spot_img

Hodati Crnom Gorom

Beograđanka, supruga bivšeg crnogorskog fudbalera Sanibala Orahovca, po struci politikolog, danas marketing stručnjak, na društvenim mrežama prepoznata je kao osoba koja promoviše životne vrijednosti. Bojana kaže da je zaljubljenik u čitanje i knjige, da “sanja svoju knjigu punu priča i poezije koja osvješćuje”, pa se možda u njoj nađe i ova neobična priča o Crnoj Gori

spot_img

Tekst i foto Bojana Orahovac

Mnogi će očekivati klasičan putopis,
ali ja ne umijem da pričam takve priče.
Možda bih o nekoj drugoj zemlji i znala,
ali ova zaslužuje mnogo više od klasične putničke naracije.

Hodati Crnom Gorom,
svakim korakom jedna je od lekcija o životu:
o dobroti, o onome na prvi pogled nam nevidljivom,
o slobodi, širini, miru, neukrotivosti, nepredvidivosti.
Na kraju, sve ovo kad saberem,
ona je sama po sebi lekcija o tome koliko je život veličanstven,
bas kao i svaki pedalj kamenite nam ljepotice.

Volim simboliku,
te počinjem tamo gdje sam prve korake napravila.
Negdje je, eto, bilo zapisano da u Dobroti prohodam,
I da za dobrotom cijeli život tragam.
Mali, ušuškani biser, smješten uz sam Kotor, klesan vjekovima,
dokaz je da i međ kršom i stijenama,
u naizgled okrutnim brdima,
dobrota, sjeme ako joj zasadiš, i međ kamenom – nikne.

Ako me pitate, skrivena je daleko od oka,
baš kao Boka (gle čuda, i ime i je Bojana),
kao dokaz i znak nam poslat, da sve ono očima lako dostupno,
nerijetko nije ono najvrednije.
Za najvrednijim se traga.
Tjera nas život, dajući nam znake da malo podrobije istražimo pojedina mjesta,
ne bismo li mnoge njegove lekcije, nama namijenjene – bolje spoznali.
Na samom kraju zaliva, smjesti, eto, nebo Dobrotu,
možda sa zadatkom da je sačuva
od oluja i nevolja da je skloni, najteže u tegobama, da se bas dobrota zatre.
Slično je to kao sa ljudima, zar ne?
Nije li cijela Boka poput ljudske duše istkana?
Herceg Novi na samoj granici
– da različitima ruke pružaš,
Tivat – da mekoću i mir gajiš,
Risan – da duše dušom liječiš,
Kotor sa Dobrotom – da dobrotu u sebi čuvaš.
I gle čuda, baš tu do nje, i mrvu nam je Ljute dao?
Šta je život bez začina da ga slobodnom voljom urediš kako voliš?

-

Kad smo kod slobode,
pronađete li ijedno pogodnije mjesto od Velike plaže
koje bi vam bolju priču o slobodi ispričalo – svaka vam čast.
Pojam slobode, da me pitate – nastao je na njoj.
Svakim zrnom pijeska – govori o tome koliko slobodnih izbora u životu napravimo
oblikujući ga povremeno u zavisnosti od toga kakvi nam vjetrovi duvaju.
Na ušću Bojane (o bože, i ja sam Bojana), nije li nebo, baš ovdje,
u ovoj nam prelijepoj zemlji poslalo znak
da sva slast i sva so koju u životu pojedemo
su tu, jer bi baš tako trebalo da bude.
Ulivajući slast u so, kao što se Bojana u more uliva – život postaje kompletan.

Ne vjerujem da postoje dvije ovakve zemlje.
Iako nisam rođena ovdje, iako sam je nekako s ljubavlju “usvojila”
jer me je i sama ljubav dovela u nju,
iako mi se povremeno kod kuće ljute uz pitanje “Ali, zašto je toliko voliš”,
iako je majka samo jedna, i ja dobro znam gdje mi je dom,
nekad mislim da se moja duša ovdje rodila,
da me je ljepotom osvojila, i ovim mi lekcijama – život obojila.
Na kraju krajeva – zašto uopšte objašnjavati ljubav?
Tu na Velikoj plaži, među najljepšim zalascima sunca,
sa mirisom soli i svakim zrnom pijeska na koži koje svjedoči o slobodi,
volim sebi da šapnem:
“Ta ljubav je moj izbor.
Moja volja iz slobode proistekla. Moja Velika plaža.”

