Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Mjesto slikanja Hotel Hilton Podgorica Crna Gora
Defektolog oligofrenolog Jana Golubović, nakon završenih master studija u Beogradu, dugogodišnjeg terapeutskog rada u glavnom gradu Srbije i više edukacija u inostranstvu, u Podgorici je prije dvije godine osnovala Udruženje Primijenjena analiza ponašanja djece sa autizmom Crna Gora. Pošto je odrasla u Boki, na taj korak nije joj nije bilo teško da se odluči, a poseban izazov joj je bila činjenica da sistem mentalnog zdravlja djece kako u zemljama regiona, tako i u Crnoj Gori, nije na zavidnom nivou i da naša država prosto vapi za stručnjacim tog tipa.
“Upoznala sam divne saradnike, kao i roditelje djece s autizmom i naša misija je krenula. Za sada sam zadovoljna kako se posao odvija, a najvažnije je da djeca primaju odgovarajuću podršku”, kazala je ona.
Reakcije roditelja djece sa autizmom su, kaže, pozitivne, a u intervjuu za Graciju objašnjava kako prepoznati autizam u ranom uzrastu, na koje simptome roditelji treba da obrate pažnju i kako se ponašati i živjeti sa djecom koja imaju autizam.
Diplomirani ste defektolog oligofrenolog, a 2014. godine postali ste sertifikovani reedukator psihomotorike. Šta ta oblast podrazumijeva?
– To je edukacija za stručna lica koju organizuje IMZ, Beograd. Reedukacija predstavlja integrativni terapeutski pristup, a čine je dva dijela, opšta reedukacija psihomotorika i relaksacija i specifična reedukacija psihomotorike sa opštom defektološkom dijagnostikom. Koristi se u prevenciji i tretmanu poremećaja psihomotorike u djetinjstvu (rani tonički poremećaj, dislateralizovanost, razvojne dispraksije, razvojni poremećaj govora, hiperkinetski sindrom). Smatra se oblikom neuropsihološke rehabilitacije koja pomaže djetetu da najprije kognitivno sazri. Konkretnim vježbama sa djetetom se radi na sticanju tjelesne sheme, vizuo-motorne koordinacije, prostorno-vremenske organizacije. Važno je naglasiti da nije ograničena na rane uzraste, već se primjenjuje i u radu sa odraslima.
Pohađali ste internacionalno usavršavanje za napredni nivo primijenjene analize u ponašanju u Floridi?
– Nakon završenih master studija u Beogradu, stekla sam pravo da upišem napredni nivo serije programa primijenjene analize na čuvenom Florida Institute of Technology. Pored teorijskih ispita tokom online studija, imala sam sreću da se i praktično usavršim na poznatoj američkoj klinici u Indijanopolisu koja se bavi ranom intervencijom djece s autizmom i da budem poster presenter na dvije internacionalne konferencije terapeuta koji se bave problemima u ponašanju kod djece s autizmom, u Majamiju i u Čikagu.
Šta ABA metoda, koju primjenjujete u radu, predstavlja i kakvi su rezultati?
– ABA je nauka koja se bavi ljudskim ponašanjem, a djeca s autizmom, kao i svi mi, uče po potpuno istim principima – principima ponašanja. Svako dijete uči ponašanje na osnovu prethodnika, šta je to iz sredine što izazove određeno ponašanje, i na osnovu posljedice koja prati to ponašanje. Mi u radu zato najčešće koristimo sistem nagrađivanja kako bismo povećali učestalost javljanja poželjnog ponašanja. ABA je efikasna, što se najbolje ogleda u suzbijaju negativnih obrazaca ponašanja, problem ponašanja (plač, grebanje, vriska, bacanje stvari, udaranje sebe ili drugih) se svode na minimum, a mnoga se i eliminišu, dok socijalno poželjne oblike ponašanja izgrađujemo postepeno. Problemima u ponašanju se daje najveći značaj u radu i na tome uvijek prvo radimo. Efekti rada zavise dosta i od pridruženih medicinskih stanja djeteta.
Koje su razlike u odnosu na druge metode?
– ABA je jedina naučno zasnovana metoda u radu sa djecom s autizmom. Sistematična je, što se ogleda u načinu programiranja individualnih programa rada. Svako dijete posjeduje svoj program rada. Na osnovu razvojnih mapa procjenjujemo repertoar djetetovih vještina i pravimo targete, vještine kojima podučavamo dijete. Vještine uvodimo sistematično, stvarajući pogodan momenat za učenje. Analitičnost je jako važna u opservaciji ponašanja. Na svakih oko šest mjeseci radi se evaluacija vještina kako bi se dokazala efikasnost tretmana.
ABA metoda se ne bavi dijagnostikom?
