Jel’ vam sada lakše?

Ćute. A onda prsnu u smijeh. Čitav dan se smijulje i došaptavaju. Neka mi nisu rekli što je smiješno. Uživaju, to se broji

Piše: Kaja Milačić

a zadnjem sjedištu dvije pospane i namćoraste persone. Moja djeca. Spavajući i teturajući, Lena se poslušno umila, doručkovala i spremila. Sjedi, grli peškire za plažu namrgođena sa slušalicama na ušima. Pitam se sluša li išta ili je to samo znak da joj se niko ne obraća. Marko, iako odavno revnosni ranoranilac, od kada je otvorio oči ne prestaje da zvoca. Zašto ne vozim brže, zašto ne vozim sporije, zašto puštam da me pretiču, zašto pretičem, gdje idemo, u koji primorski grad, zašto baš tamo, uh nikada nećemo stići i zašto sam uključila klimu, prehladiće se do mora?!?! Najbolje bi bilo da mu fino neđe stanem, pa da se on pješke vrati kući. Gospojica mrgudica elegantno dodaje ulje na vatru. Kladim se da će biti zastoji, da ćemo sat vremena tražiti parking i da će oko nas na plaži biti sami penali!
Roditelj normalih živaca bi pod ručnom, po cijenu prevrtanja, okrenuo auto, podijelio blentovače (roditeljsko šklepanje preko noseva) i mirno se vratio doma. Ja nisam normalan roditelj. Utišala sam muziku, isključila klimu i počela priču.
Kukajte sada kako vam je vruće, a imate hladnu vodu, klimu i idete da uživate. A zamislite da je ciča zima, da ste pogrešno shvatili vremensku prognozu i u laganom kaputu pošli u Beograd, da pokupite neka dokumenta i potvrde. Gledano kroz prozor voza, jutro je obećavalo prijatan zimski dan. Bila sam odlučna da sve papire koji su mi potrebni prikupim do popodne, na brzinu ručam i krenem odmah nazad u Podgoricu. Vi ste bili gripozni i nije mi padalo na pamet da svoj dolazak najavim bilo kome od brojne familije i prijatelja, jer znam kud bi to odvelo. Kao luda i bučna italijanska porodica začas bi napravili raspored kod koga doručkujem, kod koga ručam, gdje večeram. Ko me vozi do opštine i policije, a ko na stanicu. I ponovo bih upala u zamku dobronamjernih srodnika te postala njihov taoc na makar dva dana. Zato sam, pomalo uplašena spoznajom da je ustvari ledena košava omogućila onaj lijepi jutarnji prizor, krenula odvažno prema opštini. Pješke, jer to je zaista blizu. Hodanje uzbrdo zaleđenim trotoarima, kada vjetar uporno pokušava da te obori, spršti o zid zgrada ili makar izbaci na ulicu, nije lak posao. Šetnja, koja bi u normalnim uslovima bila prijatno protezanje nogu nakon cjelonoćnog boravka u spavaćim kolima i trajala desetak minuta, sada se pretvorila u polučasovnu torturu. U jednom trenutku shvatih kako mi je koža lica skoro pa neprijatno zategnuta od hladnoće, pa mi bi lakše, dako izgledam mlađe! Nakon sasvim nepotrebno spiskanih sat i kusur u opštini, izađoh sa željenim papirom i pitanjem: Ljudi, čemu služi internet?
Zvuk beogradskih autobusa je jedna od divnih uspomena mog djetinjstva. Nikad, ali nikada ni jedan nije bio sasvim ispravan, vazda su ih vozili naherene i vazda zvučali ka međedi na umoru. Ljeti je bilo nemoguće otvoriti, a zimi zatvoriti prozore. U jednom takvom derinjajućem čudu sam uspjela čak i da sjednem. Next stop, velika policijska stanica na Karaburmi. Tamo gdje sam se odjavila, sada bi trebalo da pokupim nekakvu potvrdu. Tako mi kazato. Okliznuh se na neki led, pa potopih čizmu u neku bljuzgavu baru, al ipak čitava uđoh. Nisam ranije na to obraćala pažnju, ali sada me je velika sala sa šalterima podsjetila na onu goblinsku banku iz Hari Potera. Samo što nisu goblini sjedili iza stakala, no prenašminkane gospođe koje su u tom trenutku bile zainteresovanije za simultano srkanje kafe i čupkanje masnih bureka. Jedna takva me je bijelo gledala mljackavo žvaćući dok sam joj objašnjavala zašto sam došla. Činjenica da sam u toj stanici dobila potvrdu o prestanku boravka u rodnome gradu je sada nebitna. Papir koji mi je potreban ću moći da dobijem na Zvezdari. Jer sam tamo živjela. OK. Do policijske stanice u ulici Milana Rakića me je dijelila vožnja dvjema linijama. Krenuh prema stanici preko puta, unaprijed se radujući masnom, praznom bureku i jogurtu u pekarici na Mirijevu. Prsti bez rukavica počeše lagano da trnu, a i ona mokra čizma mi napravi znatnu neprijatnost. Hladno mi je. Pekarice, naravno, više nema. A ni autobusa koji bi me približio željenom cilju. Koliko sam samo puta ovom strmoglav ulicom išla pješke do Olimpa na bazene? Znam čak i broj koraka, 471 do one stare kafane.
Negdje kod stotog koraka shvatih da nekako sitnije hodam, da me košava vraća unazad. I da, hladno mi je. Svaka kost u tijelu mi je smrznuta. Košava mi ubacuje bockavi snijeg u nos i pod kapuljaču. Do kraja uspona se javio osjećaj potpune obamrlosti zglobova i činilo mi se da ću početi da škripim. Zvanje rođaka nije dolazilo u obzir, a taksi bi me radije zasuo sadržajem neke od glibavih bara, nego vozio na ovako kratkoj relaciji! Vidjeh policijsku stanicu, odahnuh. Sa nekog udaljenog mjesta u mozgu dođe riječ: skela. Pa oni renoviraju! I to samo onaj dio gdje se izdaju dokumenta i potvrde! Tu su službu, rekoše mi moleri, preselili koji kilometar niže. Koje naravno prepješačih. Usput sam kontemplirala o bijeloj smrti i vjerovatno sam tako i izgledala kada mi je dežurni policajac otvorio vrata i poveo me do stolice! Ljubazna šalterska službenica me sasluša, udahnu vazduh duboko, zatraži mi ličnu kartu i okrenu neki broj. Ipak ću potvrdu dobiti u onoj stanici sa skelama! Na tavanu! Ona im je dala sve potrebne podatke, tako da je papir bio spreman kada sam se tamo vratila. U prvom butiku kupih kapu, rukavice i par čarapa i pozvah taksi. Makse. Sačekao je dok sam završila i prevezao me do željezničke stanice, taman na vrijeme da kupim neki keks i vodu i uskočim u voz do mog divnog, toplog doma! Od kojeg je dijelilo samo dvanaest sati u kupeu bez grijanja i šupljeg krova sa kojeg je snijeg padao tačno meni za vrat!
Vruće, a? Pitam krelce oblivene znojem.
Joj jeste, molim te uključi klimu! Dreknu uglas.
Jel’ vam sada lakše?
Ćute. A onda prsnu u smijeh. Čitav dan se smijulje i došaptavaju. Neka mi nisu rekli što je smiješno. Uživaju, to se broji!

Gracija br. 82, 24.06.2016.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...