U posljednjem poglavlju romana A Visit From the Goon Squad, za koji je Dženifer Egan dobila Pulicerovu nagradu 2011, opisano je kako 2020. godine najmlađi skidaju muziku sa njihovih sveprisutnih “mikroprenosnika”, na kojima je, između ostalog, moguće crtati prstima, imaju i GPS za djecu koja uče da hodaju, i foto-mejl. Ako je to budućnost, onda je već stigla, jer su GPS aplikacije za praćenje kretanja djece unazad nekoliko godina na tržištu. Nedavno je Financial Times objavio članak sa naslovom – Djeca rođena za tablet: nova ciljna grupa kompanija.
Važnost detalja
Prije nekoliko godina američka kompanija AVG Technologies koja proizvodi antivirusne kompjuterske programe sprovela je istraživanje među majkama čija djeca imaju između dvije i pet godina, a u kućama imaju internet konekciju. Otkriveno je da ima više djece koja odlično igraju video-igrice nego one koja znaju da plivaju ili da voze bicikl, a brojnija su bila i predškolska djeca sposobna da koriste pametne telefone od one koja znaju da svežu pertle. Istraživanjem sprovedenim u Velikoj Britaniji utvrđeno je da 72 odsto djece mlađe od pet godina provede u prosjeku pola sata dnevno na internetu. Zaključak, tačnije poruka AVG-a nakon sprovedene ankete: nikad nije kasno da djecu zaštitite od opasnosti interneta, a mi, koji nemamo komercijalnih interesa po ovom pitanju možemo reagovati mješavinom kompleksnih osjećanja: iznenađenjem, zabrinutošću, čuđenjem, identifikacijom, prihvatanjem…
Veoma mala djeca i digitalna tehnologija imaju sposobnost da na različite načine iznenade manje sposobne odrasle. You Tube sadrži bezbroj klipova sa nevjerovatno vještim mališanima, bez obzira da li u rukama imaju smartphone, iPad ili nešto treće. Većina ih tek izgovara prve riječi i pravi prve korake. Prilikom izrade iPad aplikacija sa igricama za najmlađe, testiranja se vrše na grupama djece od dvije do šest godina starosti, uz pažljivo nadgledanje grupe stručnjaka. Džonatan Frimen, psiholog sa Univerziteta Goldsmit, koji proučava način korišćenja digitalnih medija, kaže: “Ako posmatramo razvoj kompjutera, mobilnih telefona i video-igara, primjećujemo da su sve manje namijenjeni ekspertima. Kad je iPad u pitanju, dvogodišnjak, jednako kao i sedamdesetogodišnjak, može početi da ga koristi skoro odmah, čim ga prvi put uzme u ruke.”
Roditelji na daljinu
Proizvođači softvera i tehno asesoara brzo reaguju, pa je sve veći broj aplikacija namijenjenih djeci u fazi razvoja. U martu prošle godine, Guardian je objavio članak o osnovnim tendencijama koje su upravljale proizvodnjom aplikacija za djecu 2011. godine. Na vrhu liste bile su one posvećene takozvanom “remote parentingu”, gdje se djeca igraju interaktivnim animacijama baziranim na bajkama, dok im mama ili tata tekst čitaju sa ko zna koliko kilometara udaljenosti, preko iPhone-a. O čemu se ovdje radi? Da li je u pitanju priča o porodici koja se trudi da održava kontakt po svaku cijenu ili efikasnoj slici otuđenosti 21. vijeka? Bilo šta da je u pitanju, prodato je više od 20.000 aplikacija. Džejms Hagins je jedan od tvoraca igrice The Land of Me, “interaktivnog svijeta kreativnosti i učenja za djecu od dvije do šest godina”, čiji je cilj da “unaprijedi komunikaciju, kreativnost i saradnju”, koji tvrdi da je napravljena tako da je mogu koristiti djeca i odrasli, zajedno ili svako za sebe.
Interesantno je, ako ne i potpuno iznenađujuće, da treba brinuti isključivo o odraslima kada su elektronske igračke u pitanju. Kanadska doktorka psihologije Mihaela Vuldridž otkrila je “da roditelji reaguju sporo, ne ohrabruju dovoljno djecu i, što je najvažnije, ne trude se dovoljno da ih nauče njima rukovati”. Elektronske igračke, za razliku od tradicionalnih, postaju svojevrsna smetnja, jer su roditelji prisiljeni da najprije shvate kako funkcionišu i djeci objasne kako da ih koriste.” Spretnost djece u rukovanju novim aparatima može da nas ostavi bez teksta, ali je potpuno prirodna. Proizvođači softvera slažu se da je veoma važno uključiti roditelje. Dijete pred kompjuterom može biti usamljeno i statično, pritom ništa ne naučivši, a to vrijeme može da postane bogatije i zanimljivije iskustvo, uključivanjem druge djece i stimulisanjem aktivnosti udaljenim od ekrana. Najgore što roditelj može da uradi je da djetetu u ruke stavi smartphone ili tablet kako bi se nečim zabavilo.
Naučiti kako se uči
Posljednjih godina sve je više upozorenja o štetnosti pretjeranog korištenja kompjutera, s akcentom na slabljenje fizičkih sposobnosti djece koja sate provode sjedeći, uz ostale negativne usputne pojave. Ali, slika djeteta koje sjedi pred kompjuterom i usamljeno je, sve više zastarijeva, s obzirom na boom društvenih mreža, video-poziva preko Skajpa, itd. Ono što rade odrasli rade i djeca – komuniciraju sa drugim osobama preko interneta. I opet se vraćamo čitanju bajki preko telefona, i pitanju: da li nas tehnologija zbližava ili udaljava?
Činjenica je da tehnologija napreduje i mijenja se nevjerovatnom brzinom. Kada današnji predškolarci budu tinejdžeri, možda će iPad doživjeti sudbinu video-kaseta. Igranje na iPadu neće biti dovoljno da dijete nauči kako da rukuje nekim novijim tehnološkim dostignućima koje će susretati kroz odrastanje. Potrebno je djecu naučiti da uče, ne treba čekati i gubiti vrijeme, nego to činiti odmah. Ako dijete nauči kako da igra samo jednu igricu ili koristi samo jedan program na kompjuteru, ostaće na tome. Djeca koja su u prve tri godine života mnogo naučila i svašta isprobala biće sposobnija, brže će napredovati i vremenom će usvajati sve više informacija i znanja. S vremenom ih, takođe, ništa novo neće moći iznenaditi, biće spremnija na izazove. A kako bi najmlađi shvatili virtuelni svijet, najprije je potrebno da izgrade i shvate značenje trodimenzionalnog, realnog svijeta – što roditelji nikako ne smiju da zaborave!
Priredila Snežana Crkvenjaš
GRACIJA 11/oktobar 2013.
