Ivona i Dejan Zlatičanin: Svi uspjesi su naši zajednički

Nakon Dejanovog istorijskog uspjeha, još dok su čestitke stizale sa svih strana, posjetili smo porodicu svjetskog šampiona. Zlatičanini su našli vremena i sa našim čitaocima rado podijelili utiske o ovom velikom uspjehu, kao i o privatnom životu

Razgovarala Dragana Đurić
Foto Darko Jovanović

Dejan Zlatičanin (32) počeo je da se bavi boksom sa nepunih 14 godina, pošto je otac Gligo prepoznao sportski talenat kod svoja tri sina i usmjerio ih na bavljenje ovom plemenitom vještinom. Poslije godina napornih treninga, pokazalo se da je znao dobro da procijeni, pa danas vitrinu u porodičnoj kući, u Mojanovićima pored Podgorice, krase brojna odličja Dejana i njegove braće, bokserskih šampiona. Dejan Zlatičanin početkom juna postao je novi šampion svijeta u WBC verziji, nakon pobjede nad Frenlinom Mamamijom iz Bolivije, kojeg je nokautirao poslije 54 sekunde borbe u trećoj rundi u meču u SAD-u. Ovaj istorijski uspjeh kojim je Zlatičanin upisao ime male Crne Gore na mapu vrhunskih sportskih destinacija, doveo ga je u centar pažnje medija iz regiona. “Ponosan sam što sam učinio i želim i da ljudi u Crnoj Gori budu ponosni na mene. Ovo je za mene i moj narod istorija”, rekao je Dejan odmah nakon meča, a Crnogorci su ga dočekali baš onako kako se dočekuje šampion.

