Umjetnik Igor Borozan, sin crnogorskog slikara Ljubomira Borozana, Sarajlija je po rođenju, a preko dvije decenije živi stvara u Italiji. Slikarstvo je diplomirao u Rimu, osnivač je i dekan Akademije lijepih umjetnosti u Terniju, gradu na jugu Toskane. Kroz crtež, instalaciju, keramiku i performanse kontinuirano istražuje na polju umjetnosti, a njegovi radovi predstavljeni su u prestižnim galerijama Italije, Švajcarske i Španije. Dobitnik je više nagrada za umjetnost, između ostalih i nagrade za umjetnost Saint Valentine’s Golden International Award (2008) i priznanja Dobrodošao Karavađo (2013. i 2015), na čijim je istoimenim konvencijama u Firenci čest gost. Kreator je najveće haljine na svijetu, Jan MMXIII, površine 550 m2, koju je izložio tokom prve posjete pape Franja gradu Asiziju, Umbrija, a priznaje da je posebno ponosan na izložbu Metamorfoza u potezu El Greka i Karavađa koju je tokom oktobra i novembra priredio u muzeju El Greko u Toledu. Živi i radi na relaciji Rim – Toledo i ima devetogodišnjeg sina Jana.
Odrastali ste uz oca slikara, miris terpentina, kisteve i bijelinu platna. Koliko je porodična atmosfera doprinijela da umjetnost bude Vaš izbor?
– Istina, još kao dijete počinjem da se igram kistovima i moj prvi dom bio je očev atelje. Međutim, moj otac ne insistira na mom likovnom obrazovanju i baš ta snaga u rukopisu me i dan-danas čini drugačijim. Tokom osnovne škole pohađam časove kod drugih majstora, očevih prijatelja. I sve do samog odabira srednje škole moj otac će da se protivi mom izboru, smatrajući iz ličnog iskustva da umjetnost može biti neizvjestan korak u realizaciji svakodnevice.
Da li ste svoj umjetnički izraz oblikovali u Italiji ili ste ga bili svjesni već tokom školovanja?
– Italija je bila san svakome od nas, pogotovo u umjetničkom smislu, kolijevka svjetske kulturne baštine. Studije sam otpočeo na Cetinju, nastavio dvije godine u Sarajevu da bih potom konkurisao u Italiji po treći put, gdje sam i završio Akademiju u Rimu 1993, u klasi prof. Đankarla Montelija, poznatog rimskog ilustratora i tadašnjeg šefa Katedre. Naravno da sam se formirao i mnogo toga naučio u Italiji, međutim, mislim da nikada ne bih uspio da nije postojala osnova mog prethodnog studija sa Balkana. Što bi rekli – Imao sam dobar glas, ali nisam znao da pjevam.
Čudni su i čudesni putevi umjetnika. Vaš je vodio do Italije, gdje ste više od decenije dekan Akademije lijepih umjetnosti u Terniju.
– Proces moje likovne formacije u Italiji je bio prilično brz, već na trećoj godini bio sam asistent a po završetku studija postao profesor. Akademija se zove BAT, Belle arti Terni, i 1999. sam kao 30-godišnjak bio najmlađi dekan italijanskih akademija. Formirao sam više od hiljadu danas uspješnih umjetnika, mnogi od njih predaju po cijelom svijetu, a dva moja studenta izlagala su na bijenalu u Veneciji i na Kubi. Međutim, moj likovni izraz je nakon deset godina predavanja i učenja slikarstva postao zero, odlučio sam da se povučem i zaplivam u špansku kulturu savremene umjetnosti.
Kakav je Vaš put do slike?
– Divno pitanje, put do slike… Slika je u nama. Kad je osjetim, tada je to samo put do realizacije. Nema veze gdje i kako. Kada sam bio u domovini, čekao sam da se “digne” ručak i počinjao da radim na kuhinjskom stolu. Danas se nađem u hotelima po cijelom svijetu i slikam. Prije par godina sam slikao u bolnici ispod kreveta, i bilo me je malo sramota kad su to ljekari otkrili, po mirisu svježe boje. U februaru ove godine slikao sam u hotelskom kupatilu u Singapuru, znači, bilo gdje da sam, ja radim.
Karavađom se bavite od 2009. Šta je za Vas snažnija fascinacija, njegov život ili djela?
