Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
Samo nekoliko mjeseci nakon starta nove E televizije, neke emisije su pobrale simpatije brojne publike. Jedna od takvih, koja se izdvaja kvalitetom i promišljenim sadržajima, pažljivo biranim gostima, je Izvrnute priče koju kreira i vodi Ivana Mrvaljević. Elegantno, nalik na programe koje smo voljeli na italijanskim televizijama, a veoma daleko od holivudskih ispraznih sadržaja čiji su voditelji glumci. Ne prati trendove, ali obrađuje aktuelne teme, one o kojima smo navikli da manje ili uopšte ne pričamo.
Ivana je diplomirala na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Bora Stjepanovića. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica. S lakoćom niže uloge u predstavama: Zauvijek tvoj, Bokeški D-mol, Betula u malu valu, Slasti slave, Pogled s mosta, Pepeljugino maslo, Kozocid, Bez portfelja, pamtimo je iz serija Biser Bojane, Budva na pjenu od mora, Mješoviti brak… Na univerzitetu u Torinu je magistrirala filmsku i televizijsku produkciju i cross medijalne komunikacije. Bavila se i produkcijom.
Da li je autorska emisija bila odavno u planu ili su se jednostavno otvorila neka vrata?
– Možda je to zasluga nove televizije E, koja je zaista na vrhunskom i svjetskom nivou, za naše prilike daleko iznad prosjeka. Bez potrebe da podcijenim ikoga, mislim da bi sve druge televizije trebalo da rade na tome da nadmaše standarde koje postavljamo, od scenografije, stajlinga voditelja pa do tema kojima se bavimo. Na E televiziji se konačno može čuti mnogo toga što se tiče građanskog društva. Nije toliki akcenat na politici koja nas je sve ove godine ugušila sa svih televizija, i uz pandemiju nam zaista napravila haos. Kao takva, E televizija je bila pogodan prostor za nastajanje i moje emisije. Na poziv Milice Babić i Sonje Drobac, glavne i odgovorne urednice televizije, dobila sam ponudu da radim jednu drugu emisiju i došle smo do zaključka da bi mi taj koncept bio jako težak i emotivan. Radilo se o razgovorima sa ljudima koji su prošli užasno teške živote. Odustala sam, jer se u tom trenutku ni moje životne okolnosti nisu s ovim poklopile. Danas tu emisiju vodi psiholog, intuicija me nije prevarila, emisija je odlična, gledana i zove se Linija života. Sonja i Milica ipak nisu odustajale, u meni su vidjele TV lice. Nekoga ko ima harizmu i komunicira s lakoćom. Kako sam u tom trenutku imala pauzu u mojoj profesiji, rekla sam ok, neće mi uzeti puno vremena, mogu to.
Nije rijetko da se glumci oprobaju i u ovakvim ulogama. Kako se osjećate u njoj?
– Glumci uvijek imaju dilemu kada ulaze u formate ovog tipa, naročito kada su mladi. Postoji bojazan da će se publika nekako navići na njih u ulozi voditelja i stalno vezivati za nju. Ja nemam tu dilemu, a nisam ni mlada (smijeh). I mnogo mi je drago da imam tu vrstu slobode, da isprobam još nešto osim glume. Televizija jeste daleko jači medij od pozorišta, a televizijska publika brojnija od pozorišne i jasno je da će vas vezivati za bilo glumačke, bilo novinarske ili voditeljske uloge na istoj. Kako sam za moj pojam dovoljno ostvarena, mogu da radim šta hoću. Neko sam ko je mijenjao i istraživao dosta. Radila sam i produkciju, vodila pozorište, nekako sve to čini mene, jednostavno sam ušla u sve ovo sa svojim ličnim iskustvima i razmišljanjima.
Kako su onda nastale Izvrnute priče?
– Prijedlog je bio da se emisija zove Naše priče i to mi je djelovalo tako uopšteno. Inicijalno sam znala da želim da se bavim našim društvom, temama koje zanimaju mene, moje kolege, moje prijatelje, koje zanimaju jedan sloj srednjeg građanskog društva, koji ne znamo ni da li danas postoji. A o tome niko ništa ne pominje, niti priča, kamo li o tome da se neke pojave izvuku na svijetlo i o njima otvoreno progovori. Zato što sve nekako podrazumijevamo. Intuitivno sam došla do Branka Ćopića i njegove Izokrenute priče. Bukvalno stavi svaku riječ na svoje mjesto da bi shvatio njenu suštinu. Što bi u našem slučaju značilo postavimo stvari na pravo mjesto. Kako je u našoj jezičkoj kulturi lakše reći izvrnuto, nego izokrenuto, tako je emisija i dobila naziv. U početku sam mislila da će me naslov mnogo opterećivati, da ću morati da sama u startu izvrćem da bismo kasnije došli do pravih zaključaka. Shvatila sam da nema potrebe, jer je toliko toga izvrnuto da ništa ne treba dirati.
