Razgovarala Danijela Đonović
Foto Privatna arhiva
Jasenka Lalović objavila je 2018. roman prvijenac S one bande moje gore, a godinu kasnije S ove bande moje gore. Roman Kastigulja (2021), iako potpuno zasebno štivo, narativno i tematski se nadovezuje na prethodna dva, ujedno zatvarajući autorski opus o crnogorskoj ženi. Bile heroine ili kastigulje, sve one su životno breme podnosile dostojanstveno, mudro i bile često nevidljivi, ali čvrsti čuvari tradicije. Prebirajući po predanjima i dušama svojih pretkinja, od malena upijajući njihove mudrosti od života sazdane, autorka osvjetljava onu drugu stranu ove “gore od pelina”, Crnu Goru koju su uzdigle i očuvale žene. Knjige hronološki prate sudbinu i ulogu žene u crnogorskom društvu sa svim običajnim, jezičkim i kulturološkim raznolikostima u periodu od kraja 19. vijeka do kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu.
Preko tri decenije živi i radi u Beogradu, gdje je stvorila porodicu i dom, no Jasenka uvijek s ponosom ističe da je po rodu Paštrovka.
Sudeći po interesovanju publike u čitavom regionu, a posebno u Crnoj Gori koja je propratila Vaše književno veče Crnogorska žena – heroina dostojna antičkih drama, stiče se utisak da ste trilogijom Brda od pelina, svoje ime upisali u istoriju savremene crnogorske književnosti?
– Zahvaljući inicijativi divne Jelene Garić koja je inicirala održavanje književne večeri pod sloganom Crnogorska žena – heroina dostojna antičkih drama, predusretljivosti Capital plaze, kao i učešću više nego talentovane naše muzičarke Milice Milović, dogodio se za mene zaista poseban događaj u Podgorici. Započeo je minutom ćutanja kojim smo odali počast svim našim pretkinjama koje su ostale zauvijek skrajnute i nespomenute, a bile su i ostale najsnažnije karijatide našeg društva. Te večeri nisu se promovisale moje knjige, još manje ja kao njihov autor. Pričali smo o onome što pamtimo kao najsnažnije poruke i što svako od nas treba da prenese dalje potomcima. Što se tiče validnosti ovoga što radim, to će se vidjeti u vremenu koje slijedi. Koliko je zaista vrijedno ono što stvaramo, pokaže se tek kad nas više ne bude bilo i ukoliko naša djela uspiju da nas nadžive. Živimo u vremenu marketinških trikova i poremećenih vrijednosti u kome se ono suštinsko i zaista dobro teško uočava. Trudim se da odgovorim tom izazovu.
Kada ste počeli da pišete prvi roman, S one bande gore moje, da li ste mogli da pretpostavite da će Vas misli pretočene u riječi s jedne prevesti na drugu bandu i odvesti do Kastigulje?
– Moj prvi roman počinje tako što jedna od glavnih junakinja, Velika, prelazi sa jedne na drugu bande gore i prvi put se suočava sa različitostima za koje nije ni slutila da postoje. To je ujedno i lajt-motiv mojih knjiga. Pokušavam da dam odgovore na mnoga pitanja, za kojima sam dugo tragala. Koliko se međusobno poznajemo i uvažavamo? Kako se određujemo u odnosu na ono drugačije od nas? U vremenu smo sveopšte krize identiteta, u kojoj se mnogo lakše utvrđujemo tako što ističemo nečiju različitost u odnosu na nas, nego što pronalazimo zajednički imenitelj koji nas spaja. Imala sam potrebu da ispričam priču o jednom uskom lokalitetu na kome se lako uočavaju kulturološke, običajne pa i jezičke raznolikosti, koje se ponekad sukobljavaju, ali na koncu ipak pronalaze model po kome se opstaje u zajedništvu. Kastigulja zaokružuje trilogiju Brda od pelina tako što se, za razliku od prva dva romana, čija se radnja premješta od sjevera ka jugu i obratno, smješta na lokalitet od Grblja do Spiča i time simbolično stvara krst koji moramo ponijeti svi mi s ovih prostora. Odgovore nerijetko tražimo od drugih, od onih sa tuđih prostora, a zapravo su tu, pred nama. Poput pelina koji je često oku nevidljiv, utopljen u sivilo krša na kome je ponikao, opor, gorak, a zapravo ljekovit. Oboljela duša treba da traži sebi lijeka tamo gdje se razboljela. Moramo sami sebe ozdraviti.