– Mogu reći, oboje. Karavađa sam otkrio još na studijama, bio je to potežak ispit. Kada sam se nakon dugo vremena našao ispred njegove slike u jednoj crkvi u Rimu, ostao sam zapanjen. U starim crkvama remek-djelo je obično sakriveno i morate da ubacite novčić da bi se osvijetlilo na par minuta. Sav sitni novac koji sam imao u džepu potrošio sam na osvjetljenje. Otkrio sam da je on ispred svih, da anatomiju poznaje bolje od svih do tada, kao i fotografiju, perspektivu, o boji da i ne govorimo. Slika limfu, transparentnost kože, taj osjećaj imate čak i kada posmatrate njegovo voće. Karavađov život, onaj dokumentarni, slučajno sam otkrio u arhivu grada Ternija, pokazali su mi preko 400 originalnih spisa o procesu koji je vođen a koji je vezan za dvoboj sa Ferućom Tomasonijem, koji je takođe iz grada u kojem živim više od 20 godina. Radilo se o nesrećnom slučaju, a dvoboj u kome je ranjen i sam Karavađo koštao ga je izganstva, prvo u Napulj pa onda na ostrvo Maltu. Radi se o čovjeku jakog temperamenta, ali nikako zločincu i ubici. Družeći se sa puno ljudi koji su istraživali život Karavađa, došao sam do zaključka da se radi o jednom izuzetno senzibilnom i osjetljivom biću. Papa je uspio da mu da pomilovanje na smrtnu kaznu, ali ta vijest nije stigla do Karavađa koji je pronađen mrtav na pješčanoj plaži u gradu Porto Erkole. Njegove slike su i tad vrijedile puno, a danas su to milionske cifre. Od cijelog mita na kraju sam otkrio jednu dokumentovanu, surovo tužnu biografiju najvećeg talenta ikad rođenog na ovim prostorima zvanog Mikelanđelo Merisi da Karavađo.
Tada ste napravili i prvu izložbu?
– Bio sam 2010. pozvan od strane ministarstva kulture Italije da upriličim četiristogodišnjicu od Karavađove smrti, u mjestu Porto Erkole, Toskana, gdje je preminuo, tačnije na plaži Fenilja. Izložio sam na toj tvrđavi košulju od 45 m2, rađenu po mom crtežu i kroju iz 16. vijeka, kakvu je nosio i sam Karavađo. Od toga momenta nisam prestajao da istražujem.
Vaša izložba Metamorfoza poteza El Greka i Karavađa, u muzeju El Greka u Toledu, inspirisana je ovim renesansnim majstorima. Kako ste iznašli sponu između dva velika slikara za svoju umjetničku kreaciju?
– Čudan spoj. Izložba vezana za Karavađa i El Greka je najveća do sada i neće mi biti lako ponoviti takav hermes. Radi se o dugogodišnjem radu koji je počeo od skica, mojih izložbi po cijelom svijetu u njihovu čast i završio u njihovim rodnim domovima. Tačno 2013. izlagao sam Karavađa u njegovoj rodnoj kući i za to primio priznanje za životni rad. Sa El Grekom je bilo slično, i u njegovom domu izložba je trajala dva mjeseca. Grad Toledo me je primio na jedan izuzetan način, grad tri kulture, arapske, jevrejske i, naravno, hrišćanske. El Greko misteriozno dolazi sa ostrva Krita u Italiju na studije kod Ticijana i nakon toga završava svoj život u Toledu, gdje je i ostavio svoje najljepše godine života.
Često se izražavate kroz instalacije i performanse, a za performans koji je pratio otvaranje Metamorfoze utrošili ste 12 litara parfema. Koji je smisao te igre?
– Ovo je prvi preformans sa mirisom. Ideja je bila da se napravi mješavina mirisa cvijeća sa Krita, rodnog ostrva majstora El Greka, kome sam dao ime Morski talas i koji je za tu priliku posebno napravljen u laboratoriji u Milanu. Na taj način njegova duša ima potpun ugođaj u prostorima gdje je izložena većina njegovih djela. Bio je to moj prvi dan u muzeju i, moram priznati, dan pun mirisa i emocija. Performans, hepening me je inače privlačio još od školskih dana.
Košulja kao lajtmotiv prožima Vašu umjetnost i na platnima i u instalacijama i performansima. Šta simbolizuje Vaša košulja?
– Košulja je simbol bića i duha. Košulja nas prati još od rođenja, i kaže se rodio se u košulji. Mislim da se naš duh prenosi na sve što nas može na neki način zaštititi. Košulja je kao čahura iz koje se rađa leptir. Sjećam se priče iz škole u kojoj je jedna svilena buba isprela košulju siromašnom dječaku i prenosila se sa starijeg na mlađeg brata. Nikad nisam napustio tu temu, još uvijek je neiscrpna, možda i autobiografska… Ne znam, podsvijest je čudo. Slikam da bih uvjerio samog sebe u postojanost materije u koju se učahurimo i ostavimo neizbježno lični trag. Zato crtam, slikam, šijem i instaliram košulje. Novinari su me prozvali evropskim umjetnikom košulja (smijeh). Tad je to bilo nešto novo, ja sam bio dječak sa Balkana koji pokušava da se afirmiše. Sada puno ljudi to radi i često po sajmovima srećem umjetnike sa djelima vezanim za košulje.
Renesansna košulja je i Vaš nezaobilazan stilski detalj te djelujete kao da ste zalutali u naš vijek. Da li je to Vaš način poetizacije stvarnosti ili ste samo esteta?
– Renesansna košulja je tako komotna, oblači se iz rukava, volim da je nosim jer se divno osjećam dok u njoj slikam. Živim u našem vremenu u kome stvaram tragove mog postojanja, a i estetski dio me obavezuje. Spoznaja da je umjetnost danas manje važna od hrane, seksa i para, uopšte me ne interesuje jer je moj život uvijek bio vezan za ovu vokaciju. Bez umjetnosti nema života, pa neka mi oproste oni koji misle drugačije.
Prvi ste živi umjetnik koji je svoje slike izložio u Muzeju El Greko. Može li se reći da je to Vaš zvjezdani trenutak?
– Moj zvjezdani trenutak! Možda ste u pravu, nije mala stvar sve ovo što se ova dva mjeseca dešavalo u muzeju El Greko. Ponosan sam jer sam prvi živi slikar koji je tu napravio izložbu. U toj sali je bila posthumna izložba francuskog majstora Klavea, Pikasovog nasljednika. Skromno i pošteno govoreći, ovo je samo jedan kvalitetan momenat u mnoštvu sivila, iako radim puno i živim jedan vrlo brz i nesiguran život. Ono što je sigurno je da moj posao volim iznad svega. Moja je zamisao imala metamorfozu u formatu i ja radim na osjećanju vremena i spoznaje. Svi oni koje sam upoznao u mom vremenu za mene su savremeni. Tako da se ne libim raditi na projektima kao što su Garibaldi, Nikola Tesla, Gavrilo Princip, Dante Aligijeri, Karavađo, El Greko…
U Italiji ste dobili značajna priznanja, između ostalih Saint Valentine’s Golden International Award te priznanje Dobro došao Karavađo, 2013. i 2015. u Firenci. Kako gledate na nagrade?
– Nagrade su sigurno bitne, ali nisu jedina snaga. One su kao rođendani, oni sretniji ali svakako mjere vrijeme. Nema ih puno, međutim tri-četiri su za cijeli životni rad i to me nekako tješi da će nešto ostati iza mene. Prije dvadeset dana dobio sam prvu nagradu za slikarstvo na Bijenalu u Peruđi i prvi ste koji objavljujete ovu vijest.
Odrasli ste u Sarajevu, porijeklom Crnogorac, živite i stvarate u Italiji i Španiji. Imate li problem s identitetom ili možemo reći da ste crnogorski umjetnik?
– Iako nikada nisam živio u Crnoj Gori, to je domovina mog oca, mojih djedova, a povratak postojbini kroz upis na cetinjsku likovnu akademiju sa prvom generacijom studenata sigurno je za mene bio značajan. Moj likovni akademski život tu je začet. Naravno da sam crnogorski umjetnik.
Planirate li da se predstavite i likovnoj publici u Crnoj Gori?
– Naravno da bih želio da se obratim crnogorskoj publici, ako ništa drugo, iz potrebe za energijom i kreativnošću kojom odiše čitav taj prostor. Čast bi mi bila i to sam poručio u više navrata.
GRACIJA 94/decembar 2016.
Razgovarala Danijela Đokić
Foto Aurelio Redondo Almansa i privatna arhiva