Primjetno je da su dosadašnji gosti emisije ljudi iz različitih sfera, koji imaju šta da kažu. Kako ih birate?
– Moj intimni cilj je da se stvori prostor da ljudi koji imaju šta da kažu, dođu u neku emisiju. Jer imamo gomilu nekakvih programa gdje se nešto priča, gdje se tema samo načne, pa se više ne priča o njoj. Istina, ni mi uvijek ne razradimo temu do kraja, uvijek ima potrebe za razvijanjem priče, ali smo vremenski ograničeni. Goste biram spram teme. Prvo se odlučim za temu i onda razmišljam ko bi mi mogao biti gost. I jako mi je zanimljivo da to ne budu samo stručni ljudi iz određene oblasti. Naravno da ih bude, i važno je da ih ima, ali ne želim da budemo stručna i edukativna emisija, iako Izvrnute priče na neki način to i jesu, nego da bude zanimljivo. Recimo u jednoj emisiji sam imala divnog i talentovanog reditelja Danila Marunovića koji je govorio o obrazovanju danas. Ne toliko o obrazovanju, koliko o generacijskom jazu. I fenomenalno je bilo što su gosti bili dvije profesorice, jedna gimnazijska, druga srednjoškolska. On je kao roditelj i savremen čovjek imao odličan pogled na te stvari. Da zapravo nisu krive nove generacije koje mi tako lako optužimo da ne valjaju, da nisu dobre, već je kriv sistem koji ne prati njih. Eto, tako biram. E sad, koliko se gosti energetski usklade, jer nekada hoće, a nekada ne… Mislim da ljudi koji su ostvareni u svojim profesijama, dovoljno obrazovani, sa dovoljno životnog iskustva, rijetko kad progovaraju na teme za koje nisu usko stručni, a tiču se svakoga od nas kao građana. Težimo i puna su nam usta crnogorskog građanskog društva, a ne znam šta radimo po tom pitanju. Vidim samo političare. I mogu slobodno da kažem da u svoju emisiju neću zvati političare. Ne zato što ih ne poštujem ili što o njima loše mislim, nego zato što ih je previše. Zaista mislim da su sa svoje pozicije uzeli prostor i za glumce i pjevače, umjetnike, sportiste, za one profesije kojima ustvari pripada da budu zvijezde i budu praćeni.
A kako birate teme?
– Imamo tema koliko hoćemo. Nije ih toliko teško uočiti, koliko je teško očistiti od viškova i fokusirati se samo na to jedno. Na primjer, kada sam radila temu profesionalizam, shvatila sam da je on u našem društvu zapravo osrednjost. Ili “ne talasaj”. Jako sam srećna što sam na samom početku imala temu o starim ljudima. Jesu li godine samo broj? Krajnje softi pristup. Međutim, shvatamo da mnoge mlade porodice i mladi ljudi danas žive na račun starih ljudi, na račun njihovih penzija, u njihovim prostorima. Što je stvarno apsurdno i stvarno izvrnuto! Umjesto da svoje posljednje dane provedu na način na koji žele, moraju se sklanjati nekom mlađem s puta. To je bio moj motiv. Pričali smo o sestrinstvu takođe. Znam šta meni moje prijateljice znače, i kad pogledaš, ženska prijateljstva postoje, ali sestrinstva ne. Kao bratstva, na primjer. Sestrinstvo ne postoji kao sinergija, kao snaga, ujedinjenje koje bi učinilo i svijet boljim.
U pozorištu ste igrali mnogo različitih žena, različitih karatera, postoji li uloga o kojoj ste sanjali ili je još uvijek sanjate?
– Ne, nikada nije postojala i žao mi je zbog toga. Znam da je nevjerovatno i znam da ljudi misle da se foliram. Čak mislim da bi trebalo da zamislim tu neku ulogu, pa ću je možda i prizvati i odigrati.
A privilegija da birate uloge?
– Iako sada možda i imam privilegiju da biram, svjesna sam toga gdje živim i da smo mi glumci birani. Moram biti mnogo svjesna sebe da bih pomislila kako bih mogla da igram to ili to. Možda bih kao mlađa i griješila. Mi glumci smo tek jedna karika u čitavom lancu i to u našem poslu poštujem. Reditelj bira, u filmu su to kasting direktori. A ljudi se u našem poslu biraju i spram afiniteta. Nekad reditelj i glumac nisu dobro usklađeni, ne prepoznaju se, nisu dragi jedno drugom, nisu ljudi koji žele da sarađuju. Glumci nakon završene akademije, ukoliko su kvalitetni, budu jako angažovani. I sama sam gotovo ulazila iz projekta u projekat, preklapalo mi se, išla sa probe na probu. Manja ili veća uloga, nebitno. Divno je da u zrelijim godinama možeš da stvaraš prostor za sebe. Stvaraš ga onim što jesi, osluškuješ svoje biće i to šta bi htio da radiš. Mislim da sam sada duboko u periodu kada bi trebalo da stvaram sama sebi prostor, sobom i da pokrećem neke stvari. Što pokušavam i da radim i ova emisija i jeste jedan od takvih prostora. Što se uloga tiče, čak nemam ni najdražu. Sve su mi podjednako važne. Dio mene je u svakoj od njih i obratno. Sve su one napravile jedan lanac, lepezu toga što sam ja danas iskustveno i kao glumica, a i kao žena.