Šta je bio motiv i Vaš najveći pokretač?
– Imala sam neodoljivu potrebu da ispričam priču o ženama sa dinarskih prostora, onako kako ih pamtim iz svog djetinjstva. Ne kažem da su nespomenute, niti tvrdim da one o kojima se dosad pisalo, snimali filmovi, nisu jednako autentične. Žene u mojim romanima su one koje sam sretala u ranom djetinjstvu i koje su se duboko urezale u moje biće. Njihove riječi pamtim kao mudrosti koje se nisu učile, već živjele. Upravo o tome sam željela da pišem.
Kako vidite crnogorsku ženu?
– Crnogorska žena je slična Spartankama. To su hrabre, mudre i dostojanstvene žene koje nisu prekoračile u gordost, koje su poznavale mjeru kojom se iznose radovanja, tugovanja, samovanja, čekanja. Ovo su prostori na kojima se od pamtivijeka sloboda ne samo branila, već je morala da se osvaja. Muškarci su vjekovima gajeni kao ratnici i branioci komada krša na kojem su ponikli. Zato je i danas snažan kult muškog djeteta, što se nekim nepisanim pravilom pred ženu postavlja kao uslov na koji je dužna da odgovori. Sa svakom muškom glavom koju rodi, raste njen ugled i poštovanje u porodici i društvu. Nažalost, ženska djeca su ostajala u sjenci braće koji su se, za razliku od njih, rađali uz pucnjeve da se nadaleko čuje da se rodila još jedna muška glava. To radovanje curicama nije pripadalo.
Hrabre, snažne ali pred muškarcem pokorne?
– Crnogorska žena je pokorna tek toliko koliko time želi da uzdigne muškarca pored sebe, bez obzira da li je to njen otac, brat, muž, sin… Ona je ta koja ih gradi i podiže do snažnih domaćina, junaka, čestitih ljudi. Duboko, cijelim svojim bićem, bila je svjesna da je to jedini model kojim se opstajalo na tim prostorima. Njeno je bio da čuva i sačuva sve ono što joj je bilo povjereno u trenutku kad su njeni muškarci odlazili, bez obzira da li su to bili ratovi ili pečalbe u daleke zemlje. Na sve te izazove ona je odgovorila tako što se nije izmicala pred nedaćama, već ih je do kraja iznosila. Čija snaga se ogleda u tome što pravih pleća iznosi breme svega onoga što je im je predato da čuvaju i sačuvaju, od trenutka kad se rode, pa do potonje njihove ure. Koliko sam u tome uspjela, ne znam. Uvijek mi se čini da je nedovoljno jer one, zaista, zaslužuju i bolje i više.
Naspram uvriježenom mišljenju da su crnogorskoj ženi bila umanjena prava i da je bila diskriminisana kao ljudsko biće, izjavili ste da je Crna Gora uvijek bila neki oblik matrijarhata. Pojasnite nam to viđenje?
– Ono što je evidentno za crnogorski prostor, to je da tamo postoji snažan kult majke, a to je prvi pokazatelj da se u takvom društvu njeguju neke drugačije vrijednosti. To se, možda, na prvi pogled ne uočava, upravo zato što Crnogorka vješto i mudro podiže paravan iza kojeg se ne vidi sve ono o čemu ona indirektno odlučuje. Do statusa kad javno dobija priznanje da joj “glas vrijedi ka’ da je muški”, trnovit je put. Od potpuno obespravljene snahe, koja kroz niz stradalnih iskušenja treba i mora da pokaže snagu i životnu mudrost, do žene koja uspravno iznosi sve nedaće. Upravo su tu snagu prepoznavali muškarci koji su uz njih stasavali i na nju se oslanjali. Nažalost, nerijetko je bila zloupotrijebljena, dok crnogorska žena nikada nije gradila sebe time što bi breme svog usuda prebacila na druge. U tome je njena veličina.
Osobenost crnogorske žene je i način na koji je osvajala moć, sticala autoritet u porodici i društvu koju je koristila upravo da održi patrijarhat?
