IN MEMORIAM: DRAGOLJUB ĐURIČIĆ

Vjerovao je da je srce najbolji bubnjar, bubnjevima slao poruke svijetu, od njega smo se oprostili uz bubnjeve, uz njih će ostati i upamćen do vječnosti

Uz bubnjeve do vječnosti

Crnom Gorom i regionom 15. marta odjeknula je tužna vijest o smrti jednog od najznačajnih i najpoštovanijih umjetnika sa ovih prostora. Čovjeka koji je sve razoružavao osmijehom i optimizmom. Profesionalca, humaniste i borca. Bubnjevima je podržavao demonstracije, Cuckom jekom “zatresao” emocije, svojom muzikom zadivio svijet. Bio je uvijek drag gost Gracije i divan sagovornik te vam prenosimo najzanimljivije djelove intervjua objavljenog u martu 2019, kada je sa Dragoljubom razgovarala naša Svetlana Peruničić.
Dragoljub Đuričić, najpoznatiji bubnjar sa ovih prostora, tokom pet decenija duge karijere svirao je na svim kontinentima, kao i sa brojnim jugoslovenskim muzičarima, među kojima su Kornelije Kovač, Vlatko Stefanovski, Leb i sol, Kerber, Yu grupa… Odrastao je na Cetinju i u Herceg Novom, a taj period nosi određeni pečat u njegovom životu, nadao se da će starost provesti baš u tom prelijepom primorskom gradu u kojem ima kuću. Bio je dio kampanje protiv nasilja nad ženama pod nazivom Milijarda ustaje – Razbijam tišinu. Đuričić je, zajedno sa ženama i djevojkama svirao bubnjeve, i tako dao svoj doprinos toj vrsti aktivizma.

Djetinjstvo, Cetinje nekad i sad

“Nostalgični osvrt na djetinjstvo je uvijek nešto posebno što čuvate duboko u duši. Nema tu nedostajanja, čovjek živi i sjeća se, nista ne stoji u mjestu, ne daj Bože da stane. I danas kada priđem Cetinju osjetim neko posebno uzbuđenje. Da ne budem neiskren, moje odrastanje u Herceg Novom takođe nosi određeni pečat u životu i vrlo je važno pomenuti ga. To su dva mentaliteta vrlo različita, koja su se isprepletala u mom životu. Šta je od mene pravilo boljeg, a šta lošijeg, to ni đavo ne bi mogao utvrditi. Mislim da su oba grada jednako važna i hvala roditeljima što su imali viziju želje boljeg života i nisu bili kukavice da ništa ne urade za svoju djecu.
Cetinje pedesetih i danas… Dva različita grada, bile su na cijeni neke sasvim druge vrijednosti, obraz, hrabrost, poštenje su bile nedostižne vrline za mnoge gradove. Cetinje je imalo gospodu u pravom smislu te riječi, modu na ulici vrlo sličnu onim u Parizu, Londonu, Rimu. Kada se rodiš na Cetinju ne može da ti se dogodi da se rodio niko, već si rođenjem odmah neko! I danas po svijetu kada kažem da sam rođen na Cetinju, ljudi me pitaju: “Života ti, koliko je to Cetinje, malo, malo pa se pojavi neko važan u bilo kojoj životnoj sferi? Pitaš ga odakle si, a on odgovara – Sa Cetinja!”

Pravo na izbor i slobodu

“Danas se roditelji pogrešno bave svojom djecom i tjeraju ih da mnoge stvari rade prije vremena da bi liječili svoje komplekse, kroz njih ne gledajući prirodan proces odrastanja i prihvatanja. Ono što su moji/naši roditelji radili gotovo nepogrešivo – to je pravo na izbor, slobodu i da je na vakat. Vi danas pravite da dijete od deset godina ide na tri sporta, svira četiri instrumenta, govori pet jezika i kada prođe post pubertet jednostavno se izgubi. Meni je vrijeme najbolji pokazatelj prirodne preciznosti i njenog poštovanja. Nova godina uvijek dođe tačno u ponoć pa je vi čekali ili ne. Kaže se: “Idem da čekam Novu godinu!” Bože, kolika je to glupost! Ljubav se rađa uvijek na vrijeme, nepozvana i sama. Najbolje je kada dođe taman. Isto je i sa djevojkom, hobijem, profesijom… Tačnost izbora je samo kada je taman! Gdje piše da iz Cuca ne smiješ biti bubnjar ili moraš ako si iz Njujorka?
Radovao sam se što nisam primljen u muzičku školu u Dubrovniku. Prvo, dobijao sam instrument koji me nije uopšte interesovao, za potrebe Dubrovačkog simfonijskog orkestra i Ljetnjih igara, da bih eventualno imao jedan koncert godišnje ispred Kneževog dvora, a to je bio rog. Rogova po Cucama imate, i to pravih! Drugo, ispunio sam želju majki da sam bar pokušao da je upišem, jer je bila vaspitanja škola je škola. Danas mi je žao što nisam završio neke visoke škole jer ne bih mnogo izgubio u muzici. Naprotiv, to bi mi mnogo doprinosilo mnogo čemu. Znanje je jedina prava investicija, pa neka nam političari pričaju o raznim investicijama koliko hoće.”

Herceg Novi

“Muzička scena Herceg Novog šezdesetih godina nije bila slabija ili manja nego u velikim centrima toga doba. Ne znam tačno da li ima negdje zapisano, Herceg Novi je imao rok bend – među prvih pet toga vremena, jedne zemlje kao što je bila Jugoslavija. Po mnogo čemu je Herceg Novi bio avangarda tog vremena, a tome su doprinosili mladi ljudi koji su išli u umjetničku školu koja je bila i ostala upamćen rasadnik slikarstva, umjetnosti uopšte. Mnogi znameniti ljudi su birali Herceg Novi da u njega dođu da žive, rade, stvaraju. Danas nije čudo što su iz Herceg Novog Antonije Pušić, Vlado Georgijev, Mario Đorđević (Who See) i mnogi drugi (govorim samo o muzici). Pogledajte danas koji muzičari mnogo toga drže na muzičkoj sceni u Beogradu – muzičari Boke Kotorani (D. Ivanović, braća Antović, Martinović), mnogi Novljani, koliko je klasičara, operskih pjevača, dirigenata… San mi je da održim jedan veliki koncert samo sa muzičarima iz Boke.”

Cucka jeka

“Otac je punio 90 godina, uglavnom sam, i ničim nas djecu nije opterećivao. Ko to nije prošao ne zna šta to znači, koja je to privilegija, i meni je bilo zanimljivo da baš u njegovom selu, svom selu, napravim jedan koncert. Otac se čudio, mislio je da sam poludio i da želim da se vratim da živim tamo odakle je on pobjegao upravo zbog nas djece, da nam pruži život, jer nije bilo života gdje nema vode. Život se teško živi, nije je bilo tada, a ni sada, a gdje vode nema…”

Beograd

Beograd pamtim iz nekih drugih vremena… Teško se to da opisati ili nekom objasniti. Ovaj grad je širom otvarao vrata svima, bio svjetska avangarda, kulturno i umjetnički napredan… Osvrnite se samo koji su festivali u Beogradu osnovani, koji danas postoje i ko je na njima učestvovao, kao i šta su značili gostima koji su ovdje dolazili. Kada tu dodate da vam je sin rođen u Beogradu, da ste tu izgradili život, onda se to mora cijeniti. To ne znači da ću starost dočekati ispod roletne i da ne gledam bijeloga dana, pogotovo pored Herceg Novog gdje sam odrastao i imam kuću, pored klime, osjećaja slobode dok gledate ka moru, ma…
U današnje vrijeme nema pogodnog i nepogodnog mjesta. Važno je da imate u sebi ono sto vas nosi, tjera i inspiriše da stvarate. Prošla su vremena da se poslije odlaska na bolje mjesto postaje slavan.”
Nagrade, koncerti, pola vijeka karijere

“Nagrade su postale budalaštine, jer su devalvirale. Prvo ko vam ih daje, šta se uzima u obzir da budete posebni i drugačiji, ko određuje taj kvalitet… Sve manje to cijenim, jer je društvo iz neznanja i želje da se dokaže to do te mjere obezvrijedilo da se nije pametno njima dičiti. Naravno da postoje neke nagrade koje i dalje cijenim. Postalo je značajnije da, dok ste dijete, recitujete sa dvije godine pjesme za mamine goste.
Mislim da nikada nisam brojao koncerte. Postoje oni koji broje, pa sam tako saznao otprilike koliko sam sa kojim izvođačem imao koncerata i onako odokativno imam ih iza sebe minimum 6.000. Recimo da sam ’88. sa grupom Kerber u kalendarskoj godini imao više od 300!
Odlaskom komunizma jubileji gube na značaju, a pogotovo meni koji još nemam namjeru da prekidam sa ovom mojom budalaštinom kojom se, eto, bavim posljednjih 50 godina. Jednom mi je dodijeljena nagrada, neka značka za životno dijelo. Nisam pošao da je primim, jer mi tačno liči na vrijeme koje danas živimo – dajmo mu značku, daj izjavu, a šta je istina to je manje važno?! Ne može se znati da li je nagrada ispravna dok ne završiš sa bavljenjem time zašta si dobio nagradu. Nema nagrade za životno djelo. Je l’ to možda znači da poslije značke više nemaš pravo ni da živiš?”

Gracija 189, april 2021.

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...