Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
Kada smo dogovorile susret u Muzičkom centru, mislila sam da ćemo sjediti u nekoj kancelariji ili foajeu. Stigla sam koji minut ranije i rekla bih da su nam se energije odmah prepoznale, jedna u liftu, druga na stepenicama, malo smo se mimoišle i teško da smo mogle da maskiramo tremu. Njena od diktafona, a moja od ozbiljnosti zadatka. Sitna i nježna, kose vezane u rep, u jednostavnom plavom kaputu, poput djevojčice, Iva Marzano uvela me je u koncertnu salu, povela na scenu, sjela na stolicu za svojim pultom. Ponosna, bez trunke gordosti ili arogancije, skromna i beskrajno zahvalna i radosna zbog rijeke muzike koja će teći upravljana njenom palicom. Djevojčica je ostala negdje napolju. Ispred mene je žena, umjetnica, sigurna u sebe i svoju vještinu.
Nakon što je diplomirala na Muzičkoj akademiji na Cetinju, na odsjeku Opšte muzičke pedagogije, upisala se na odsjek Orkestarsko dirigovanje. Pod mentorstvom uvaženog i priznatog profesora Igora Simovića, po završetku osnovnih i specijaličkih studija, nastavila je postdiplomske studije tokom kojih je angažovana kao asistent i kao dirigent hora i orkestra na Muzičkoj akademiji. Slijedi usavršavanje Orkestarskog dirigovanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a u tom periodu predavala je i u Muzičkoj školi. Nedavno je postala dirigentkinja Crnogorskog simfonijskog orkestra u Muzičkom centru Crne Gore, što je bio i povod za naš razgovor.
Nacionalni Simfonijski orkestar prvi put u 16 godina postojanja i prvi put u istoriji ima zvaničnog dirigenta. Pa još ženu!
– Kada me pitaju jesam li svjesna značaja, vidim li veličinu i važnost toga, kažem da samo želim da radim svoj posao koji obožavam. Rad sa Simfonijskim orkestrom je bio moj životni san. Sve što mi je potrebno nalazi se ispred mene: partitura, dirigentski štap, orkestar i scena. Ovo je moje radno mjesto i trenutno mi nedostaje orkestar. Priča bi nam bila potpunija uz muziku. Raduje me i osjećam se privilegovano što uživam u svom poslu. Nalazimo se u jednoj krovnoj instituciji kulture MCCG u kojoj se priređuju koncerti sa najeminentnijim umjetnicima iz zemlje i inostranstva. Preko muzike, preko energije, svega što se dešava na sceni, može dosta toga da se vidi, osjeti, spozna. Nisam imala mnogo vremena za medije i ovo je moj prvi veći intervju, s obzirom da se radi veoma intenzivno i svakodnevno. Kroz muziku, a posebno koncerte pričaju se najljepše priče. I to je jedino važno – muzika.
Čini se kako i poslije nekoliko mjeseci od koncerta u Muzičkom centru, još uvijek sabirate utiske, imate jake emocije?
– Drago mi je što nakon nekoliko mjeseci i dalje dobijam pozitivne komentare vezane za koncert. Na repertoaru su bila djela: Koncert za klavir, trubu i gudački orkestar D. Šostakoviča i Simfonija u d-molu S. Franka. Poznajem većinu muzičara, članova Crnogorskog simfonijskog orkestra sa mnogima sam ranije sarađivala, pratila njihove karijere i mogu reči da sam vrlo ponosna i emotivna što su me od prve probe prihvatili i podržali kao da je ispred njih bio afirmisani dirigent svjetskog glasa. Uvijek imam i ne umijem da sakrijem emociju prema tome.
Uvažavanje i poštovanje je obostrano. Dobila sam posao za koji sam se školovala i koji sam željela. Željela sam koncert, dogodio se. I još uvijek imam potrebu da se zahvalim ljudima, posebno onima koji su bili tu, podržali me i prepoznali značaj i specifičnost struke, što dosad nije bio slučaj sa prethodnim rukovodstvom Muzičke akademije i prethodnim menadžmentom Muzičkog centra Crne Gore. Isidori Damnjanović, poslovnoj direktorici i bivšoj umjetničkoj direktorici Mirjani Živković zahvaljujem se na pruženoj prilici, na profesionalnosti Crnogorskom Simfonijskom orkestru, s kojim sam dijelila mnogo lijepih trenutaka; menadžmentu u kojem su nevjerovatni ljudi i koje ne smijem da preskočim, kao i sadašnjem umjetničkom direktoru Marku Simoviću sa kojim imam lijepu saradnju. To su nevjerovatni ljudi. Kada me u budućnosti budu pitali kakvi su bili moji počeci, uvijek će mi biti milo da kažem da su bili sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom. Sve što se bude dešavalo u inostranstvu, svi planovi koje namjeravam da ostvarim biće bonus, ali ovo je moja baza i voljela bih da to i ostane, ovdje u Crnoj Gori.
Dirigovanje nije posao rezervisan isključivo za muškarce, pa ipak se njime još uvijek uglavnom bave muškarci. Zašto?
– U svijetu do prije desetak godina nije bilo mnogo dirigentkinja. Zvaničan podatak je bio da je mali procenat školovanih žena dirigenata u odnosu na muškarce. Sada je taj broj nešto veći i žene su zastupljene u profesionalnim orkestrima širom svijeta. Podaci se mijenjaju u svijetu i sa mojim primjerom i kod nas.
Zašto dirigente prati glas da su teški ljudi?