Dejane, da li ste nekada imali interesovanja i za neki drugi sport?
– Uvijek su me privlačile borilačke vještine, a najviše boks. Imam osjećaj da sam odabrao i neku drugu discipline, kao npr. džudo ili rvanje, da bih isto postizao zavidne rezultate. Poslije samo nekoliko mjeseci treniranja boksa otišao sam na pionirsko prvenstvo Jugoslavije i osvojio titulu šampiona Jugoslavije. Tada sam bio siguran da sam napravio pravi izbor.
Svaki sport donosi i pobjede i poraze. Da li Vas je nekad neki poraz demoralisao?
– Jeste svakako, dok sam se bavio olimpijskim boksom. Najviše me demoralisalo kada sam bio oštećen od strane sudija i, kao mlađem takmičaru, to mi je jako teško padalo.
Postoje li neka takmičenja na koja niste otišli i za kojima sada žalite?
– S obzirom da sam išao na svjetska, evropska, mediteranska takmičenja, žal jedino ostaje što nisam bio učesnik olimpijskih igara. Mada, možda i to ostvarim. Sada o tome maštam, kao što sam godinama potajno u svojoj glavi imao misli koje su me vodile ka profesionalnom ringu i maštao o tituli prvaka svijeta.
Postoji li podrška sportistima u njihovim nastojanjima da donesu odličja državi iz koje dolaze?
– Danas, a vjerujem i prije, postojali su brojni talenti koji upravo zbog nedostatka podrške nisu uspjeli da sebi osvijetle put i da se okite odličjem kojim bi ponosno predstavljali zemlju iz koje dolaze. Tako je bilo i sa mnom, ali predstavljao sam svoju zemlju onako kako dolikuje, sa ponosom i punog srca.
Podrška sportistima kao najboljim ambasadorima zemlje je neophodna, a ipak rijetka. Kako se to može promijeniti?
– Nadam se da će moj uspjeh učiniti da se nešto promijeni, da se pruži podrška generacijama sportista koje dolaze. Iz iskustva mogu reći da bez podrške teško i sa velikom mukom čovjek može postići bilo kakav rezultat.
Ko Vam je prvi čestitao na osvajanju šampionskog pojasa?
– Bilo je mnogo čestitki sa svih strana, čak i poslije deset dana one konstantno pristižu. Neposredno poslije meča, telefonskim putem dobio sam čestitku od moje porodice, za koju mogu reći da mi je najdraža jer je svaki moj uspjeh i uspjeh moje porodice. Naravno da su mi svi komplimenti, dobre želje i čestitke drage i značajne, ali čestitka mog oca Gliga ima posebnu draž.
Jeste li očekivali onako veliki i svečan doček po povratku u Podgoricu?
– Iskren da budem, očekivao sam doček jer je uspjeh zaista veliki, ne samo za našu državu, nego za čitav region. Doček je bio baš onakav kakav sam zamišljao da će biti. Sa najljepšim željama, transparentima i muzikom, pored porodice, kumova i rodbine, dočekali su me prijatelji, drugovi i predstavnici medija, koji su doček učinili nezaboravnim.
Ivona, kako ste se upoznali sa Dejanom?
– Upoznali smo se 2010. u ljetnjem periodu. Sjećam se da Dejan toga dana upravo stigao sa priprema iz Slovenije. Bili smo u zajedničkom društvu, oko nas ljeto, plaža, more… Nedugo poslije upoznavanja i poslije izvjesnog perioda druženja stupili smo u vezu koja je 2013. godine krunisana brakom.
Momke koji se bave borilačkim sportovima prate predrasude da su grubi, čime je Vas Dejan osvojio?
– Osvojio me je šarmom, osmijehom, ponašanjem. Uvijek je spreman za razgovor, za priču, pomoć u odnosu sa drugima. U društvu je omiljen baš zbog takvog ponašanja. Kako je karijera odmicala, a on nizao mnogobrojne uspjehe, nikad se nije promijenio. Isti je onaj plemeniti momak kojeg sam upoznala i danas poslije osvojenog pojasa, što ga za mene čini posebnim.
Ko je imao veću tremu pred Dejanove mečeve, on ili Vi?
– Kad god sam u mogućnosti prisustvujem Dejanovim mečevima i čini mi se da mene trema skroz savlada, dok je kod njega neprimjetna. Ja tremu ne mogu sakriti, naročito dok iščekujem da počne meč, dok je on spreman da je ukloni i da se fokusira na meč kako bi ga završio u svoju korist.
Bilo je mnogo odličja i ranije, ali ovaj uspjeh svjetskih razmjera obezbjediće mu trag u istoriji našeg sporta. Kako ste ga Vi doživjeli?
– Uvijek sam vjerovala u njega. Presrećna sam zbog ovakvog uspjeha, a slušajući i gledajući druge šta govore i pričaju o njemu, mogu reći samo da sam zaista ponosna što sam Dejanova supruga.
Ponos ide uz uspjeh, ali svaki uspjeh prate odricanja i veliki rad. Da li je teško biti supruga profesionalnog sportiste?
– Iskreno ću reći da jeste teško. Svi ti silni odlasci na pripreme i ta odsustva ne padaju nam lako, ni Sofiji i meni, ni čitavoj njegovoj porodici, ali znamo da se on trudi i bori za sebe i nas, za bolji život. Zato ga i razumijem, i uz njega sam, i uz svaku njegovu odluku.
Planirate li proširenje porodice?
– Naravno. Djece i ljubavi nikad dosta.
Pored toga što podrška ponekad izostaje i odricanja su velika, da li biste voljeli da se i Vaša djeca bave sportom?
– Mogu da kažem i u svoje i u Dejanovo ime da bismo voljeli da se naša djeca bave sportom. Naročito u današnje vrijeme, kada djecu tehnologija privlači i odvlači od fizičke aktivnosti, treninzi su neophodni za bolje funkcionisanje. Bilo koji sport da je u pitanju podržaćemo ih, jer bez sporta nema zdravog života.

Gracija br. 82, 24.06.2016.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...