Ivana i Vanja Radovanović: Muzika kao životno opredjeljenje

Pred polazak u Lisabon, Ivana i Vanja povjerili su nam da već deceniju savršeno funkcionišu u paru, ne robuju formalnostima i među najljepše broje one dane koje provedu sa sinom Davidom i kćerkicom Iskrom

 

Pobjedom na Monteviziji, s autorskom kompozicijom Inje, Vanja Radovanović (36) izborio je kartu do Lisabona i čast da predstavlja svoju državu na Eurosongu. Vanjina karijera je prije 14 godina započeta nagradom za najboljeg debitanta na Budvanskom festivalu i od tada je napisao brojne kompozicije za kolege, nastupao na koncertima širom regiona, osnovao bend VIII2 i izdao dva solo albuma. Po obrazovanju ekonomista, a po životnom opredjeljenju muzičar, Vanja voli da istakne da mu je porodica glavni pokretač i oslonac. On i supruga Ivana odlično se slažu i nadopunjavaju. Pogledima se razumiju, bez previše objašnjavanja savršeno su pozirali zajedno i to, kako su nam povjerili, prvi put od vjenčanja, koje je, nalik na njih, bilo nenametljivo i neobično. “Pošto smo poslije samo nekoliko mjeseci veze počeli da živimo zajedno, jer smo oboje znali da je to to, da ne moramo čekati i nešto dokazivati, tako smo odlučili i da se vjenčamo. Formalnosti nam nikada nisu značile, tako da ni vjenčanje nije bilo poput klasičnih, više kao iznenađenje za našu porodicu i prijatelje. Otišli smo u opštinu sa kumovima, vjenčali se, a poslije smo redom zvali sve da dođu na piće u jedan lokal, kao da je riječ o svakodnevnoj kafi, ne otkrivajući povod. Bilo je zanimljivo, neobično i veselo. Baš dobra žurka. I dobro iznenađenje za sve. Evo, deset godina kasnije smo sigurni da nijesmo pogriješili.”

Jeste li lako donijeli odluku da želite da zajednički život nastavite u Beogradu?

– Imali smo mnogo opcija, jer cijeli svijet je jedno veliko igralište ako želiš tako da ga posmatraš. Malo prije toga smo bili u Njujorku pola godine, ali smo nekako došli do zaključka da je Beograd najbolje rješenje u tom trenutku.

Ivana, kako je Vama, sa primorja, izgledalo prilagođavanje na velegrad?

– U početku veoma teško. Često se šalim da sam vjerovatno jedina osoba iz Crne Gore koja u Beogradu nije imala nikoga kad se doselila. Naravno, sada nije tako. Beograd je sada mjesto gdje je moj dom, gdje će, vjerovatno, odrastati naša djeca, gdje imam prijatelje.

Jeste li se lako dogovorili oko imena djece?

– Pa ne baš. I David i Iskra su dobili ime tek dvadesetak dana po rođenju. Čekali smo da vidimo kakvo je to malo biće, da li će im odgovarati ime koje smo im namijenili.

Ivana, da li i kod vas važi podjela na tatinu ćerku i maminog sina?

– A ne, kod nas je David oduvijek bio tatin sin. Kadgod bi Vanja negdje išao prolio bi rijeke suza, sve mu je zanimljivije da radi sa tatom, njih dvojica imaju svoj poseban čarobni svijet robota, dinosaurusa i muzike. Naravno, ako nešto zaboli mama je tu da tješi. Iskra je za sada privrženija majci, a majka srećna što je dobila nekog kome će da stavlja kikice, mašnice i da radi sve te ženskaste stvari.

Vole li djeca više da raspuste provode u Nikšiću ili u Tivtu?

– Njima je zabavno gdje god da su. Mada, najviše vremena provodimo u Lepetanima i tamo zaista uživaju. Tamo im je baka koja im ispunjava sve želje, more i plaža nadomak kuće, svi uslovi za izgradnju divnih uspomena na djetinjstvo.

Kako izgleda vaš idealan porodični dan?

– To je svaki dan koji provodimo zajedno.

Vanja, malo je poznato da ste se školovali za potpuno drugačije zanimanje od muzike. Zašto je to tako?

– Zato što je u to doba važila maksima “bavi se čime želiš, ali imaj diplomu nečega od čega može da se živi”. Ekonomija me nikad nije interesovala posebno, može se reći da sam totalna kontra svemu što ona propovijeda, ali sam završio upravo to. Što sam je više upoznavao, sve sam se više udaljavao od nje, ali neke stvari moraš upoznati malo dublje kako bi spoznao sebe. Ili bar ono što ne želiš da budeš. Na moju sreću, ne moram se zvati  diplomiranim ekonomistom, već muzičarem.

Da li je muzika Vaše zanimanje, strast ili hobi?

– Muzika je moje životno opredjeljenje.

Ivana, čime se Vi bavite?

– Sada sam domaćica koja će uskoro opet početi da radi jer su djeca dovoljno porasla. I jedva čekam da se vratim u poslovne vode, da imam i drugačije vrste obaveza od onih svakodnevnih. Divno je biti majka i baviti se tim najljepšim zanimanjem, ali, što se mene tiče, želim da opet postavim sebi neke izazove i da se posvetim stvarima koje su me ispunjavale i prije nego što sam postala supruga i majka.

Vanja, kada Vas predstavljaju kao kantautora, odmah se povlači paralela između Vas i ujaka Miladina Šobića. Da li Vam je to opterećenje?

– Naravno da mi nije opterećenje, već izuzetna čast.

Da li Vam je ujak uvijek pružao podršku za bavljenje muzikom?

