Razgovarala Danijela Đonović/Foto Vesela Mišković
Romani S one bande moje gore, S ove bande moje gore i Kastigulja, koji čine trilogiju Brda od pelina, te najnovije književno ostvarenje Bastadur mogu se shvatiti kao dugo unutrašnje putovanje kojim je kroz svoje pretke krenula na put do sebe crnogorska književnica Jasenka Lalović.
Baš kao i u prethodnim, i u romanu Bastadur osobenim i autentičnim jezikom upustila se u kazivanje o sudbinama i životima predaka koji su stvorili raznoliku, kontrastnu i po svemu posebnu Crnu Goru. I pored često tegobnog bitisanja, junaštvom, mudrošću i strpljenjem pronalazili su način da vode suživot na tom malom živopisnom i kulturološki različito obojenom prostoru. “Jasenka Lalović piše jednostavno i nadahnuto, iskreno i poetično. Ona čitaoce i svoje junake vodi od Skadarskog jezera preko Orjena, Krfa, Beograda, Dobrote, Perasta, Nikšića i Bukovice, zatvarajući jedan životni krug. Na kraju stižemo do jedinstvenog zaključka – ljudski život se vrti oko istih stvari: neko traži zdravlje, neko poštovanje, neko priznanje, neko veru, neko ljubav”, zapisala je Gordana Mašić, urednica kulture u časopisu Bazar.
Ko je zapravo Bastadur?
– Bastadur je čovjek koji je smion, spreman da se suoči sa nelagodama, onaj kome sve “basta”, bez adekvatnog sinonima. Neke riječi su neprevodive ili teško prevodive. Pretpostavljam da bi prevođenje mojih knjiga na bilo koji svjetski jezik predstavljalo jednako velik izazov, koji još uvijek čekam. To me ne čini manje spokojnom u odluci da i dalje baš ovako pišem.
Može li se reći da ste Kastigulji suprotstavili Bastadura?
– Moglo bi se tako reći. Suštinski, ženske sudbine iz Kastigulje na neki način odredili su muškarci, baš kao što su sudbine muškaraca iz Bastadura oblik ove žene. Ta uzajamnost je neminovna. Možda je samo drugačiji ugao iz kojeg sam htjela da rasvijetlim njihove životne priče.
Da li su položaj muškarca i izazovi sa kojima se suočavaju u određenim kriznim periodima ljudske istorije teži u odnosu na žene, koje su kroz posljednja dva vijeka uspjele da se izbore za bolji položaj i porodici, zajednici, društvu?
– Mislim da na ovim prostorima uvijek postoji izazov više nego na nekim drugim. Kad se tome dodaju smutna vremena, koja nas nikako ne zaobilaze, onda se zaista stiče utisak da se muškarci nalaze u dodatno nezavidnoj poziciji. Međutim, to je i posljedica milenijumske prakse u kojoj su sve poluge moći bile u njihovim rukama, samim tim i odgovornost za mnoge, ako ne i sve odluke. Žene se jesu izborile za značajno bolji položaj, ali ne i ravnopravan. Jednakost podrazumijeva pravičnost i pravdu u odlučivanju, dok se ravnopravnost odnosi na uspostavljanje društvene ravnoteže shodno različitim potrebama i mogućnostima muškaraca i žena, koje valja na isti način vrednovati. Svako ima svoju stranu ulice i one se ne potiru sve dok se krećemo u istom smjeru, ka istom cilju opšte dobrobiti.
Čini se da imate duboku empatiju i opravdanje za sve svoje junake?
– Trudim se da razumijem ljude. To podrazumijeva da shvatate razloge njihovih postupaka i odluka. Nerijetko me uvjerio život da upravo oni ljudi koje lako osudimo i izopštimo, to nijesu zaslužili… Istina je tiha, povlači se pred bukom onih uvijek spremnih na uvredu. Kad se malo zagrebe po ljudskoj duši, nije teško uočiti mjesta na kojima se cijepa. Možda je to razlog zbog kojeg sam se u nekoliko navrata poigrala nekim likovima, svjesno dovodeći čitaoca u poziciju da ih olako osudi, ne bi li kroz kasniji tok radnje počeo da mijenja svoj stav, do trenutka da ih na kraju zavoli. Važno je da volimo ljude sa svim njihovim nedostacima, jer niko nije savršen, pa ni mi sami. Dovoljan razlog da se ne postavljamo u poziciju sudije nikada, nikome.
Da li planski krenete od datog… detalja o sudbinama žena i muškaraca kroz decenije i vjekove i stignete do opšteg, “shvatiti čovjeka, njegovu suštinu, ljubav i istinu”?