– Tako je, to je posao dječijeg psihijatra sa kojim mi defektolozi sarađujemo. Posao defektologa je da radi procjenu razvojnih vještina, da utvrdi šta dijete umije, a šta ne, pruži odgovarajući tretman djetetu, kao i savjetodavni rad sa roditeljima koji su nam izuzetno važni u cijelom periodu intervencije. Ne smijemo da zaboravimo da je roditeljima takođe potrebna podrška.
S obzirom na to da nekoliko godina primjenjujete ovu metodu u radu sa djecom s autizmom, možete li nam reći kakve su reakcije roditelja?
– Reakcije su pozitivne. Generalno, kao sredina dosta smo postali svjesniji značaja mentalnog zdravlja djece. Saradnja sa roditeljima nam je od presudnog značaja za rad. Defektolog ostvaruje kompleksan odnos sa djetetom i njegovom porodicom. Iz tog razloga nam je važno da, pored naših, uvažimo želje i ciljeve roditelja. U udruženju takođe obučavam roditelje kako da uspostave interakciju sa djetetom, pogotovo ako je mlađeg uzrasta, jer je ponašanje sve što dijete čini u budnom stanju, a to je upravo vrijeme koje najvećim dijelom dijete provede sa roditeljem. Roditelj treba da ima kompletan uvid u to šta se sa djetetom radi. Ukoliko roditelj nije u mogućnosti da isprati redovne sastanke sa terapeutima, potpisuje se informativni pristanak gdje se video-zapisi djetetovih vještina dijele između terapeuta i roditelja radi usaglašavanja. Ponekad roditelji imaju velika očekivanja od djeteta, ali savjetodavnim radom sa porodicom uspostavljamo zajedničke ciljeve.
Koliko je stručnjaka u Crnoj Gori koji primjenjuju ABA metodu, a koliko u regionu?
– U Crnoj Gori ne postoje licencirani stručnjaci i više ne postoji mogućnost upisa na studije ovog tipa u Americi. Beograd i Zagreb se mogu pohvaliti sa po nekoliko stručnjaka, a u Podgorici sam jedina ja tehničar za ponašanje djece sa autizmom.
Kako prepoznati autizam u ranom uzrastu i na koje simptome roditelji treba da obrate pažnju?
– Autizam je složen neurorazvojni poremećaj, obuhvata trijadu simptoma –poremećaj komunikacije i socijalnih interakcija i prisustvo stereotipnih oblika ponašanja. Do 36. mjeseca života zasigurno možemo uočiti ove simptome, ali ne moraju biti u punoj mjeri izraženi. Ako dijete u prvoj godini ne ostvaruje kontakt očima sa roditeljima, na primjer pri hranjenju ili presvlačenju, nezainteresovano je za igračke, ne reaguje očekivano na zvukove ili dodir, prstićem ne pokazuje na željeni objekat, zatim u drugoj godini izostaje pojava prve riječi, izostaje sposobnost imitacije u igri, nedosljedno se odaziva na ime, sve nam to služi kao jasan alarm da je djetetu potreba stručna podrška.
Šta podrazumijeva program rane intervencije?
– To je najznačajniji razvojni perod, obuhvata stimulativni rad sa djecom uzrasta od druge do četvrte godine. To je period posebne osjetljivosti, gdje djeca sa posebnom lakoćom razvijaju određene vještine, znatno brže nego u kasnijem uzrastu. Ako se ti periodi propuste, neke sposobnosti mogu biti trajno ograničene. Jako je važno da se roditelji, čim posumnjaju na problem, jave defektologu ili psihologu za savjet i procjenu. U ovom uzrastu radimo na podsticanju cjelokupnog razvoja djeteta, što obuhvata motivaciju, razvoj motorike, komunikaciju, podsticanje kognitivnih i vizuelnih sposobnosti, učenje vještina samopomoći, kao i emocionalno sazrijevanje djeteta. Najbolje efekte rada vidimo kod djece koja od najranijeg uzrasta pohađaju program rane intervencije. Ta djeca imaju najveću šansu da prognoza njihovog stanja bude pozitivnija.
Radili ste godinama kao terapeut u Beogradu sa djecom s autizmom i njihovim roditeljima. Kakva su Vaša iskustva iz tog perioda?
– Jako lijepa iskustva nosim iz Beograda, gdje sam završila osnovne i master studije. Prvo zaposlenje je izuzetno važno. Imala sam sreću da sarađujem sa profesorima Defektološkog fakulteta, uz čiju pomoć sam bila predavač na defektološkim danima, kao i raznim seminarima za roditelje. U Beogradu sam najviše radila podršku djeci s autizmom u kućnim uslovima.
Pored toga, bili ste angažovani i kao asistent na Pedagoškom nezavisnom univerzitetu Banjaluka (NUBL). Koja je razlika između klasičnog i pedagoškog rada?