– Kao što sam već naglasila, crnogorska žena svjesno se pozicionira iza muškaraca i upravo time pokazuje samosvijest kojom prijedestal u kući, društvu prepušta muškarcu. Mislim da u prošlosti nije ostao zabilježen slučaj kojim je na bilo koji način pokušala da poremeti taj poredak. To nije bio odraz njene slabosti i straha da im se suprotstavi, već snage da prihvati teret takvog društva koje po nekoj nepisanoj nepravdi nikada nije smicao sa ženskih pleća. Naprotiv, namicao je sve ono od čega su muškarci imali prava da odustanu. To je ostavljao traga na njima, oduzimajući im od ženske mekote i zavodljivosti. Možda me baš to najviše boljelo. Nerazumijevanje onih koji bi ih karakterisali kao krute i zamračene teškom sudbinama, a zapravo se nikada nisu zapitali što ih je takvim oblikovalo i upisalo se u njihov gen. Tvrdim de je u njima mnogo više onih suštinskih vrijednosti za kojima svako od nas traga, samo su nam promakle jer smo se češće osvrtali za onim što nam svojom zavodljivošću zavara oko.
Ispod slojeva obaveza, odgovornosti koje je nametao život crnogorskoj ženi, može li da se makar nasluti romantičnost duše?
– Ispod naoko krute spoljašnosti često se krije tanana duša koja potiskuje emocije. Dok sam tragala za ključnim osobinama koje određuju prototip Crnogorke u mojim romanima, otkrila sam da sve one izviru iz osjećaja stida i poznavanja mjere. To je bio razlog zbog kojeg sam svaki tekst o njima više puta prečešljavala, oslobađala najmanje naznake lascivnosti i svega što bi u tom smjeru moglo da zagolica maštu čitaoca. Nemam prava da o njima pišem drugačije nego što bi same bile spremne da se predstave drugima i upravo toliko mi je dopušteno da stavim na papir, bez obzira što je čitalačka glad tražila više od mene kao autora.
Da li je bilo prebiranja po sopstvenoj duši da bi došli do onog što ste suštinski željeli da iskažete?
– Svakako. Da biste zavirili u tuđe duše, potrebno je da prethodno otvorite i ogolite svoju. Tada mnogo toga potisnutog ispliva na površinu. Suočavanja sa sopstvenim slabostima su teška, bolna, ali ujedno i ljekovita. Čeprkajući po dušama mojih likova, pronalazila sam mnoge odgovore za kojima sam dugo tragala. Otkrila sam tananu liniju po kojoj se svako od nas poluti u mnogim dualizmima i koji su, zapravo, simbioza svakog bića.
Šta u sebi prepoznajete od Vaših pretkinja?
– Mnogo toga. Prevashodno potrebu da pokušam da ispravim nepravdu koja je nespominjanjem toliko ostala po strani da se činilo da je nema. Prepoznajem u sebi njihov gen istrajnosti kojim se ne odustaje od života, čak i onda kad je nepravedan prema nama. Osjećam u sebi taj inat da život mora da se živi do kraja. Pišući jezikom mojih pretkinja prisjetila sam se mnogih riječi za koje sam sigurna da ih nikada ranije nijesam izgovorila, koje sam, možda, samo čula. Pisala sam po sluhu, prateći metriku njihovog govora i nerijetko se dešavalo da riječi same naviru. Dokaz da gen koji nosimo uvijek pronađe način da se pokaže i potvrdi, nezavisno od prostora gdje živimo i okolnosti koje nas određuju.
Jedna od tih riječi je i kastigulja. Zašto ste izabrali baš taj naslov za treću knjigu?
– Kastigulja je epitet koji se često može čuti na ovim prostorima. Obično se vezuje za ženu koja je počinila neki kastig i time “udarila na obraz famelje”. Nažalost, o tome se više vodilo računa nego o bremenu koji sama žena ponese time što joj se “prišije” da je nekog obrukala. Kastigulja iz mog romana je žena koja je zarad zlih očiju, koje su se zatekle u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, ponijela taj naziv, a da kastig nije napravila. Željela sam da se osvrnem na ljudsku površnost koja po pravilu oduvijek lako sudi, osuđuje i spremna je da nekog izopšti. Površnost je stroga, sklona surovosti. Nažalost, vrijeme koje živimo, upravo je takvo i nerijetko sami upadamo u iste zamke. Taj naziv sam odabrala jer se u toj jednoj riječi sabira mnogo poruka, često ga čujemo, a ujedno je teško prevodiv. Dovoljno da se zapitamo da li je svaka kastigulja zaslužila da je tako nazovu i zašto je u ženskom rodu.
Neko je rekao da se svaka žena na kraju pretvori u svoju majku. Kada su Crnogorke u pitanju, čini se da bi bilo istinitije ako bismo rekli da se s vremenom svaka snaha pretvori u svoju svekrvu?
– Ima u tome istine. Mislim da je razlog što žene na ovim prostorima, otkad se rode, su naučene da poštujući dom u koji su došle čuvaju obraz roda iz kojeg su potekle. Spomenuću jednu zanimljivost koja mi se desila. Jedna Beograđanka, udata za Crnogorca, kojoj ponekad zimi dođe svekrva iz Crne Gore, nikako nije uspijevala da sa njom bude bliska. Činila joj se ženom koja se rijetko smije, da je kruta i nekako uvijek po strani. Pozvala me nakon čitanja mojih knjiga i rekla “Hvala vam što ste mi približili crnogorsku ženu. Zavoleh svoju svekrvu”. To mi je možda jedan od najdražih komplimenata koji sam dobila. Dokaz da ne treba unaprijed suditi o onome što ne razumijemo i čemu se lako podsmijehnemo.
U fokusu Vašeg istraživačkog i književnog rada je crnogorska žena. Iako se radi o geografski malom prostoru, postoje velike mentalitetske i kulturološke razlike između žena sa sjevera i žena sa juga. Šta im je, ipak, zajedničko?
– Zajedničko je to što i jedne i druge jasno prepoznaju tu različitost. Osobenosti koje ih dijele, dijalektizmi i lokalizmi u govoru, običajne razlike, pa čak i u odijevanju, sve se to stapa u jednu multikulturalnu cjelinu koja pronalazi model po kome se opstaje u svoj toj raznolikosti. Upravo to je ono po mene najinspirativnije. Vidim u tome snažnu poruku o zajedništvu. Ljepota se krije baš u tom šarenilu kojim smo darivani i to je ono što moramo sačuvati. Čuvajući sve ono od nas drugačije, prikazujemo ljepotu sopstvenih vrijednosti i time se potvrđujemo na najljepši mogući način.
Kroz trilogiju kojoj pripada i ovaj roman koristite arhaizme naših starih, što doprinosi autentičnosti likova u romanu, no ako biste odlučili da knjige objavite na stranom jeziku, mnogo toga bi bilo izgubljeno u prevodu. Koliko je neprevodivost prepreka za pisca i njegovo djelo?
– Kad sam odlučila da pišem u narativu, daleko od standardizacije koju propisuje savremen književni jezik, bila sam svjesna da je to jedini način da ostanem dosljedna njihovom govoru i sačuvam atentičnost tog doba. Takođe sam potpuno svjesno ušla u rizik neprevodivosti ili teške prevodivosti na druge jezike. Nisam željela da odustanem od stila koji sam odabrala, jer bih time počela da kalkulišem, podilazim čitaocima, kritičarima, teoretičarima književnosti i više razmišljam o sebi nego o onima o kojima sam pisala, što ne želim da činim, jer na to nemam prava. Na ovaj način moje knjige primarno pripadaju onima o kojima su napisane. Ujedno, svima onima koji u tom štivu prepoznaju svoje majke, babe, tetke, usamljene starice, ne samo Crnogorke, već sve žene surovog dinarskog krša, od Istre do Grčke.
Pripremate i četvrtu knjigu. Ovog puta radnja je smještena u Boki. Koliko Vam je kao Paštrovki blizak mentalitet Boke?
– Iako između Boke i Paštrovića postoji niz sličnosti, kako u jezičkom, tako i u kulturološkom pogledu, isto tako se jasno uočavaju različitosti. Zahvaljujući dobrim ljudima koji su mi omogućili pristup arhivama i ličnim bibliotekama, uspjela sam da upoznam mnoge običaje Boke za koje ranije nisam čula. Saznala sam mnoge zanimljivosti i došla do istorijskih podataka koji su ostali van udžbenika. Fascinantna je dovitljivost kojom su i jedni i drugi opstajali odolijevajući vremenu i uticajima onih koji su pokušavali da ih pokore. Takođe sam otkrila da je običajno pravo nerijetko odstupalo od onog koje se utvrdilo slovom zakona, što je u mnogočemu uticalo na odnose koje su međusobno njegovali. Ono čime želim da se pozabavim u novom romanu je muškarac sa ovih prostora. Na taj način, pokušaću da napravim protivtežu prethodnim romanima i prikažem ga u drugačijem svjetlu od onog što smo navikli.