– Dodatno se usavršavam tako što imam priliku da se upoznam i da prisustvujem probama gostujućih dirigenata i ispratim proces pripreme nekog djela. Jedino što mogu da kažem jeste da su načini rada drugačiji. I uvijek čujete nešto novo i kažete, ovako ne bih, ili ovo mi se sviđa, ovo možda pokušam. Među njima ima šarmantnih, simpatičnih i harizmatičnih ljudi.
Koliko je to zahtjevan posao?
– Da biste vladali vještinom i tehnikom dirigovanja, potrebno je da se školujete i završite dirigentski odsjek, dodatno usavršavanje i rad sa ansamblima. Proces koji je dosta složen i gdje konstantno radite i učite. Proces pripreme jednog djela u kojem brižljivo analizirate svaki takt u partituri je prilično zahtjevan. Zaista je potrebno mnogo ljubavi, posvećenosti i rada.
Da li ste se za dirigovanje odlučili na Muzičkoj akademiji ili je to bio san iz djetinjstva?
– Kada sam bila dijete željela sam da postanem dirigent. Kao što djeca žele da postanu astronauti, piloti… Ja ću da budem dirigent. To kažem pred roditeljima, pomaze me i kažu: “Hoćeš, hoćeš.” I tako to prođe, ali kako sam upisala nižu muzičku, uz osnovnu školu, sve mi je nekako išlo lako. Srednja muzička škola mi je bila prekretnica. U trenutku upisa na Muzičku akademiju, nisam mogla da izaberem dirigentski odsjek, dugi niz godina nije bilo interesovanja, pa je bio zatvoren, tako da sam upisala teoretski. Tu sam upoznala uvaženog profesora Igora Simovića. Obožavala sam njegov predmet horsko dirigovanje. I upravo me on obavijestio da se ponovo otvara odsjek za dirigovanje. Tako sam studirajući, provela deset godina na Muzičkoj akademiji na Cetinju.
A kako je bilo raditi sa djecom?
– To je posebna priča. Čini mi se da mi je to zaista bilo veoma izazovno i zahtjevno. Moja prva iskustva su u radu sa studentima na Muzičkoj akademiji. Kada počnete da radite sa djecom, shvatite da preuzimate veliku, nevjerovatnu odgovornost. Vodite računa ne samo šta, već i kako ćete da im nešto saopštite. Posebno u malim odjeljenjima od po desetak učenika, gdje zaista možete da se posvetite svakom od njih. Moja majka je prosvjetni radnik i jako su mi značili njeno iskustvo i savjeti koje mi je davala. Mnogo lijep i mnogo težak posao. Imamo puno talentovane djece, koja će sigurno postići izvanredne rezultate, ukoliko se budemo posvetili njihovom radu i talentu. Nadam se da ću jednog dana njihova lica vidjeti u orkestru.
“Sve što se bude dešavalo u inostranstvu, svi planovi koje namjeravam da ostvarim biće bonus, ali ovo je moja baza i voljela bih da to i ostane, ovdje u Crnoj Gori”
Imate li uzore?
– Često me to pitaju, ali ja volim ljude koji su tu pored mene, sa kojima mogu da komuniciram. Pogotovu kada su dirigenti u pitanju. Da mogu da ih pitam i da dobijem odgovore. Uvijek sam se trudila da saznam najviše od mog profesora Igora Simovića, koji se zaista nesebično trudio da mi prenese znanje. Još uvijek prati moj rad, redovan je na koncertima, i dan-danas smo u komunikaciji i konsultujem se sa njim o mnogim stvarima. Uzore nemam, ali postoje ljudi koje volim da slušam, da vidim kako oni to rade i da upoređujem izvođenja.
Postoje li umjetnici sa naših prostora koji kod Vas imaju posebno mjesto?
– Naravno, ima ih nekoliko. Svaki moj ispit je bio javan, na kojima su prisustvovali mnogi profesori i kolege studenti. Izdvojila bih one koji su pratili moj rad od početka i sa kojima sam imala čast da sarađujem. Izdvojila bih umjetnike koji su ostavili neizbrisiv trag na našoj sceni. Među prvima Igor Perazić, s kojim sam imala saradnju dok sam bila na Muzičkoj akademiji i čija mi je podrška mnogo značila. Jako sam željela da bude više tih saradnji. Puno smo razgovarali u pauzama između proba o daljnjem radu i mojoj profesiji. Crnogorski kompozitor Aleksandar Perunović, kojeg sam upoznala kao student na njegovim predavanjima a danas moj veliki prijatelj, takođe je pratio moj razvojni put, njegov rad i interpretacije njegovih djela zauzimaju mjesta kako na našoj sceni tako i u regionu i šire. S obzirom da pratim njegov rad, imam želju da izvedem jednu njegovu simfoniju, on zna i koju! Neizostavno je pomenuti moju generaciju umjetnika koji su uvaženi profesori u obrazovnom sistemu koji usmjeravaju mlade muzičare, sa kojima planiram u budućnosti da ostvarim saradnju. Nedavno je Roman Simović gostovao kod nas, velika svjetska zvijezda, sa 35 godina iskustva. Svira fantastično i svako o tome priča na isti način. Sa divljenjem.
Kako pravite selekciju djela koje izvodite, postoje li neka koje favorizujete?
– Svakom djelu pristupam na isti način. Volim simfonijsku muziku, opere i balet. Nažalost u Crnoj Gori nema prostora u kojem bi se moglo izvesti jedno kompleksno djelo za koje je potrebna velika scena. Nedostaju nam i profesionalni horski ansambli koji bi mogli da budu dio projekta. Upravo smo otvorile temu o kojoj često razmišljam i nadam se da ćemo pričati i o tome kad se vidimo sljedeći put.
GRACIJA 209/februar 2023.