– Apsolutno, od malih nogu. Uz njega sam naučio najvažnije – da zavolim muziku i stvaranje. Ništa ne može da zamijeni ono što osjetiš kad napraviš nešto čime si zadovoljan. Kao i kad se osvrneš na put kojim si išao kako bi stigao do toga. To je neprocjenjivo.

Je li teže ili lakše baviti se muzikom iz sjenke popularnog ujaka?

– Šobić je jedinstven u svakom smislu, on nema sjenku koja se nadvija nad drugima i plaši ih, ima naslijeđe koje je dao u amanet kao vodič svima koji žele da se vode pravim vrijednostima, a među njima sam i ja.

Kako ocjenjuje pjesmu koja će Crnu Goru predstavljati u Lisabonu?

– Veoma mu se dopala, nije imao posebnih sugestija, što je značilo da smo napravili dobru stvar.

Hoće li i on biti deo ekipe koja će Vam pružati podršku u bekstejdžu?

– Nažalost ne. On stoji pri odluci da se drži podalje od javnosti, i to je za poštovanje.

Jeste li upućeni u njegove nove pjesme i najave albuma, kojim najavljuje povratak na scenu nakon višedecenijske pauze?

– U pjesme naravno da jesam, a u te najave baš i ne. Svakakve informacije su prisutne u javnosti, ali ne bih im baš pridavao puno pažnje. Kad bude odlučio da se vrati, svi će znati. Ja bih volio da se to desi koliko sjutra, a kada će, stvarno ne znam.

Jeste li od onih muzičara koji su oduvijek maštali u evrovizijskoj sceni?

– Ne baš. Kao klinac, a bogami i kasnije, maštaš o velikim koncertima i velikoj publici, a evrovizijska scena je jedna od onih koje bije dobar glas u svakom smislu i možda jedna od stanica na tom putu. Nisam upoznao nikoga ko je sa profesionalne strane rekao nešto loše o tom događaju i naravno da bi svako poželio da osjeti kako to sve treba i može da izgleda, pa i ja. Ukusi su druga stvar i o njima ne vrijedi raspravljati.

Šta mislite da će Vam donijeti učešće na popularnom takmičenju lakih nota?

– Ne mislim puno o tome, sve predrasude u životu treba razbijati, pa tako i konotaciju da je to festival lakih nota. Ideja mi je bila da se pojavim s onim što radim i to predstavim malo široj publici, nikako da napravim nešto što bi trebalo da se uklopi u neki očekivani šablon. Napravili smo lijepu pjesmu i spot i u tom duhu će biti i nastup. Sve što očekujemo je da to prezentujemo onako kako smo i zamislili, u nadi da će se još nekome dopasti. Koje ćemo mjesto zauzeti i nije toliko bitno, jer zavisi od puno stvari koje nemaju toliko veze sa muzikom.

Ivana, koliko ćete biti uključeni u pripreme nastupa u Lisabonu?

– Vanji sam tokom cijele njegove karijere bila oslonac, pa ću i sada. S obzirom na to da se ne bavim muzikom i nemam ama baš nikakvog talenta, ja sam tu dam neke sugestije, da podržim ili ako zatreba kritikujem sve ono što prati i ide za pjesmom. Ali, kad se sve zbroji, ja sam ona osoba na čije rame on spusti umornu glavu, i tu sam najuključenija.

Kako teku pripreme i koliko će promjena pretrpjeti pjesma sa Montevizije?

– Doradili smo aranžman u odnosu na prvobitnu verziju sa Montevizije, prije svega, jer smo imali malo više vremena za razmišljanje i snimanje. Forma je ostala ista, Bole je u osnovi postavio stvari na pravo mjesto, ali smo neke izdigli na viši nivo, jer smo mogli malo više da isprobavamo i izaberemo ono što nam je najviše odgovaralo. Bilo nam je najvažnije da uživamo u procesu do samog kraja, uprkos pritisku koji ovakve stvari nose. Stavili smo muziku i njenu ljepotu u prvi plan, kao jedini prihvatljivi kriterijum i to su mnogi čuli i osjetili, što nam je izuzetno drago.

Šta Vam se čini kao najveći izazov do odlaska u Portugaliju?

– Nema nekih velikih izazova, osim samog nastupa. Završili smo najvažniji dio i ostalo nam je da to predstavimo publici na pravi način i tome ćemo se maksimalno posvetiti.

Planiraju li se promo nastupi po regionu?

– Naravno, ali ne znam još uvijek tačan raspored. Postoji par punktova u Evropi koji se posjećuju svake godine i na koje dolaze skoro svi učesnici, a to su London, Tel Aviv i Amsterdam.

Kako Vam se dopadaju pjesme država iz okruženja?

– Makedonija ima izuzetno zanimljivu i dobru pjesmu, Slovenija je presimpatična, Hrvatska takođe, a o Balkanici ne treba trošiti riječi. Ja bih uvijek dao prednost pjesmama na maternjem jeziku bez obzira koliko je to konkurento, ali smatram da je jezik neodvojiv od muzike i da to ne treba mijenjati.

Ko je Vaš favorit?

– Ne bih izdvajao nikoga, jer znam kroz šta je svako od njih prošao pokušavajući da izabere najbolju pjesmu. Nemoguće je napraviti idealnu, a siguran sam da je svako dao najbolje od sebe u datom trenutku. I to je jedino bitno.

Šta je potrebno da bi mala država poput Crne Gore mogla da pobijedi na Eurosongu?

– Mnogo toga. Prije svega ozbiljna logistika i politička volja da se takav događaj dodijeli jednoj maloj zemlji.

Čime bi bili najzadovoljniji nakon Evrovizije?

– Dugim i lijepim ljetom.

 

GRACIJA 128/30.mart 2018.

Razgovarala Dragana Đurić

Foto Darko Jovanović

Mjesto snimanja Hilton Podgorica

 

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...