Teško je danas zamisliti drugačiju Ivanu.
– Mislim da ne bih bila ova Ivana Mrvaljević koja sam danas da te 1994. godine profesor Boro Stjepanović nije došao na otvoreni čas, na kojem su animirali srednjoškolce da dođu na prijemni ispit. A ja sam se spremala za prijemni ispit na medicini! Kao profesorsko dijete bila sam naučena umjerenosti. Da se ni slučajno ne pomisli da si najbolji, ili da imaš neke vještine koje drugi nema. Pa i ako ih imaš, pusti, nisi najpametnija, ćuti. Čak sam u razgovoru sa psihologom čula da sam previše vaspitana. Skromnost je osobina koju nekako posjeduju sva djeca prosvjetnih radnika. Moja priroda ne bi bila ista da sam se bavila nečim drugim. Koliko jeste lijepo za društvo, da si vaspitan, da paziš na druge, da si umjeren u svemu, to i guši tvoju ličnost. Jer možda imaš neku unutrašnju snagu koja ne može doći do izražaja zato što ti je neko rekao da to ne treba da pokazuješ. I da ne ulaziš u sukobe. A osnov glumačke igre je upravo sukob, gluma je igra u sukobljenom odnosu. Osim što je vješt glumac, Boro je i izuzetan pedagog. Primjećivao je da sam premirna i da ukoliko svom snagom svoje ličnosti ne mogu odbraniti neke stavove svakog lika kojeg sjutra budem igrala, da onda nema ni glume. Tako da sve što sam uradila u životu ili još nisam, ali ću svakako, mnogo dugujem Boru Stjepanoviću i mnogo dugujem glumi. Gluma me je uvijek spašavala. U svim životnim izazovima sam ogromnu snagu pronalazila u radu. U glumačkom poslu. I ovo što danas imam emisiju, što sam sposobna iz svih uglova da sagledam neku temu, mogu da zahvalim upravo glumi. I sigurna sam da mogu da zahvalim zanatu analize lika, analize djela, svi ti životi koje sam primila iz pozorišta, igrala ih ili ne, učinili su me ravnopravnom sa ljudima. Nemam strah od autoriteta. Smatram da smo svi tu na zemlji zbog nečega. Samo je pitanje koliko se ko otvorio i koliko ko zbog nečega daje više, a neko manje.
Pored angažovanja na televiziji E, aktivnosti u pozorištu ne manjka. Spremate li nešto novo?
– Bili smo u Ljubljani sa predstavom Bez portfelja koju je pisao Stevan Koprivica, a režirao Đaga Mićunović. Bili smo na Ruta festivalu, u Mestnom gledališču ljubljanskom. Poslije igranja sam zaključila da ova predstava treba da se igra u Sloveniji. Predstava je mišljena da je jednako prepoznaju na svim prostorima. I nevjerovatno je da su Slovenci koji su toliko ispred nas u standardu, u promišljanju zapravo suočeni sa sličnim problemima. A mi u predstavi pričamo i o vlasti i o politici, predstava je vrlo angažovana i vrlo hrabra, bez cenzure. U Gradskom pozorištu ovih dana krećemo sa probama predstave Prizori bračnog života sa rediteljem Danilom Marunovićem. Igram psihologicu. Osvijetlićemo uskoro jednu fenomenalnu ženu, Katerinu Radonjić. Počinjemo sa radom, sa mladom rediteljkom Dušankom Beladom, a premijera je već zakazana za 21. maj.
Katerina je prva žena pisac u Crnoj Gori iz guvernadurske porodice Radonjića i po meni nepravedno zapostavljena. Bez obzira što poštujem sve kćeri kralja Nikole o kojima je toliko pisano, ali Katerina je iz ove, da kažem, porodice suprotstavljene porodici Petrović. Mnogo se radujem tom radu, jedva čekam da počnemo. To će biti jedna istorijska i art priča. Cetinje, moj grad stoji iza svega i presrećna sam zbog te žene. Čast mi je da igram nešto tako konačno.
GRACIJA 210/mart 2023.
