spot_img

Ivana Popović Martinović: Stvarna i prirodna

Sa pjevačicom Ivanom Popović Martinović razgovarali smo, između ostalog, o novoj pjesmi, našoj muzičkoj sceni, seriji slika inspirisanoj neobičnim snovima, posvećenosti bašti i zdravoj ishrani

spot_img

Razgovarala Kaja Milačić
Foto Vesela Mišković
Mjesto snimanja Coffee Consulate, Podgorica

Sa nedavnog CMC festivala u Hrvatskoj se vratila sa pjesmom Javi se i čeka je radno ljeto… Tako nekako bi valjalo početi priču. Neko bi možda upravo na tome insistirao, ali ne i Ivana Popović Martinović. Sa njom je lako razgovarati, smijati se, a vjerujem i ćutati. Doduše, ćutanje nam u ovom slučaju baš i ne bi koristilo, a Veseloj smo priredile live podkast uz kafu i čudni koktel, pa je zamalo okasnila na neke dogovore.
Iz jedne digresije u drugu, pa kroz prisjećanja na neka nešto malo veselija vremena, pokušala sam da otkrijem slojeve umjetnice kojoj se divimo godinama. Baš zato što smo navikli da muzičare, žene posebno, gledamo kao da je sva suština samo u onome što vidimo i čujemo. A nije.

Sušni period koji je pandemija izazvala je, čini se, završio za mnoge muzičare, pa i za tebe. Javi se je prva, nakon pjesme Nevinost, koju si objavila 2018. Pa ipak, tvoje se čekanje malo odužilo dobrim povodom.
– Svi smo bili stali, svi smo nešto čekali. Krajem 2022. PAM je pokrenuo konkurs u duhu podrške autorima. Gledala sam kako mogu maksimalno sa tim čime raspolažem da kažem ono što sam željela. Pjesma je završena pred samu novu godinu i, dok sam čekala da dogovorim termin za spot, iskrsla je, zahvaljujući Draženu Baukoviću, ova prilika za CMC festival. Ušla sam u potpuno novu priču i trebalo je čekati na neke njihove instrukcije. Jer ne samo da je to vezano za sam festival, nego i za njihovu odluku da pjesma bude izdata za Croatia Records kao singl. I tako sam se načekala dok se sve nije ralizovalo. Ustvari najviše sam iščekivala termin za spot, jer sam željela da ga što prije završimo. Na kraju smo ga snimili u jednom danu, 30. aprila. Čekajući da se realizuje spot, čekajući sve te odluke vezane za festival, pjesma i spot su objavljeni tek prvog juna. Možete zamisliti moju muku? Cijelih pet mjeseci.

