Nedavno objavljeno

Jednosmjerna ulica

Ljudi liče na ulice. One kroz koje se jedva provučete između nepristojno parkiranih automobila, uzaludno tražeći skretanje kako biste što prije utekli

Piše Kaja Milačić

Budim se nasmijana, majke mi! Protegnem se, shvatim da me ništa ne boli, a svaki novi dan je zgodna prilika za nove radosti. Jer, tako je lako radovati se podgoričkim jutrima, crnoj kafi i nitima duvanskog dima koje promaja čupa pramen po pramen i odnosi preko balkona. Idila besvija.
E, onda upalim televizor. Kasnije, već vidno iznervirana vijestima, shvatim da ne mogu da izađem iz lifta od komšija koji ne razumiju da onaj koji je napolju treba da se makne sa j****ih vrata, da bi izašao onaj koji je unutra, kako bi nestrpljivi ušao. Pokušala sam da se teleportujem, rastavim na kvante, dezintegrišem, eleminišem sopstveno postojanje u liftu uz teatralni oblačić dima, ka na svadbama, al nemam talenta, ne ide. A oni stoje, bezizražajnih pogleda, kao da očekuju da svjedoče nekom od ovih čuda. Da je vrijeme pandemije davna prošlost za većinu neznavenih glava, postane jasno kada vam u redu na kasi nečiji jutarnji zadah prevrne želudac. I ona neobjašnjiva potreba ljudi da zakrče prolaz spavajući otvorenih očiju između rafova, ili uzimajući artikal koji je u blizini vaše glave. Vesela jutra.
Danas sam popila kafu na balkonu jutarnjih vijesti bez. Spremila se i spustila stepenicama, radosna jer mi koljena ne otkazaše. Usput pomazila dvije mačke, jedan pas mi je isprljao pantalone, al ne mari. Dvije stare gospođe su mi uputile ljubazne osmijehe i damske klimoglave u znak pozdrava, a trećoj sam pomogla da podigne teška kolica na trotoar, dok smo ponosno hvalile svaka svoja, kao kakvi šoferi!
Iako moja ulica najmanje liči na Baker Street, Geri Raferti mi redovno pjeva ovu pjesmu iz slušalica koje na kvarno otmem uspavanoj đeci ujutro. Moje su pokvarili. I jutros sasvim neočekivano, umjesto blentave stafordke Boni koja me svakoga jutra, uz čuveni saksofon solo sa slušalica, radosno onjuši i pusti da je pomazim, ispred zgrade u osam ipo maleno priviđenje. Oko glave joj vezano nešto što više liči na neki šortsić, pričvršćeno šnalicama i gumicama. Meni je ličilo na nešto između gusarske marame i Zlatokosine pletenice. U ruci joj štap za skijanje, očigledno glumi konjića. Sićušna i slatka, rekla bih da je prvačić. Nisam mogla da odolim, morala sam da joj pohvalim masku.
Pitala sam je da li joj je to na glavi duuugačka kosa ili je pirat, a ona mi je objasnila kako stoje stvari, iznenađujuće dobrom dikcijom i pozamašnim fondom riječi za tako malešnu djevojčicu.
“Nisam, pirat s Kariba komšinice, to sam bila prekjuče. Danas sam Avatar”, govori ponosno naglašavajući riječ “avatar” dok uzima kraj konstrukcije na glavi i postaje mi jasna funkcija gomile visuljaka improvizovanih od šarenih gumica. Prepričala mi je film, nekoliko puta naglasila kako je ona ustvari plava kao avatari, ali šteta što odrasli to ne vide a ja, kako nevaspitano od mene, nisam najpažljivije slušala.

Ako vam je ovog ljeta potreban lijek za dušu, samo je otvorite, dobra još ima, samo smo navikli da ga ne vidimo od bahato parkiranih

Topila sam se, istinski uživala. Ima još djece kojima mašta seže mnogo dalje od trenutnih podjela i mržnje. Ima još roditelja kojima polazi za rukom da potomstvo, bar donekle, zaštite od bujice čistog zla koja nas svakodnevno i sistematski zasipa sa svih strana. Željela sam da joj kažem da jako zagrli mamu kada dođe kući i kaže da je to zagrljaj od komšinice, al odustadoh, pa malo je fiju, zar ne? I da, Mali Princ postoji! Sve dok bude bilo ovakve djece, nade za ovaj jad od planete ima. Eto tako.
Moja ulica ne liči na Baker Street, nije ličila ni ona kroz koju sam vozila rolšue kada sam ovu pjesmu prvi put čula. Prije četrdeset godina. Po meni najljepša ikada snimljena, prati me čitav život i svaki put kao da je iznova otkrivam. Česta zvučna pozadina mojih uspjeha, padova, ustajanja, početaka.
Ljudi liče na ulice. Najčešće one jednosmjerne. One kroz koje se jedva provučete između nepristojno parkiranih automobila, uzaludno tražeći skretanje kako biste što prije utekli. Na vaš ljubazan upit o zdravlju i prilikama, počinju dugačko i jednosmjerno izlaganje o stvarima koje baš i ne bi trebalo da vas interesuju. Ljudi jednosmjerne ulice. U jednom trenutku sam kod sebe, ah užasa, prepoznala ovaj sindrom. Ko o čemu, ja o svojim mukama. Možda me izolacija nije načinila lošom osobom, al jasno je da poduža apstinencija od društvenog života od mene napravi kreleta, jedan kroz jedan! I zato počeh da slušam, pa makar to bila i malena komšinica zanesena igrom.
Ako me nešto izluđuje, to je ono “kakoste?” nakon “dobardan”. Retoričko pitanje, na koje, kada odgovorim, “dobardan, hvalaodličnoavi?”, najčešće dobijem upitan pogled koji govori: “Šta me briga kako ste, nisam ni pitao”. Ili, kada me muž pozove deset minuta nakon što je izašao iz kuće, zato što je nešto zaboravio, ali razgovor obavezno počinje sa “kakoide?” Očigledno da još nisam savladala osnove kurtoazne komunikacije. Valjda zbog toga što me veoma nervira ta jednosmjernost. A ona je gdje god se okrenete. Bahaćenje u saobraćaju, bacanje smeća po ulici, ili sa balkona, ostavljanje haosa za sobom na plaži, u parku. Prekidanje tuđeg razgovora, ulaženje preko reda gdje god se može, samohvalisanje po društvenim mrežama, jednako kao i kukanje na istim.
Batalimo gospodo. Ne budimo jednosmjerni sokak, postanimo bulevari sa više traka, ima mjesta, slobodno! Saslušajmo, propustimo, podignimo tu glupavu papriku koja nije našom krivicom pala baš kraj naših nogu, aman!
Ako vam je ovog ljeta potreban lijek za dušu, samo je otvorite, dobra još ima, samo smo navikli da ga ne vidimo od bahato parkiranih!

Gracija 203

Latest Posts

Lifestyle

Ljepota

MODA

Zdravlje

Recepti