Niko, ko nije barem jednom ušao u njegov studio, ne može reći da je zaista poznavao Otavija Misonija, kojeg su prijatelji zvali Tai. Nepregledna odaja, u porodičnoj kući u mjestu Sumirago, regija Vareze na sjeveru Italije, čiji kraj kao da se gubi u bajkovitoj šumi planine Monte Roza, na najbolji način oslikava njegovu maestralnost. Tamo, gdje su od namještaja i knjiga ipak važnije tkanine i boje, u jednostavnosti svog carstva, moguće je istinski shvatiti magiju Misonijeve umjetnosti. “Pitaju me odakle mi inspiracija poslije toliko decenija rada. Pronalazim je u svakodnevnim situacijama, u razgovoru s prijateljima, u vinu koje sam popio, u onome što sam pročitao, o čemu sam razmišljao… Davno, kad smo Rozita i ja tek počinjali, mnogo se radilo, a bilo je malo para. Uvijek smo bili u crvenom i kada smo na računu imali koju liru osjećao sam se najbogatijim čovjekom na svijetu. Od tada do danas svašta nam izdešavalo, ali smo uvijek imali jedno drugo i zbog toga nam je bilo lakše. Još mi nije jasno kako je došao taj ogroman uspjeh, kako smo dospjeli na naslovnice, u svijet…”, govorio je Misoni, čije tkanine, jedinstvenog stila, prepoznatljivih i upečatljivih motiva, od pedesetih godina prošlog vijeka pa do danas vladaju modnim svijetom, čineći ga radosnijim i ljepšim.
Pitaju me odakle mi inspiracija poslije toliko decenija rada. Pronalazim je u svakodnevnim situacijama, u razgovoru s prijateljima, u vinu koje sam popio, u onome što sam pročitao, o čemu sam razmišljao…
SAMO NE U ŠKOLU! Rođen je 11. februara 1921. godine u Raguzi, današnjem Dubrovniku, kao sin pomorskog kapetana Vitorija Misonija i plemenite Tereze Vidović, pripadnice stare plemićke šibenske porodice. Imao je šest godina kada je porodica preselila u Zadar, gdje je proveo djetinjstvo i mladalačke dane do 1941. “Otac je bio kapetan duge plovidbe, viđao sam ga jednom godišnje kada bi nakratko dolazio kući nakon putovanja po svijetu. Počeli smo da razgovaramo, da se zbližavamo tek kada je penzionisan, kada je bilo dovoljno vremena i za šetnje i duge zajedničke obroke. Tada sam otkrio jednu osobu koju nikada ranije nisam zaista upoznao. Sreća je da sam imao divnu majku koja je uvijek bila anđeoski smirena, koja nije znala šta je tuga i koja je stalno ponavljala da njenoj djeci ništa ružno ne može da se desi. Uvijek me savršeno razumjela i podržavala. Kada me pitaju zašto sam toliko naklonjen ženama i zašto mi je stalo do njih, odgovaram – jer sam imao divnu, predivnu majku”, govorio je Otavio Misoni, koji je bio poznat kao jednostavna osoba, izuzetno posvećena porodici. Od aprila 1953. godine bio je u braku je sa Rozitom Jelmini, s kojom je dobio troje djece: Viktorija (1954), Luku (1956) i Anđelu (1958). Imao je i devetoro unučadi, a svi punoljetni članovi uključeni su u porodični posao.
Majka je vjerovala da Otavio može da bude bolji od ostalih, iako je u srednjoj školi, a i kasnije, bio katastrofalan učenik: “Stalno sam ponavljao i ponavljao, a uglavnom nisam ni išao na nastavu. Jedino što me u školi zanimalo bilo je crtanje. Školovao sam se u Trstu i Milanu, ustvari, manje sam učio, a više se bavio sportom. Majka se nije bunila, puštala me da spavam koliko sam htio jer sam bio nemoguć, nepodnošljiv kad sam bio nenaspavan. Moj ulazak u svijet mode desio se sasvim slučajno, kada je kućni prijatelj nagovorio majku i tetku da kupe mašinu za pletenje. I, onako, iz čiste radoznalosti počeo sam da raditi sa njima.” Još kao dječak počeo je da pokazuje neobičan osjećaj za estetiku, mada je njegova prva ljubav bio sport. Sa 16 je postao član atletske italijanske reprezentacije, a s 18 je bio svjetski omladinski prvak u trčanju na 400 metara. Nikada se nije prestao baviti sportom: s 80 je učestvovao u takmičenju talijanskih i svjetskih veterana u disciplinama lake atletike. Drugi svjetski rat prekinuo je Misonijevu sportsku karijeru i otkrio mu “okrutnu stranu svijeta”, kako često zna reći. Bio je učesnik bitke kod El Alamejna 1942. godine, kada je zarobljen, te je četiri godine proveo u egipatskom zatvoru.
MISSONOLOGIA Po povratku iz zarobljeništva u Egiptu 1946, Otavio je u Trstu, godinu kasnije, pokrenuo radionicu za izradu sportske odjeće, zajedno sa prijateljem, bacačem kladiva Đorđom Obervergerom. Modna kuća Missoni nastala je nešto kasnije, 1953, zajedničkim snagama Rozite Jelmini i Otavija, koji su se upoznali 1948. na Olimpijskim igrama u Londonu. Deset godina mlađa Rozita, čija je porodica posjedovala fabriku vezenih tkanina i šalova na sjeveru Italije, u mjestu Golaseka, tada je u Londonu studirala engleski, a Tai dizajnirao odjeću italijanske reprezentacije.
