Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković
Za kratko vrijeme emisija Srećan dan na TV E, čija je voditeljka Jelena Božović, zavrijedila je zavidnu pažnju gledalaca. Iako je završila Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore i radila u državnoj upravi, Božović se ipak odlučila da karijeru nastavi na televiziji, iako nije imala ni dana novinarskog iskustva. Na to se odlučila vođena intuicijom. I nije zažalila, jer se, kaže, pokazalo kao pravi potez.
“Nije ovo kraj moje karijere već početak jednog novog poglavlja u mom životu i priprema za nešto o čemu sam maštala”, kazala je u intervjuu za Graciju.
Nedavno je promovisala knjigu ljubavnih pjesama Molitve nježnosti, prije toga i zbirku poezije za djecu, a vodi i podkast Bez filtera. Kako kaže, pravi uspjeh kojem teži su ljubav, porodica i sloboda.
Kako bi, u najkraćem, opisali koncept Vaše emisije?
– Emisija je kolažnog tipa. Bavimo se svim temama koje se tiču svakodnevnog života, od roditeljstva, porodice, psihologije, umjetnosti, kulture, sporta… Misija je da gledaoci sa nama započnu dan u dobrom raspoloženju, uz optimizam, osmijeh, zanimljive sagovornike, mlade talentovane ljude iz našeg okruženja koji su svijetli primjeri u društvu.
Vodite i podkast Bez filtera. Šta su najčešće teme?
– Sanja Vujisić je zbog poslovnih obaveza napustila Srećan dan, a kako smo se sprijateljile i prija nam energija, znamo lijepo i da se šalimo i razgovaramo o ozbiljnim temama, poželjele smo da se zajedno nađemo u ulozi voditeljki i urednica emisije. Bilo je to lijepo iskustvo. Teme su, kako i sam naziv emisije kaže, životne. Razgovarati sa gostima bez ikakvih filtera o suštini, totalitetu postojanja, mudrosti, ljepoti, istini. Pokazati ko smo svi mi zaista, da li nas i u kojoj mjeri određuju materijalne stvari, kakvo djetinjstvo smo imali i koliko je sve to uticalo na nas.
Završili se Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore, radili u državnoj upravi. Kako je došlo do toga da napustite državni posao da bi radili na TV E, s obzirom na to da prije toga nijeste imali novinarsko iskustvo?
– Tako je, završila sam Pravni fakultet u Podgorici, specijalizirala krivično pravo i slobodno mogu reći da sam u prava zaljubljena, ponudila su mi široko obrazovanje i bolje promatranje svijeta i odnosa u njemu. Posao u struci mi je takođe omogućio profesionalnu satisfakciju, imala sam divan, motivišući kolektiv, što je rijetko danas. Privlači me želja ka pravdi i pravičnosti, iako slovo zakona suvoparno zvuči, ono drži svijet na osloncu. Ne prestajem da učim, čitam zakone i pravnu literaturu, posebno iz oblasti krivičnog prava. Nije ovo kraj moje karijere, već početak jednog novog poglavlja u mom životu i priprema za nešto o čemu sam maštala. Ono što sam imanentno ja jeste sklonost ka poeziji i umjetnosti, koja, za razliku od prava, krši sve konvencije i načela. To je moja beskrajna emotivnost. Neko sam ko smatra da je život toliko važan da ne smijemo biti preozbiljni, te zakone pretvaram u zakone srca. Kako sam imala ugovor na neodređeno vrijeme, bilo je savjeta da ne napuštam siguran posao, ali se zaista pitam šta je danas sigurno. Vodi me intuicija. Pokazalo se kao pravi potez. Posao novinarke daje mi prostora za kreaciju i da budem ono što jesam, da spajam nespojivo, da se igram. Uživam u ovom poslu. Mislim da se to i vidi na malim ekranima. Volim taj elan koji me drži i tu ću biti sve dok ne prestane. Nadograđujem svoju ličnost i stičem različita profesionalna iskustva.
Pišete i poeziju, a nedavno ste promovisali knjigu ljubavnih pjesama Molitve nježnosti. Prije toga ste izdali zbirku poezije za djecu. Koliko u Vašim pjesmama ima ličnog?
– Pokušavam da dosegnem visine koje samo umjetnost može da pruži, da otkrijem svoje kontradiktornosti, da vidim čega sve u meni ima. Poezija je sagledavanje života golim čulima. Nešto što ide van granica prostornovremenske stvarnosti. Nekada i jedan isti stih može imati mnogo značenja u zavisnosti od vremena i stepena samosvijesti. Ima ličnog, naravno, to je moja percepcija i viđenje, ali isto tako neko drugi može istoj pjesmi dati drugačiji doživljaj u zavisnosti od njegovog putovanja kroz život, i to je ta magija. Ipak, nijesam spremna da pokažem stihove koji bi u potpunosti ogolili moju dušu. Njegoš ima divnu rečenicu Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj.
Koji su Vam omiljeni pjesnici?
– Na prvom mjestu je Njegoš. Mislim da je postalo poznato da Gorski vijenac znam napamet, još od osnovne škole. Njegoš je božanstvo kome su svi ostali pjesnici samo asimptote. Tu su i Vito Nikolić – dječak koji se od života branio stihom, predivni Leso Ivanović, Drainac, Crnjanski, Dučić, Jesenjin, Majakovski, Puškin, Bodler, Ahmatova…
Na internetu ste objavili spot za pjesmu Ima li đe, koju sami recitujete. Zašto se odlučili na neuobičajni korak za pjesnike – da sami interpretiraju svoju poeziju?
