojoj organizacije poput UNHCR-a moraju da naprave izbor između toga kako i šta da podrže i šta da daju nekim od najranjivijih kategorija na planeti, a sve to sa budžetom za koji znaju da može pokriti samo najhitnije i najosnovnije potrebe.
Ovdje u kampu Mahama je više od 60.000 izbjeglica iz Burundija; zajedno sa njihovim sugrađanima koji su živjeli u Ruandi i drugim zemljama, oni su jedna od kategorija izbjeglica koje je svijet skoro potpuno zaboravio. Humanitarni odgovor kad je u pitanju izbjeglička kriza ljudi iz Burundija je samo 28%, dakle ovo je jedna od najnepodržanijih humanitarnih kriza u svijetu.
Redovi za pomoć
Gledam redove muškaraca, žena i djece ispred mene. Čekaju da prime svoju mjesečnu porciju hrane i najosnovnije higijenske potrepštine, što može da im osigura minimum dostojanstva te pomogne da se nose sa zdravstvenim problemima, poput dijareje (koja za djecu lako može postati smrtonosna bolest). Dobiju jedan sapun, malo deterdženta za pranje veša te nekoliko peškira. Nekada čekaju u redu cijeli dan, ali svi su strpljivi, svi su zahvalni.
Žozefina se nalazi na samom čelu reda. Uzima pomoć, mjesečno sljedovanje, a ja joj pomažem da ponese vreću kukuruza koji će biti hrana njoj i njenoj porodici nekoliko narednih nedjelja. Priča mi kako je taj kukuruz sve što može dati svojoj djeci, te da žudi za time da im priušti i neku drugu vrstu hrane. Posebno najmlađem djetetu, koje ne može da žvaće kukuruz.
Briljantni i harizmatični Pol Kenia, menadžer UNHCR-ovog kampa u Mahami, imao je nevjerovatno teške odluke koje je morao da donosi na dnevnoj bazi. Priča mi: “Moramo da odlučimo kako da utrošimo ograničena sredstva i to na stvari koje imaju jednaku važnost – da li da podijelimo malo raznovrsnije hrane ili da izgradimo toalete, da li da napravimo učionicu ili da kupimo deke za novorođenčad. Šta god da izaberemo, najdirektnije utiče na kvalitet života tih ljudi.”
Kako poređati prioritete kad se radi o osnovnim ljudskim potrebama – koje morate da zadovoljite samo kako biste im osigurali preživljavanje – hrana ili voda ili sklonište? Odgovor je da se to ne može, pa je Pol primoran da pravi rezove na najrazličitije načine dok se priliv sredstava ne uveća. Kukuruz pomaže ljudima da prežive, ali je povrće, naprimjer, luksuz.
Vode ima za piće, ali je u ograničenim količinama za pranje. Kolibe su napravljene od opeke od blata i jedan su korak od šatora, ali opravdan. Svi ovi rezovi imaju posljedice na prehranu, zdravlje i razvoj, ne samo pojedinaca već i izbjegličke populacije u cjelini.
A ono iznad osnovnih materijalnih potreba? Šta je s podrškom obrazovanju, zdravstvu, sanitaciji, zaštiti, svim ostalim sredstvima za život? Šta sa činjenicom da ljudi u kampu imaju duboka traumatična iskustva? Članovi porodica su im ubijeni, nerijetko pred njihovim očima, žene su silovane, djeca su svjedočila brutalnom nasilju. Postoji žestoka potreba i želja za psihološkom podrškom, ali pristup savjetovanju je potpuno ograničen kad su osnovne životne potrepštine prioritet u situaciji ograničenih budžeta.
Situacija je turobna. Ali – postoji veliko “ali”, fleksibilnost ljudi koje sam upoznala, i izbjeglica i UNHCR-ovog osoblja, zadivljujuća je.
I smijeh i osmijeh
Duboko sam impresionirana onim što su Pol i njegov tim postigli u tri godine postojanja kampa, uprkos ogromnim ograničenjima izazvanim nedostatkom sredstava. Struktura, red, smirenost.
I puno je ljubavi ovdje. Uprkos svakodnevnim teškoćama, tako je mnogo osmijeha i smijeha. Zajedno su odlučni i nepokolebljivi da izvuku najbolje iz ono malo što imaju.
Mnoga od ovih skloništa napravljenih od blata imaju i po deset ukućana u svojoj mračnoj unutrašnjosti. Deset tijela, poredanih jedno do drugog kao sardine, gužvaju se na nekoliko madraca, na prljavom podu. A opet, ispred mnogih kolibica otkrila sam bašte u kojima uzgajaju povrće. Uprkos poplavama i suši, kao stalnim izazovima, porodice pokušavaju da uzgoje povrće i nahrane djecu. Povrćem za koje znaju da će ublažiti nedostatak normalnog razvoja uzrokovanog neadekvatnom ishranom.
Mahama je ispunjena malim “džepovima magije” poput ovog. Postoje sobe za tkanje u kojima žene sjede zajedno, s bebama i manjom djecom koju ljuljaju na nogama, dok svojim vještim rukama izrađuju prekrasne korpice.
U sobama za šivanje, na starim mašinama koje pokreću pedale, nalaze se tkanine prekrasnih boja i nevjerovatnih uzoraka. Žene tu razvijaju svoje vještine i sebi stvaraju mogućnost da zarade nešto malo kako bi pomogle svojim porodicama.
Otrgnuti od suhe zemlje, tu su i košarkaški teren i nogometno polje gdje se djeca igraju i takmiče, baš poput sve djece na svijetu.
Fotografisala sam Alinu. Za mene je ona postala lice “krize nedovoljnih sredstava”. Alina preživljava – da – ali za Alinu, kao i za mene, za sve nas, samo preživljavanje nije dovoljno. Svi mi želimo više za sebe i svoju djecu. Želimo da napredujemo, budemo aktivni, da doprinosimo svojim porodicama, zajednicama, društvima.
Ovdje u Mahami, podstaknuti željom da uspomene o zlostavljanju ostave u prošlosti, podstaknuti težnjom da prevladaju surovu stvarnost, podstaknuti nadom i željom za bolju budućnost, izbjeglice rade sve što je u njihovoj moći da sebi pomognu. Ali, ne mogu to sami. Niti to može samo UNCHR.
Da biste donirali za izbjeglice Burundija, molim vas posjetite stranicu
www.unhcr.org/helena-christensen