– Godine 2018. sam držala vježbe o značaju rane intervencije studentima druge godine fakulteta, na predmetu sjajne profesorice Tanje Čolić. Moj zadatak je bio da studentima iz malo drugačijeg ugla predstavim konkretne primjere iz prakse, konkretan problem ponašanja. To je za mene dragocjeno iskustvo i rado bih ponovo bila na sličnom angažmanu zato što mlade buduće kolege treba podržati i probuditi u njima kreativnost, koja je veoma važna kasnije u radu sa djecom. Teorijski rad je osnova za sve, ne možemo biti dobri praktičari ukoliko ne pratimo šta nauka kaže. Zato terapeut mora konstatno da uči i trudi se da ide u skladu sa inovacijama.
Prije dvije godine osnovali ste Udruženje Primijenjena analiza ponašanja djece sa autizmom Crna Gora. Zašto ste odlučili da dođete u Crnu Goru?
– Odrasla sam u Boki, obožavam ovu zemlju. Upoznata sam bila da sistem mentalnog zdravlja djece kako u zemljama regiona, tako i u Crnoj Gori nije na zavidnom nivou, a takođe je deficitaran stručni kadar. U periodu kovid epidemije sam dobila ponudu da odradim procjenu nekoliko djece sa razvojnom disharmonijom u Podgorici i riješila da ostanem. Tu kreće moja profesionalna priča. Upoznala sam divne saradnike, kao i roditelje djece s autizmom, i naša misija je krenula. Za sada sam zadovoljna kako se posao odvija, a najvažnije je da djeca primaju odgovarajuću podršku.
Koja je osnovna djelatnost udruženja?
– Imamo četiri ključne delatnosti: pružanje adekvatnog tretmana djeci s autizmom, pružanje podrške i savjetodavni rad sa roditeljima djece s autizmom, održavanje radionica na temu autizma i posjećivanje internacionalnih konferencija i saradnja sa stručnjacima iz regiona i svijeta.
Koliki je odziv roditelja i zbog čega najviše dovode svoju djecu?
– Roditelji se najčešće javljaju kada dijete ispoljava oblike agresivnog i stereotipnog ponašanja, kada se ne odaziva na ime, kada ne govori i adekvatno ne koristi igračke. Neki roditelji dolaze samo radi procjene i savjetovanja. Mnoga djeca nakon procjene ostanu na tretmanu u udruženju, a neku šaljemo kod logopeda ili na dalji skrining kod dječijeg psihijatra.
Koliki je značaj proces inkluzije u sistemu obrazovanje dece sa razvojnim problemima?
– Inkluzija je jedan od vodećih ciljeva svakog društva. Ona počinje u najranijem periodu, uključivanjem djeteta sa razvojnim problemom u vršnjačku grupu, kako bi se kasnije nastavila u školskom sistemu, gdje dijete sa razvojnim problemom uz podršku personalnog asistenta kreće svoje školovanje po individualnom planu i programu rada. Mi u udruženju često organizujemo inkluzivne kreativne radionice, upravo da se djeca od najranijeg uzrasta uče empatiji i toleranciji.
Kako biste ocijenili trenutnu situaciju Crnoj Gori?
– Svijest o značaju mentalnog zdravlja u programu rane intervencije je iz godine u godinu sve veća kako kod roditelja, tako i kod društva u cjelini. Sve je manja sramota da se problem javno kaže i zatraži stručna pomoć, što je nada nama defektolozima da će dijete na vrijeme početi sa tretmanom. Treba naglasiti da autizam nije bolest, već stanje, pa dijete s autizmom postaje adolescent i odrasla osoba s autizmom. Neophodno je ubuduće planirati aktivnosti podrške za sve uzraste. Što se autizma tiče, za sada je najveća pažnja usmjerena na rani razvoj djece.
Kakav je odnos državnih institucija prema djeci i porodicama koje imaju djecu s autizmom?
– Državne institucije daju svoj maksimum, iako često to u praksi nije dovoljno. Mali je broj stručnih radnika a, nažalost, dosta je djece kojoj je podrška potrebna. Skoro sam položila stručni ispit u Crnoj Gori i smatram da je potrebna bolja umreženost i saradnja udruženja sa državnim institucijama, jer sistem ne čine pojedinci.
Koji su ciljevi u budućem radu?
– Cilj mi je da se ostvari saradnja sa državnim institucijama u Podgorici koje se bave socijalnom i dječijom zaštitom. Jako je važna ta interakcija sistema, gdje roditelji prvo dolaze da zatraže podršku i stručnjaka. Takođe, nadam se da ću narednim projektom podržati posebne potrebe djece iz ruralnih predjela sjevera Crne Gore, kojima je pristup tretmanima otežan. Izuzetno nam je važno da djeci kojoj je otežan pristup defektološkim tretmanima podršku bar djelimično nadomjestimo određenim radionicama i posjetama.