– Neobično je govoriti svoje stihove, jer u tom trenutku osjetite da im dajete život i da nijesu više samo slovo na papiru. Pjesma prestaje da bude vaša. Volim da govorim stihove, kako svoje, tako i drugih autora. Mislim da ne postoji pogrešna interpretacija, jer je svaka autentična. To je živ, organski prenos emocija. U pjesmi se traži nešto sa čim možemo da se poistovjetimo, svako doda neko svoje tumačenje i na poseban način prenosi emocije. Genijalnost poezije je upravo u toj sintezi partikularnog i univerzalnog, gdje se lično prepoznaje kao zajedničko.
Majka ste dvije djevojčice od devet i pet godina, a starija je, očigledno, povukla talenat na Vas, pa piše i recituje poeziju i to na ruskom…
– Ponosna sam na njih, u kakve djevojčice izrastaju. Starija ima talenat za pisanje, slikanje, glumu, umjetnost, jezike. Progovorila je ruski jezik prije treće godine, i govori ga jednako dobro kao crnogorski. Uz to, besprijekorno govori engleski i uči kineski jezik. Moram napomenuti da sve uči sama, bez ičije pomoći. Voli istoriju, rusku književnost, zanimaju je biografije velikih pisaca. Izuzetno je i posebno dijete. Mnogo sentimentalna, zrela za svoje godine, empatična, svoja, dok je mlađa povukla talenat za sport na tatu, borbena je, iskričava, šarmantna, nestašna, ali i dobronamjerna. Pokušavam da od samog početka u njima utemeljim osjećaj odgovornosti, kao i da trče svoju trku, da stiču svoja iskustva. Mi smo tu da ih podržimo. Voljela bih da se bave nečim što će ih učiniti potpunim i srećnim.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
– To što nijesam opterećena istim. Po meni, uspjeh se ne mjeri onim materijalnim. Savremeni svijet čini sve da potčini čovjeka, da ga ponizi. E pa ne može, ja mu to ne dam! Pravi uspjeh kojem težim je ljubav, moja porodica, sloboda.
S obzirom na obim aktivnosti kojima ste se bavili ili se još bavite, šta smatrate svojim najvećim talentom ili vještinom?
– Najveća moja vještina i sposobnost jeste upravo to što ostajem svoja i drugačija dok se ljudi sve više stavljaju u kalupe. Brinem ne samo o estetici, već i o etici. Čovjek koji se bavi sopstvom napreduje, ima više polja na kojima djeluje, nadograđuje svoju ličnost. Čovjek je sebi najveći strah i jedina prepreka na otvorenom i slobodnom putu. Ko zna čega sve ima u svakom čovjeku i koliko talenata tu spava, ali ako ih ne trgnemo iz sna neće ni ugledati javu. Sve je rad. Mislim da tek treba da otkrijem svoj najveći talenat i radujem se svemu što dolazi.
Šta je za Vas sreća?
– Na sve strane nas bombarduju imperativima i savjetima koje nijesmo tražili, a koji se tiču kvalitetnijeg života, te stoga možemo često čuti savjete kako biti srećan u nekoliko koraka. Sreća je fluidna, mijenja se kako rastemo kao ličnosti, razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Biti srećan nije datost, to je rad na sebi. Možemo čuti da je sreća krov nad glavom, siguran posao, osoba našeg života… Čovjek kao da od samog rođenja prihvata te vrijednosti i biva ukalupljen. Ima mnogo ljudi koji kažu da su srećni jer imaju posao, a odgovor na pitanje da li ih taj posao ispunjava je negativan. I šta je tu sreća? Sreća je odbaciti sva instant rješenja. Ništa mi ne moramo. Nigdje mi ne žurimo. U mnogim stvarima smo srećni, samo to nijesmo osvijestili. Bitno je da oslušnemo sebe, svoja htjenja, da radimo na našem biću.
Kako usklađujete porodične i poslovne obaveze, s obzirom na to da Vam je suprug fudbaler, što podrazumijeva drugačiji tempo života?
– Sve o čemu sam maštala se ostvarilo. Porodica je moja najveća snaga. Kada čovjek nešto želi pronađe način. Nije uvijek bilo lako, posebno kada je moj suprug igrao u inostranstvu, pa i teški momenti brzo prođu i dođu neki novi. Smatram da zaista treba uživati u vremenu u kom jesmo i stvarati uspomene. Nijesmo savršeni ni suprug ni ja, dopunjavamo se, osluškujemo jedno drugo. Naša prednost je u tome što smo odrasli zajedno, dobro poznajemo jedno drugo. Djeca su nam prioritet, najvažnije nam je da su one dobro i da kvalitetno provode vrijeme. Moja najveća želja je da budem dobra majka do kraja života, da imam iskren odnos sa kćerkama, da sam im na prvom mjestu majka, a odmah nakon toga najbolji prijatelj, želim da znaju u svakom trenutku da sam tu za njih, da mogu sve da mi kažu. Uloga mame je najvažnija uloga u životu, i zaista se trudim da naša djeca budu djeca. Sada je mnogo lakše jer su već velike djevojčice, a suprug igra u Podgorici, pa dijelimo obaveze. Ponekad me savlada umor i bitno je prepoznati kada je odmor neophodan. Važno je da ne izgubimo sebe, kako bi bili dobri i za druge. Suprug i ja imamo i naše vrijeme i trudimo se da ga provedemo na najbolji način.