A o čemu Javi se zapravo govori?
– Pjesma Javi se je na prvi pogled lagana, idemo vani, nećemo u grad, hajde da se družimo, da ludujemo po kiši. Ali, ono što sam zaista željela da kažem je da bi bilo dobro izaći iz tih naših betonskih zidova, neživih slika. Tokom pandemije su ti zidovi postajali sve deblji i deblji. Internet, virtuelni, neživi svijet, sve nas to brže i jače uteže i zatvara. I kada kažem vodi me iz grada, ja stvarno mislim vodi me iz grada, ali i dalje od ovakvog života, negdje gdje mogu sama da stvaram, sa tobom, da živimo ljudski. Jedno od mjesta gdje se vraćam svojoj iskonskoj, dječijoj prirodi je selo. Uživam i u bašti i u razgovorima sa jednostavnim, prirodnim ljudima, kakvih je sve manje. Generalno, muzička industrija sve manje voli prirodne ljude, zapravo mislim da ih nikada nije ni voljela. Svi vole tu neku isfoliranu, namještenu stranu. I znam da nekima smeta to što sam stvarna i prirodna. Svjesna sam toga i prepoznajem da stalno idem težim putem. Ne žalim se, ali vidim da vodim nekakvu potpuno drugačiju misiju. Skupljam te rijetke ljude i dalje se trudim da obogaćujem svoj život i da ne bježim od svoje prirode, da se ne odrodim od same sebe i moje familije.
Saradnja sa provjerenim timom i u ovoj pjesmi se pokazala odličnom.
– Vladan Popović i Marko Milatović su aranžeri, producenti. Sarađujemo od 2010. i od tada su radili sve moje pjesme. Tim koji pobjeđuje ne mijenjam. Ljudi ih uglavnom vezuju za Sergeja Ćetkovića, jer s njim sarađuju dugo. U suštini znam za šta su sve sposobni, a još bolje je to što oni znaju šta ja želim. Kada počnemo da radimo mašem rukama, nogama, pravim svijeće, mostove dok objašnjavam i sumnjam da bi neko drugi zaista razumio šta želim, kakva treba pjesma da bude. Borila sam se i ovoga puta da u ovoj pjesmi zadržim taj neki “prljavi” bas, ali da opet pjesma nosi moderni zvuk pop muzike. Ne znam koliko je to dobro, jer mi se čini da pop muzika u suštini umire.
Kako vidiš muzičku scenu Crne Gore? Da li je problem to što smo malo tržište i nemamo izdavačku kuću? Da li je taj sve lošiji status pop muzike upravo razlog što su naši izvođači biraju Croatia Records?
– Mi smo se strašno ulijenili poslije festivala. Imali smo budvanski i hercegnovski i svake godine priliku da nas čuju, ali i tada se radilo samo uoči festivala, namjenski. Nama je to bilo kao da imamo i diskografsku kuću i izdat album. Od kada je to zamrlo, kao i generalno ulaganje u crnogorsku muziku, da ne pričam zbog čega i kada, mislim da je motivacija bivala sve manja. Dosta izvođača je stavilo tačku na muziku. Ovo je skup sport. Mi koji smo uslovno rečeno opstali, uspjeli smo to isključivo zahvaljujući nastupima. Nastupamo sa repertoarima koji su koliko-toliko u okvirima pop muzike, vrlo nas je malo ostalo koji se zaista bavimo isključivo pop muzikom. Nije ni čudno zašto su nestali svi ti festivali. Novac je uvijek bio najveći problem i bilo je kriza koje su se prevazilazile, ali ništa iz toga nismo naučili. Ljudi ovdje nisu shvatili da je pop kultura nenormalno jak alat za sve. Pa ipak ostajemo na nekim starim hitovima koji su već ušli u kategoriju evergrina. A sve što je novo teško se bori za taj status. Jer nekako je pritislo sa svih strana, agresivan novi zvuk, novi trendovi, nekakva nova muzika u kojoj i ima dobre muzike, ali rijetko. Ovako mali teško da možemo imati neku izdavačku kuću na ovaj način. Mislim da je priča sa Croatia Recordsom još zelena i nije do sada dala neke značajnije plodove. Ali, hajde da bude da smo mi ti prvi koji pokušavaju da i ostalima makar odškrinu ta vrata. Oni imaju puno izvođača, a mi smo sitna riba u tom moru. Koliko sam shvatila, Croatia Records pravi i udružena izdanja sa PGP RTS-om i na neki način povezuju region. Pojavilo se dosta reizdanja izvođača koji su nekada bili u Jugotonu. I to ima neku priču koja zaista odiše regionalnim mirisom. Koliko se mi tu uklapamo, ne znam. Važno je da ne usporimo ni mi ni novi koji će doći, da nastavimo s ovim što radimo, da još više radimo. Iako je ovo zaista skup sport, vrijedi. Neki naši izvođači već su izdali albume za njih i to umnogome proširuje tržište. Da ne govorim o njihovom YouTube kanalu, pa Spotify platformi. To je ozbiljan način da promovišemo nešto naše i budemo dio regionalne scene.

“Majka me je zvala samoniklo, samouko i samohrano. To sam ja. I želim da i moja bašta postane slična”

