Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković
Knjigom kratkih priča Kad je ponta bila mala, autorka Iva Malešević oživjela je jedno drugo vrijeme, sjećanja iz djetinjstva i perioda odrastanja, uspomene na rodni Risan… Ilustracije za priče radio je njen prijatelj i sugrađanin Vuk Bojanić. Kad je ponta bila mala sadrži petnaest kratkih priča, a proces pisanja trajao je oko dvije godine.
Kakva je bila Vaša ponta kada je bila mala? Kojim emocijama su obojene priče u zbirci, koja misao ih objedinjuje?
– Svakog ljeta drugačija, makar se to meni tako činilo. Ljeto je bilo pravo vrijeme da se obave gotovo sva godišnja mjerenja. Za nas klince je važilo ono: koliko je ko porastao i kakav smo uspjeh imali u školi. Dok su se ostali pitali je li se što značajno promijenilo u tih 100 metara obale našeg komšiluka, kojeg je jedna neugledna uzbrdica dijelila od čuvenog hotela Teuta. To kako su se ponte nadograđivale i popravljale godinama smo pratili kao djeca i valjda se taj razvoj obale, kao i naše odrastanje, odvijalo u isti mah, taman naočigled svih turista i posjetioca Carina u Risnu. Dakle, kad sam ja bila mala, sve su ponte bile male… I tako kreće ova moja pisanja, puna nekih emotivnih pražnjenja koja šetaju od nostalgije, nedostajanja, nepripadanja, do ponekog traga ljubavi i straha – često “zgučenih” ujedno. Napomena na početku kako su svi likovi u knjizi stvarni, možda i najbolje objedinjuje sve priče.
Priče, sjećanja iz djetinjstva su svjetlije i veselije, dok odrastanje i sazrijevanje prate tamnije nijanse, da li i na koji način njegujete dijete u sebi. Zašto je to važno, a teško?
– Da u posljednjih nekoliko godina nisam izbrojala gomilu sati rada na sebi, vjerovatno bi mi tema brige o unutrašnjem djetetu ostala skrajnuta s grupom modernih terapeuta, gurua i vračeva, koji nude iscjeljenja po promotivnoj cijeni. Premor i neko generalno nezadovoljstvo ličnim navikama su me i doveli u situaciju da krenem u neko veće raspremanje svojih sjećanja i osjećanja. Iako ovo stvarno može zvučati romantično, u životu sam imala mnogo romantičnijih prilika od pomenute. Proces prihvatanja nekih mojih različitih verzija sebe uopšte nije dovršen i valjda ću imati dovoljno snage da zaronim u kakav “brulj” s vremena na vrijeme. Nezavisno od knjige, čini mi se da su ove teme važne za generalno skretanje pažnje na brigu o sebi, kako god je mi individualno sprovodili. Interesantno je da među pričama ima i jedna koja taman pokazuje u kakvom je stanju moglo da bude to unutrašnje dijete, da se nisam ubrzo potom pozabavila tim i to uz veliku eksternu podršku i pomoć.
Koliko Vam je ova zbirka pomogla da to oživite. Iz Vaših odgovora čitljiv je stav da Vam je pisanje kao neka autoterapija?
– Kada se samo prisjetim kako su neke priče nastajale, muka me živa uhvati. (smijeh). Pisanje jeste pomalo pražnjenje za mene i dođe kao rijetko vrijeme kada dam sebi prostora da razvijem neku emociju, da je ne pretrčim, ispeglam ili zanemarim, jer “tako nalaže situacija” u datom trenutku. Dosadio mi je manir te moje škrtosti osjećaja, na koje bi se nakalemio još strah i dobra stara pristojnost, pa bi se uz malo južine dobila solidno depresivna mlada dama. Tako da ima smisla – pisanje kao način brige o sebi. To mi je, između ostalog, i dalo hrabrosti da svoje rukopise objedinim s ilustracijama Vuka Bojanića u jedan lijepi grafički format, spreman za štampu. Vukov rad je priča za sebe, on je sve ovo gurao, a na poklon mi ostavio stravično intuitivne, vrijedne i tačne crteže koji krase knjigu.
Koje još Vaše priče čekaju da budu zapisane?
– To ću morati da saznajem u hodu… Neke teme dođu tačno kada im je vrijeme i oko tog “sata” mi se ne petlja mnogo. Iako imam želju i potrebu da pišem, zapravo nemam ambicija da se bavim spisateljstvom u ovom nekom poznatom obliku. Previše mi je to pompe, a sav taj “PR” pomalo maši poentu.
S obzirom na da pripadate mlađoj generaciji, jeste li bliži digitalnoj verziji čitanja ili ste staromodni po tom pitanju?
– Za mene je to pitanje praktičnosti i dostupnosti, pa bih rekla da sam navikla da sadržaj konzumiram digitalno. Dopada mi se što je internet u suštini omogućio razvoj kulture dijeljenja, pa je danas moguće doći do baš vrijednog i interesantnog sadržaja. To je naročito korisno kada živite u zemlji gdje su kulturna dobra jednako rijetka i ograničena. S tim u vezi, na štampana izdanja sam uvijek gledala kao na vrlo lijepi luksuz koji volim sebi da priuštim s vremena na vrijeme, akcenat je uglavnom na stripu.
Živite u Podgorici, a kada dolazite u rodni Risan, koje emocije budi more, da li vjerujete da ono određuje karakter i umjetnički senzibilitet?
– Čim uhvatim onu krivinu od Brajića, malo mi bude lakše (smijeh). Iako me od tog mjesta dijeli tačno ura vožnje do table na kojoj je prekrižen Perast, čini mi se da sam već stigla doma. Voda pravi razliku, jer prirodno određuje nešto drugačiju kulturu življenja. Ne mogu reći da je nešto bolje ili gore, već samo da meni more više leži. Tako, recimo, prošlog vikenda sjedimo prijatelj i ja, i polako: gemišta udvoje, čaša-dvije do ručka, čaša-dvije poslije. Ili, drugarica i ja kad u jednom danu napravimo đir kolima od Novog do Tivta, pa se ode na more, pa odatle smišljamo neki daljnji plan… Ima nečeg u prirodi, načinu na koje vrijeme prolazi i prosto u toj pomalo poganoj priči kako je primorje bogom dano. Mnogo sam vremena provela na moru da ne bih cijenila refleksije koje možeš dobiti iz tog modrog polomljenog ogledala. Ovo nema nužno veze sa tim da li je neko odrastao uz more, već koliko ga je imao petlje konzumirati. Vjerujem da senzibilitet dolazi taman iz te konkretne situacije.
Koja misao, rečenica iz knjige Vas najbolje opisuje, ili Vaš pogled na svijet?
– Svijet vs. Ja: “Kad sam skupila stvari i otišla za Titograd, mislila sam da se više nikad neću vratiti doma”, misao koja se izgleda zalijepila za mene. Druga rečenica je bila podsjetnik da brinem o sebi, naročito kada bih tražila ljubav od nekog ko je nije imao ili nije želio da je da: “A kakva bih bila onda ja… kao puka beštija, od tuđeg duha sazdana. Zalud odgajana, a zalud i voljena”.
