Piše: Kaja Milačić
Upravo sam završila tekst od preko hiljadu riječi i izbrisala ga. Previše namćorast, čak i za moj ukus. Samu sebe podsjetih na neomiljenu a globalno rasprostranjenu pojavu u Americi popularno nazvanu Karen. To je osoba nevažno kojeg pola, obično ženskog, srednjih godina, koja na javnim mjestima bez jasnog ili razumnog povoda izazove omanji incident, napravi dramu ne birajući riječi, ponekad ni sredstva. Zakon je uvijek na strani Karen, a ona ga poznaje bolje od svih. Ona je uvijek u pravu i ima pravo na sve. Niko ne radi svoj posao kako valja, Karen zna sve bolje od svih. Karen nije samo rasista, ona je mizantropiju doktorirala! Karen je manipulant svjetske klase, te je u stanju da izvrne očigledno bolje od Dejvida Koperfilda. Pred objektivima telefona se ponašaju kao da je njihova riječ jedina mjerodavna istina. Dakle, Karen je jedno čudo! Ko je nulti pacijent ove pandemije, ne znam, ali sam sigurna da neđe postoje spisi o Karen od koje je sve počelo.
Ona je uvijek u pravu i ima pravo na sve. Niko ne radi svoj posao kako valja, Karen zna sve bolje od svih. Karen nije samo rasista, ona je mizantropiju doktorirala
Jedna je pokušala da zabrani komšiji da sa psom prolazi trotoarom pored njenog dvorišta, jer je i trotoar nekom magijom postao gospođino vlasništvo. Dvije joj mačke dobijaju napade pri prolasku njegovog psa. Svađa je snimljena, naravno, i traje dobrih pet minuta. U kadru je kratko i pas, dobrica čupavi koji sjedi poslušno i kao da pita molećivim pogledom: “Hoćemo li skoro? Baš mi prigustilo.” Karen prijeti policijom, čak i eliminisanjem očigledno nedužnoga psa mlateći crijevom za zalivanje. Druga je, ne znam kako, napravila sukob na parkingu i pokušala da iscenira tuču. Kao ova je udarila i ona kao pala. Amaterski pokušaj Istjerivača đavola, majke mi. Ibretnica, možda koju godinu mlađa od mene, baca se po ulici, jauče i glumi kao da je šutira ova što je snima sa dobra dva metra razdaljine! Treća neće da napušti objekat i ne želi da stavi masku koja bijaše obavezna. Insistira da razgovara sa menadžerom i bude najljubaznije uslužena. Zalud je snimateljka smiruje, opominje i na sigurnosne kamere i govori kako je vlasnica radnje, ova ne prestaje da vrti istu ploču i pjeni. To sve prslo, jel da?
Kao što sam u naslovu najavila, i mi imamo naše Karen, ali nemojmo sad o šupljoj teoriji kako sve što ne valja dolazi sa trulog zapada! Ovo su naše, autohtone Karen, a prezivaju se Znaštikosamja. Balkanske Karen nisu ni malo naivne i ne glupiraju se ka đeca. One veoma promišljeno rade svoj posa’. Moja tetka je bila tipičan primjerak Karen domestikus. Udovica ratnog majora u penziji, bez djece i vjerujem da je sa posebnim merakom glumila nobles. Imam teška i traumatična sjećanja na odlaske s njom na pijacu. Uspješno je kopirala stil Jovanke Broz i valjda je to jedini razlog što joj je “karenisanje” lagano prolazilo. Svađala se, onako s visoka, sa svakom prodavačicom, nipodaštavala sve i svakoga. Joj, kako me je bilo sramota! Imala je još jednu simpatičnu osobinu. U kuhinji je bio uvijek pun zamrzivač, onaj najveći. I niko nikada iz njene kuće nije izašao praznih ruku. Da, baš lijepo, ali nikoga nije pustila prije nego mu svojim izlaganjima dobro izlupa samopouzdanje. Na tapetu su bili i izbor partnera, izbor fakulteta, zaposlenja. Vaspitavanje djece nikome nikako nije išlo, ona bi to dok dlanom o dlan, ma da. Ukratko, pakovanje šnicli bi ti lakše palo da si splavom išao po njih na Madagaskar. A odbiti dar bilo je smrtna uvreda! Moje crteže, blokove i ugljen je jednog divnog zimskog raspusta, bez pardona, bacila. Jer sam musava kao rudar. Jer to brljanje nije za djevojčice. I naučila me da vezem, heklam i štrikam, a kasnije iste godine, za mjesec dana natjerala da proniknem u tajne krojenja i šivenja. Kao u romanima sestara Bronte. Jedna džangrizava tetka koja je odlučna u namjeri da tihu, umjetnostima sklonu djevojčicu preoblikuje u solidan materijal za udaju. I uda prije dvadesete. Pa dobro, vještine koje mi je silom ulila i nisu beskorisne, ali vjerujem da mi nikada nije oprostila što sam se kao najstarija djevojčica u familiji udala tek poslije tridesete. Jedan – jedan, tetka!
Jutros u mesari kraj mene starija gospođa, ono baš starija. Slutim da ima tanjire proizvedene prije mog rođenja. Ali, izgleda toliko njegovano i slatko, da bi i masu mlađe slobodno mogle da se postide! Blago našminkana, lijepe kose, obučena s mjerom i ukusom. Dama, bez greške! Mlađi mesar koji je uslužuje odnosi komad mesa ka mlinu i šou počinje! Optužuje ga kako je ubacio komadiće mesa, one otpatke u mlin sa komadom koji je izabrala. I dok ne prestaje da drobi, bi me strah da se ne onesvijesti, jer mi se činilo da ne uzima vazduh. Stariji mesar, koji je meni rezao šnicle u trenutku spusti nož na pult i zagleda se negdje u daljinu. Gospođa nastavi paljbu, al ovaj put prema njemu. Ne znam kako, valjda ometena iskricom šadenfrojda jer svjedočim “Karen incidentu”, nisam uspjela da čujem sve izrečeno, ali stariji mesar je lagano ispratio. Vjerujući da je otišla prokomentarisah kako su Ameri za takve smislili ime. Reče kako on odavno gospođu ne uslužuje i zakoluta očima desno od mene. Ha, Karen nije otišla! Čila i vesela raspoložena za nastavak incidenta. Joj, neće valjda sad sa mnom da se svađa? Srećom nije, ali mi se prvi put u marketu dogodilo da na istu osobu naletim nekoliko puta. Slučajnost?
Ako ste se kojim slučajem prepoznali, ne ljutite se. Ne mislim da su domaće Karen loše osobe. Moje tetke nema odavno i nedostaje mi, najstrašnije. Voljela me je na svoj šašavi način, a sigurna sam da i nije baš toliko mrzjela svijet. Prosto se kako je najbolje umjela branila od nečega samo njoj poznatog ili joj je samo bilo dosadno.
Na kraju, pokazati zube po potrebi i nije tako loše. Zahvaljujući tetki otkrila sam svoju, unutrašnju Karen. Svi je imamo, što da se lažemo! Moja je prilično vješt igrač ukoliko joj u nekom redu dišete za vratom. I mnogo psuje dok vozi. Inače je mirna, kao bubica. Biliv mi!