Malo se zna o tvom slikarskom putu. Kako je nastao gotovo dalijevski ciklus crteža Parazit i o čemu govori? Koliko je umjetnost uopšte prisutna u tvom životu?
– Nisam studirala slikarstvo, samouka sam. I to je jedan od načina da nešto kažem. U vrijeme kada sam studirala na Filološkom fakultetu u Nikšiću, započela sam seriju slika inspirisana neobičnim snovima. Potpuno ludilo o nekakvom parazitu koji živi u oku! Napravila sam čitav ciklus crteža na temu razvitka tog parazita, njegovog susreta sa ženskom jedinkom, pa razmnožavanje, pa novi krug… U suštini je krenulo od te lude priče kojom sam bila potpuno opčinjena. Istovremeno se rodila i moja opčinjenost naučnom fantastikom. Postoji priča i simbolika svega toga. Kako sam koju završavala, tako sam ih poklanjala. Imam jednu koju pokušavam da završim, ali ne mogu za kratko vrijeme da uđem u taj mod, imam mnogo obaveza i teško je naći vrijeme. A u njima zaista uživam. Jednom prilikom sam bila pozvana na jednu mješovitu izložbu, na sajmu arhitekture i građevine. Namučila sam se da ih prikupim. Jedna je bila u Kotoru, neke u Nikšiću, neke u Podgorici. I kada sam ih već okupila, odlučila sam da ih fotografišem za svoju arhivu. Zaista sam zahvalna Dušku Miljaniću koji ih je isfotografisao u visokoj rezoluciji, jer sada mogu i da ih printam.
Sve ostalo što radim su takođe neke moje apstrakcije, ali nemaju veze sa ovim ciklusom. Jako želim da ga konačno završim i nadam se da ću uspjeti sada kada su djeca malo porasla. Voljela bih kada bih imala alate da zabilježim baš sve što moja imaginacija stvori, jer sam u duši jedno veliko dijete koje ima puno toga da kaže. A djeca nisu odrođena od prirode. Umjetnik nije odrođen od svoje umjetnosti, umjetničke duše. Neko je talentovan, neko ima vještine da to što je zamislio otjelotvori, a neko jednostavno nema mehanizam da to izbaci, da to bude opipljivo ili vidljivo. Kada je čovjek u skladu sa sobom, onda je i u skladu sa prirodom, sa prirodnim procesima. Ako se ne odrodimo od svoje umjetničke duše, mi ćemo imati mnogo češća ta neka katarzična stanja. A ako ih češće upražnjavamo i bivamo svjesni tih momenata, dobijamo ono što nazivaju mudrošću. To je ono kada ti se glava i srce rukuju. To je nešto čemu ja težim i stvarno želim da u starosti ozbiljno uživam i da prenosim svoje iskustvo. I nadam se da će se to zaista zvati mudrost.
Istinski si posvećena zdravoj ishrani i voliš da dijeliš svoja iskustva. Tvoje sušene japanske jabuke su nadaleko čuvene, spravica za sušenje voća je najvažnija u tvojoj kuhinji. A, koliko znam, bašta uveliko donosi rod.
– Gre’ota je ne reći, ne podijeliti iskustva. Nažalost, ljudi ne prihvataju promjene tek tako, za neke su to radikalne promjene. A počinje se od malih koraka. Ima 15 godina kako smo izbacili šećer, rafinisana ulja, uglavnom koristimo samo hladno cijeđena, koja god da nađemo. Savršena, manekenska linija je precijenjena priča. Ne radim ovo zbog savršene linije, nego zbog savršene energije i dobrog zdravlja. Devedeset posto hrane koja nam se nudi je industrijski obrađena i naravno da nije dobra. Kada kažemo da nismo bili na pijaci godinama, odmah ide pretpostavka kako imamo ogromnu baštu i jedemo preko cijele godine. Mi tu hranu koju smo stekli, koju gajimo, gledamo da rasporedimo sezonski. Pravimo zalihe obrađene hrane od naših plodova. I najvećim dijelom stvarno se trudim da sve i svašta posadim, pa ako nemamo mnogo paradajza, imamo puno bundeve, šargarepe, voća. Gledam da zimi imamo malo bogatiju hranu i ono što se stvarno zimi jede. Sva ta priča o sušenom voću je upravo ta politika. Vodimo računa i kada je post u pitanju. Jer nekako je fino postavljen, baš kad se zimi zaletimo da jedemo, počinje post. Kad bi valjalo očistiti tijelo pred ljeto, opet počinje post. Ima sjajan raspored. Da bismo imali u toku tih postova što kvalitetniju hranu, ljeti i u jesen spremam dosta sušenog voća, punim zamrzivač.
Čovjek zaista mora da pristane na neki drugačiji stil života i onda malo pomalo uđe u rutinu i više o tome i ne misli, ali su mu kvalitet života i zdravlje daleko bolji. I kada pričam o tome, kao da od mene očekuju neku aroganciju, kao sad ja radim nešto moderno i fensi, pa kao “lako im je za mene”. Ne, mene ovaj način života raduje i radujem se kada tu emociju mogu sa nekim da podjelim.
Naša bašta je za mene kao da me je neko ubacio u neku laboratoriju. Gledam i radujem se svakoj travčici, gledam kako rastu, pratim promjene. Meni je to prezanimljivo. Majka me je zvala samoniklo, samouko i samohrano. To sam ja. I želim da i moja bašta postane slična. Radim na tome da biljke rastu u harmoniji, da jedne druge štite od štetočina. Sama pravim kompost. Moji roditelji su bili prosvjetni radnici, ali su mene i sestre podigli na selu. Beskrajno sam svakoga dana zahvalna na tom daru. Želja mi je da se tamo i vratim i, evo lagano, sestre i ja uobličavamo imanje koje smo naslijedile. Da se potpuno posvetim prirodi. I umjetnosti.