– Koliko god je induktivan metod neminovan u razumijevanju od pojedinačnog do kolektivnog, čini mi se da je obratan metod ponekad precizniji u shvatanju nekih društvenih osobenosti. Mislim da kolektivno biće u mnogo čemu usmjerava naše pojedinačne odluke i postupke. Čovjek se upravlja po ustaljenim kolektivnim postulatima i za svaki iskorak mora biti spreman da plati cijenu. Da bi razumjeli pojedinca, neophodno je precizno definisati okolnosti u kojima se on nalazi. Tako je i sa likovima o kojima pišem. Prije nego razvijem radnju, neophodno je da odredim prostorno-vremenske koordinate u kojima želim da ih smjestim. One određuju njihov život, samim tim i životne odluke. To je put do precizne karakterizacije likova, što olakšava kasniji razvoj radnje romana.
Kako navode iz Lagune, u ovom djelu slijedite ideju “da u svakom čovjeku živi komadić kaluđera, baš kao što u svakom kaluđeru pretekne dio njegovog svjetovnog života”. Kako tumačite ovu rečenicu, odnosno spoznaju?
– Godine u kojima sam uvjerile su me da je duhovni dio našeg bića neminovnost koja nas kroz vrijeme jača i daje nov smisao. Sigurna sam da se upravo tu krije ono što nas umiruje i čini spremnim za suočavanje sa svime što donosi vrijeme pred nama. Što prije otkrijemo tu duhovnu klicu našeg bića, lakše ćemo postići saglasje sa sobom. Čovjek tada zavoli svoje biće na jedan posve nov način i trudi se da bude bolja verzija sebe. Duhovnost je nadogradnja koja ljudsko biće usmjerava ka onom višem, istinitom i boljem. To je taj komadić kaluđera u nama, ljubav prema sebi i drugima.
Da li je osnovni razlog nerazumijevanja drugih u nama samima?
– Nerijetko čujemo da su u osudama najglasniji baš oni koji su sami ogrezli u tom istom grijehu. To ne treba da nas čudi. Čovjek se u ličnim borbama obično obruši na one koji ga podsjećaju na sopstvene slabosti. Da nije tako, na sve to ne bi reagovao, jer ih ne bi prepoznavao. Sa druge strane, u tome ima udjela i neukost. Teško je razumjeti ako nam nije dato da razumijemo. To je limit preko kojeg ne može da se prebaci.
Nazivi knjiga su intrigantni i provokativni, kako dajete naslove?
– Naslov knjige je inicijalna smjernica od autora ka čitaocu. Prva riječ koja treba da je dovoljno snažna da navede čitaoca da zaviri između korica baš te knjige. Trudim se da to budu naslovi autentično naši, koji jasno poručuju odakle dolaze. Volim kada je to neka rijetka riječ, poput banda, kastigulja, bastadur… Čini mi se da sada mnogi znaju šta one znače, iako nisu sa ovih prostora. Poenta je da šaljemo takve poruke nakon kojih ćemo poželjeti da malo bolje razumijemo jedni druge. Različitost pripada svakom od nas i upravo je u tome tajna međusobnog razumijevanja i prihvatanja. Važno je uložiti napor da se malo bolje shvatimo i malo čvršće prigrlimo.
U kratkom vremenu već sa prve tri knjige “uzletjeli” ste na književno nebo i zauzeli značajno mjesto u modernoj crnogorskoj književnosti, no čitaju Vas širom regiona…
– Ovo je ipak Vaša konstatacija, na koju i dalje gledam sa pozicije nekog ko je izmaknut i kome je, na neki način, sve to bio zadatak da obavi. Kad se nađete u poziciji u kojoj osjećate ogromnu potrebu da ostavite zapis o nekim ljudima, prostoru i vremenu, brzo shvatite da nemate mnogo izbora. Pisanje je postalo moja potreba, ujedno ogromno uživanje. Sve to što činim ne brojim u svoje, to je dio nas i prostora kojima pripadam, a ako je tako, pitanje je da li ikome pripada, da se iznad toga izdiže.
Gdje ste promovisali Bastadura i kuda ide dalje?
– Moj posljednji roman promovisan je u više gradova u Crnoj Gori. Po običaju, prva promocija svih mojih romana počinje iz mog Petrovca, što doživljam kao dug mjestu iz kojeg potičem. Nakon toga ređale su se promocije u Kotoru, Herceg Novom, Tivtu, Podgorici, Budvi, Nikšiću, Danilovgradu, Kolašinu, Zeti, Trebinju i Beogradu, u Zetskom domu na Cetinju, potom, u organizaciji Udruženja književnika Sedmica u sedam iz Frankfurta, i u Frankfurtu. Nadam se da ću u što skorije vrijeme posjetiti sjever Crne Gore. U planu su promocije u još nekim gradovima u regionu, o čemu ću blagovremeno obavijestiti javnost.
GRACIJA 223/maj 2024.