Godine 1958. prvi put se u izlozima robne kuće Rinascente pojavila odjeća s etiketom Missoni i jednako oduševila javnost i modne kritičare. Njihove kreacije pojavljuju se u modnim časopisima, a 1962. za izradu tkanina počinju da koriste mašinu Rachel, inače namijenjenu za pletenje šalova. Lagani, višebojni materijali bili su prava inovacija, osvježenje na tadašnjem modnom tržištu, i garantovali su komercijalni uspjeh kolekcija. Prva Misonijeva samostalna modna revija održana je 1967. u Firenci, kada je Rozita zamolila modele da skinu grudnjake, jer su navodno pogrešne boje, što je, uz dotad neviđene tkanine, izazvalo pravu senzaciju. Među posjetiocima prepune Palazzo Pitti bila je i Dijana Vriland, tadašnja urednica američkog magazina Vogue. “Ne postoje samo boje, nego i nijanse”, izjavila je oduševljeno i pozvala ih u Ameriku. Jednako oduševljenje uslijedilo je i preko okeana: izrazom put together Otavio je objasnio kako je njegova originalnost u tome što je pomiješao boje i motive na način na koji se niko dotad nije usudio. Nevjerovatan kaleidoskop boja i upečatljiva prepoznatljivost uradaka s Misonijevim potpisom otvorili su mu vrata i nekih od najvažnijih muzeja. Nemoguće je nabrojati sve izložbe posvećene umjetnosti iza koje su stajali Otavio, Rozita i, kasnije, članovi njihove porodice, a najveće su bile retrospektivna, povodom 25 godina rada, 1978. godine u njujorškom muzeju Metropolitan, te 1979. u Milanu, pod nazivom Missonologia, koja je potom postavljena i u Art Museumu Univerziteta Kalifornija u Berkliju i u galeriji Yurakucho Asahi u Tokiju.
UDOBNO I UGODNO Inventivni, maštoviti i ambiciozni supružnici, podstaknuti uspjehom u modnom svijetu, odlučili su da krenu još dalje: 1983. nastaje Missoni Casa, brend koji se bavi dizajnom posteljine, prekrivača, tepiha, zavjesa, namještaja, ukrasnih predmeta za kuću. Postižu ogroman uspjeh, za koji je najzaslužnija Rozita Misoni, kojoj je uređenje doma oduvijek bila velika strast. Rozitine ideje počivaju na njenoj tvrdnji da se kuća koja živi mora stalno mijenjati i da nikada nije završena, kao i na veselim, živopisnim, sofistikovanim komadima namještaja, i istim takvim predmetima, koje s vremena na vrijeme treba premještati s jednog na drugo mjesto. “Namjestiti kuću znači slobodno, ugodno i neformalno stvarati prostor koji će da nam bude na raspolaganju za porodične aktivnosti, susrete, iznenadne goste… Tkanine, jastuci, tepisi su kao slagalica, kao pazle kojima ćete da izrazite vlastiti karakter i želje, jednako kao odjećom.”
View this post on Instagram
Missoni ima čak 25 brendova, najpoznatiji su M Missoni, Missoni Home i Missoni Menswear, a njihovu odjeću vole i u zvjezdanim krugovima. Među stalnim klijentkinjama su Demi Mur, Kameron Dijaz, Kejti Holms, Nikol Riči… Brand Missoni sklopio je ugovor sa Rezidor Hotel grupom, te je nastala nova vrsta luksuznih hotela Missoni: prvi je otvoren 2009. u Edinburgu, početkom 2011. u Kuvajtu, zatim u Turskoj i Omanu, a 2014. će da bude otvoren i u Brazilu. Rozita Misoni izjavila je da su kod uređenja hotela bili vođeni idejom da prostor učine što udobnijim za goste, a da zadrže prepoznatljivost Missonijevog modnog rukopisa.
ŽIVOT NA VUNENOJ NITI Kako je želio da posloži sva dešavanja tokom devet decenija života, Misoni je početkom 2010. objavio autobiografiju simboličnog naziva – Život na vunenoj niti (Una vita sul filo di lana), u kojoj je ispričao najvažnije događaje vezane za djetinjstvo, ljubav, porodicu, sport, posao, rat… Njegov svakodnevni život uvijek je bio ispunjen susretima sa prijateljima, kolegama, modelima, manekenkama, kako je Otavio volio da kaže “ugodnim društvom za svaku priliku”, a svaku izgovorenu rečenicu završava smijehom. “Bistar um mi je najvažniji. Godine su ružna bolest, možete je liječiti, ali ne možete i ozdraviti. Ako si zdrav, može biti lijepo, ali, opet, kratko traje. Još se osjećam kao mladić koji se muči da bi odrastao”, izjavio je u jednom od posljednjih intervjua Otavio Misoni, koji je umro 9. maja 2013. Imao je 92 godine, bio je vitalan, zdrav i aktivan, ali ga je shrvala velika tragedija koja je u januaru 2013. zadesila porodicu Misoni. U karipskom moru, u blizini Venecuele, nestao je privatni avion u kojem su bili najstariji sin Vitorio, njegova supruga i još četvoro ljudi. Pronađeno je samo tijelo kopilota, a potraga za tijelima putnika bila je bezuspješna.
Priredila Snežana Crkvenjaš
GRACIJA 19/2013.