Potpuno je u redu da postoje pojedini koji to ne razumiju.
Da bi razumio, da bi volio, da bi ruke pružao,
moraš se nekad par koraka više popeti.
Neophodno je više se stepenika izdignuti,
kako bi izviše predrasuda stao i bolje vidio.

“Ko na brdu ak’ imalo stoji,
Više vidi no onaj pod brdom.”

Svima nam je potreban korijen.
Drvo bez korijena ni cvijeta ni ploda ne bi imalo.
Isto je i sa ljudima.
Cetinje. To je korijen. To su preci. Voda života.
Nad njim Lovćen, s amanetom nam ostavljenim
da mudrost i širina su iznad svega.
Da kad se iz svojih nizina, koliko god bilo teško izdići,
uzdigneš, nagrada je nevjerovatna, a prizor neopisiv.
Lovćen. Amanet da široko misliš, i nadaleko gledaš.
I korijen da ne zaboraviš.

Bez korijena nema mira.
Nema mirne plovidbe obalom koja potpuno različite spaja.
Nema mirne vode iz koje druga voda ističe,
do dalekih mora da stigne.

Crna Gora.
To je lekcija o vezanosti i kad vezu ne vidiš.
Skadarsko jezero je moja smirenost.
To su oni trenuci koje dijelim sa prijateljima i najdražima.
To je mjesto na kojem – život ti podari mir,
i kaže: “On je da se dijeli sa drugima”.
Nije on da se graničimo.

On je, baš poput jezera Skadarskog – da nas spaja.
Ti negdje dobiješ više, jer veći dio pripada tebi,
al’ to se uvijek, eto – vrati.
Iz njega, tu u komšiluku krene – Bojana,
da bi stigla do naših obala, i tu se kraj Velike plaže u more ulila.
Nije li to saasvim dovoljan dokaz o neraskidivoj vezi mira i slobode.
To je ono što se ne razdvaja, ono čije jedinstvo čovjeka čini neukrotivim.

Tu neukrotivost života osjetim na Durmitoru.
Bez mnogo “šminke”,
iako neuređen za razliku od mnogih današnjih planinskih ljepotica,
veličanstven je u svojoj ogoljenosti.
Ulovim svake godine par trenutaka na Durmitoru.
On je vrisak o daru života, i kad sve sa njega “poskidaš”.
On je “Voli me onakvog kakav jesam ili me nemoj voljeti.
Mogu da te milujem, a mogu biti divlji i neustrašiv.
Ono sam u meni što probudiš i ne dokazujem se.”
Durmitor, sa svakim svojim jezerom, vrhom i pogledom,
i pored nadaleko čuvene ljepote,
stekla sam utisak – se ne dokazuje.
Kralj je među planinama.
Zašto bi se moć i veličina ikome dokazivali?
Velikani to ne rade.
Durmitor je ono moje “Najljepši smo kada maske popadaju,
potpuno prirodni i ogoljeni.”
Postojanjem tu, na samom sjeveru ove prelijepe zemlje,
često mi se čini da nam preko njega život šapuće:
“Ne objašnjavaj me.
Ne možeš me objasniti.
Doživi me. Upoznaj me.
I nikada, baš nikada me ne kroti.”

I ne krotim ga.
Istražujem, spoznajem, učim i živim ga.
Svakog onoga puta kada sam pomislila:
“Sada sve imam pod kontrolom”,
poput vožnje safarija predjelima Vrmca,
iznenadio bi me svojom nepredvidivošću.
Miran period u trenu bi postao gusta neprohodna šuma,
kroz koju se svjetlost jedva probija,
mrak i tama usred dana,
Ili kamenjar bez puta na kojem bih se pitala:
“Hej, hoćemo li uspjeti ovuda.”

I znate šta, vožnja je ludo zabavna.
Nije neophodna hrabrost, al’ život voli hrabre.
Oni koji mu se kao mi – prepuste,
ludo uživaju.

Crna Gora.
To nije putopis.
To je lekcija o životu.
To je priča o njegovoj veličanstvenosti,
jer i sama je, baš poput života – veličanstvena.

Gracija 215, avgust 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO