In memoriam Vlada Divljan

“Veliki je izazov opstati kao muzičar na Balkanu”, naslov je intervjua za Graciju iz 2014. godine

Razgovarala Dragana Đurić

 

Kada je još u osnovnoj školi osnovao prvi bend, Vlada Divljan je znao da će se baviti muzikom i zabavljati ljude. Iako je završio geologiju na Beogradskom univerzitetu, muzika je uvijek bila njegov prvi izbor, gdje god da je boravio. Kaže da je mnogo više zanimljivih stvari doživio u prvim decenijama života, a tvrdi da je njegova umjetnička zrelost ipak dostigla vrhunac nakon brojnih muzičkih eksperimenata na kojima je radio po raspadu legendarnih Idola 1984. godine. Ovaj 56-godišnji rođeni Beograđanin, inače nesuđeni geolog, nakon toga je imao mnogo uspješnih poslovnih poduhvata. Danas je aktivan u dva benda, uživa u drugom braku sa trinaest godina mlađom Dinom i njihova dva sina u Beču, mnogo putuje, brine o porodici i kaže da bi trebao da bude malo strožiji otac.

Koliko ste dugo na muzičkoj sceni?

– Na muzičkoj sceni sam dugo, moja karijera se proteže ne samo u dva vijeka, već i u dva milenijuma! Šalu na stranu, ako sam se prvi put sa Idolima pojavio na televiziji 1980, znači da sam na sceni dobre 34 godine. Naravno, i prije toga smo svirali. Prvi profesionalni angažman imao sam 1977. godine sa grupom Zvuk ulice, svirali smo nekoliko mjeseci svako veče u klubu na šestom spratu palate Beograđanka. Tada je to bilo elitno mjesto i pravo vatreno krštenje za devetnaestogodišnjaka. A prvi bend, zvali smo se Faraoni, osnovao sam davne 1968. godine, kao desetogodišnjak. U bendu su bili i Zdenko Kolar i Božidar Jovanović, kasnije prva ritam sekcija Idola.

Šta Vam je bio najveći izazov dosad?

– Teško je reći, vjerovatno je najveći izazov bio ostati i opstati kao rok muzičar na Balkanu. Svi se mi danas susrećemo sa nizom izazova, jer je vrijeme takvo kakvo je, ali u djelatnostima poput moje, izazovi su takorekuć svakodnevna pojava. Svaki izlazak pred publiku, svaki ulazak u studio je izazov, dobrim dijelom zato što to ide u etar, među ljude, postaje javno…

Koji period biste označili kao najteži?

– Bilo ih je nekoliko. Jedan od najtežih je svakako bio u vrijeme raspada Idola. Nije to bio samo kraj profesionalne saradnje, nego i kraj višegodišnjeg prijateljstva među nekima od nas… Takođe, početak devedesetih kada sam se obreo u Sidneju. Pošao sam na mjesec dana, a ostao šest godina. U svakom slučaju, tog avgusta 1991. kada sam stigao u Australiju osjećao sam se kao da sam pao s Marsa. Trebalo je krenuti ispočetka, izmisliti sebe ponovo, što bi rekli Anglosaksonci.

Čime ste se vodili u tom periodu?

– Onom starom poslovicom – uzdaj se u se i u svoje kljuse. Počeo sam praktično od nule, tamo nije vrijedilo puštati nekom snimke Idola, jer je to u odnosu na njihovu muzičku produkciju zvučalo kao demo snimak, pritom otpjevan na njima nekom čudnom, nerazumljivom jeziku. Počeo sam da komponujem prije svega instrumentalnu muziku i orijentisao se uglavnom na muziku za film i televiziju, što mi nije bilo teško jer me je oduvijek interesovalo. A i radio sam prije toga već muziku za Šest dana juna, Kako je propao rokenrol i Crni bombarder. A kad mi je bilo najteže, prisjetio bih se samih početaka… Osnovne škole, kada sam već od šestog, sedmog razreda na ekskurzijama zabavljao mnogobrojno društvo. Mislio sam – ako sam mogao onda, mogu i sad.

Šta se promijenilo od početka karijere, a šta je ostalo isto?

– Promijenilo se mnogo toga, od dioptrije do gustine kose i brzine na 100 metara… Doduše, kilogrami su ponovo skoro kao i na početku karijere, da se pohvalim, no ljubav prema muzici i strast koja uz to ide su ostali isti. Takođe, nekada je sve moglo da bude podređeno takozvanoj karijeri, a danas su tu i važnije stvari, na prvom mjestu porodica.

Da li ste nekada poželjeli da promijenite zanimanje?

– Iskreno, nisam nikada. Mislim ponekad da bi bilo lijepo raditi još nešto, neki part time posao, poput muzičkog urednika na radiju ili slično, čisto da te održi u formi, kontaktu sa novom muzikom i obezbijedi neki stalniji prihod, ali osim u Australiji i pomalo Austriji, nikada to nisam ozbiljnije pokušao. Međutim, u Australiji sam imao prilike i da se oprobam kao radnik u industriji alkoholnih pića. U jednom periodu, kada je muzika počela da škripi, zaposlio sam se kao prodavac u Liquorlandu, najvećoj australijskoj kompaniji za prodaju buza. Bilo je to veoma zanimljivo i korisno iskustvo, upoznati kapitalizam i iz tog ugla, bilo je puno fizičkog rada, ali sam uspio ponešto da naučim i o vinu.

Šta biste bili da nijeste muzičar?

– Vjerovatno geolog, jer sam to studirao i 1983. diplomirao na Beogradskom univerzitetu. Geologija, tačnije, petrologija je nauka o stijenama, a stijena se na engleskom kaže rock, a gde je rock, tu je i roll, znači sve se vrti oko rokenrola (smijeh).

Kada nastaju najljepše pjesme?

– Najljepše pjesme, po mom iskustvu, nastaju s razlogom i obično spontano, kad im se ne nadaš. Kad kažem s razlogom, mislim da treba da postoji neki razlog da napišeš neku pjesmu – ako je ljubavna, dobro je da si zaljubljen ili bar da želiš da budeš, ako je protestna, onda nije loše da si ljut na nekog ili na nešto… A inspiracija te ponekad strefi u potpuno neočekivanim situacijama, tako da je zgodno uvijek sa sobom imati neki uređaj za snimanje, na primjer pametni telefon.

Koliko su spotovi bitni danas?

– Spotovi su veoma bitni. Gotovo da ne vrijedi da snimaš pjesmu ako nemaš pare za spot. Od pojave MTV-ja, po starom proročanstvu iz pjesme Video killed the radio star, muzika i video su postali jedno, kada govorimo o pop/rock muzici. Srećom postoji i radio, ali svako ko se nada bilo kakvom ozbiljnijem uspjehu, mora da bude svjestan toga. Srećom, i video tehnika je danas mnogo jeftinija i dostupnija, spot može da se radi i u sopstvenoj produkciji, samo treba znati kako. Zato savjetujem mladim muzičarima – ako se već sami ne bave videom, da se druže sa mladim režiserima i studentima režije i kamere i sarađuju na obostrano zadovoljstvo.

Koje mlade bendove volite da slušate?

– Znate kako, za mene je danas većina bendova mlada, ako izuzmemo Riblju Čorbu, Atomsko Sklonište i moje novovalne savremenike, tako da bi lista bila podugačka. A, ako je proširimo na svjetsku scenu, to se ne bi dalo nabrojati. Ima jako mnogo dobrih bendova danas, i među mladima i među starima…

U kojim situacijama slušate Idole?

– Uglavnom kada izađe neka nova kompilacija, kao što je pred ljeto u izdanju Croatia Recordsa izašla kompletna diskografija Idola na pet CD-a. Tada slušam kako je urađen mastering, da li je sa čisto tehničke strane sve u redu. Takođe, desi mi se da kanalu You Tube pogledam neki stari spot.

Kako uspijevate da održite karijeru, s obzirom da već godinama živite u Beču?

– Da, od 1999. živim u Beču, kojeg na neki način doživljavam kao dio našeg regiona. Jer Beč je od Beograda udaljen oko 600 kilometara, a Zagreb i Ljubljana manje od 400, što je bitno manje nego što je bila razdaljina između Skopja i Zagreba ili Podgorice i Ljubljane. Posljednje dvije godine najviše nastupam sa zagrebačkom grupom Ljetno Kino Big Band koju vodi moj višegodišnji prijatelj i saradnik Max Juričić. Sa njima sam snimio posljednji EP 4 godišnja doba za koji smo dobili platinastu i srebrnu nagradu MTV-ja, jer su pjesme Samo jednu ljubav imam i Vodim te na more bile među najizvođenijima. Ove godine smo svirali na nekoliko većih festival, Exit, Inmusic, Špancirfest, Royalmusic, neke smo zbog poklapanja termina morali, na žalost, da odbijemo. Takođe imam i beogradski bend koji se zove Nevladina organizacija, sa kojima sam svirao ljetos na otvaranju gitarijade u Zaječaru, u tom bendu svira i Zdenko Kolar, basista Idola. Dok je Ljetno kino prevashodno akustičarski bend, Nevladina organizacija je prije svega električna!

Koji repertoar svirate danas na koncertima?

– Dobar deo repertoara čine hitovi Idola u novim, osvježenim aranžmanima, ostatak su pjesme iz moje kasnije karijere, računajući i naravno, najnovije sa Ljetnim Kinom. Ljudi mi kažu da se često iznenade kada shvate koliko poznatih pjesama ima u programu, a za neke nisu ni znali da su moje.

 

GRACIJA 37 od 3. oktobra 2014.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...