-

Kao roditelj imaš neke nesvakidašnje metode vaspitavanja. Uživate li u igri?
– Sve je igra i pozitivna manipulacija. Oni na to tako lako padaju. Oni su ekipa za druženje i zafrkavanje i vaspitavanje je lagano. Treba iskoristiti neke situacije. Recimo Staša živi od imaginacije i inspiracije. I onda joj kažem: “Ako pojedeš ovu crvenu papriku, obrazi će ti biti rumeni kao Snežani!” Bukvalno je zavedem nekom filmskom pričom i ona se oduševi i shvati kako je ta paprika nenormalno ukusna i slatka i krckava. Nema nikakve laži, samo smo došli do tog otkrića drugačijim putem.
Ne bih rekla da ti je manipulacija bila potrebna kada je muzika u pitanju. Tvoja djeca su vanserijski talenti, na putu da postanu vrhunski muzičari. Ili je možda i tu trebalo malo uticati na tokove?
– Kablovsku televiziju smo isključili još 2011. prije nego se Dušan rodio. Nisu bili izloženi torturi svih kanala koji danas prikazuju sve veće i veće ludilo programa, reklama i bjesomučno ispiraju mozak. Sadržaj koji su gledali bio je isključivo serviran godinama. Imam blizu 300 GB raznih filmova igranih, animiranih, muzičkih, onda i muzike. Stašu sam, kada je imala pet godina i pokupila na rođendanima nekakvu pjesmu u kojoj se pominje alkohol, pa pjevušila, pitala onako drugarski da li zna šta je to alkohol. Uslijedio je ozbiljan razgovor prilagođen njenim godinama. Bila je jako razočarana kada je shvatila o čemu se radi, ali smo našle zgodan način da od toga napravi štos. Kada dođe pjesma do tog dijela, umjesto riječi alkohol da izmisli neku drugu, baš smiješnu. Tako smo započeli prevrtanje tekstova pjesama, izmišljanje stihova i napravili dobru zabavu od toga.
Eto. Neke stvari su bile ozbiljne, a neke su čista manipulacija, ali pozitivna. Trudimo se da ih guramo u pozitivnom smjeru, pa šta nam bog da. Pokušavamo da se odupremo nekim ludačkim uticajima interneta, pošto je sada to onako glavna opasnost. Ali smo u međuvremenu uspjeli da podignemo dobru djecu, pozitivnu, razumnu. Znaju oni da ne treba da žure, da uživaju u igri i da uživaju kreirajući. Eto, to je možda i posljednja instrukcija koju im stalno dajemo – prestanite da gledate, počnite da stvarate. Oni su u suštini kreativna djeca i znaju o čemu pričam. Mnogo djece postaju samo gledaoci, čak ni konzumenti. Pune su im oči svega i svačega i lažnog samopouzdanja, lažnih stavova i svega. Nadam se da ih i ovaj pubertet koji je sad onako, baš pravi, 12 i 14 godina, neće uzeti pod svoje i da neće zaboraviti vrijednosti na kojima su odrasli.

Gracija 214, jul 2023.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO