Razgovarala Danijela Đonović/Foto Privatna arhiva
Pjesnikinja Jelena M. Ćirić rođena je u Smederevu 1973. godine, u porodici Mitković, od oca Miroslava i majke Milice. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje stekla je u Požarevcu, gradu u kojem je i odrasla, a 1999. diplomirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Jedno vrijeme radila je u požarevačkom Okružnom sudu, 2002. je preselila u Prag te se angažovala na polju kulture. Literarni rad ove pjesnikinje raskošnog jezika i osobenog stila zastupljen je u mnogim zbornicima, antologijama, portalima, a njene tri zbirke poezije, Žar, Naiskap i Muške pesme, prevedene su na desetak evropskih jezika. Predsjednica je Udruženja građana Lastavica u Pragu koje se bavi organizacijom kulturnih i humanitarnih djelatnosti, članica Udruženja književnika Srbije, Udruženja češko-srpskog prijateljstva Rodoljub i redakcije Časopisa za kulturu, nauku i umjetnost Žrnov. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Živi i radi u Pragu. Udata je za Miroslava Ćirića, s kojim ima ćerke Mariju i Tamaru.
Izuzetno uspješno poetsko veče koje ste u septembru održali u Kući nobelovca Iva Andrića. Koliko je Vas nadahnula energija samog mjesta, a koliko publika koja je svaku pjesmu nagradila iskazanim oduševljenjem?
– Kada radite nešto, imate predstavu, a i želju da to bude onako kako ste zamislili. Uspjeh promocije mojih knjiga u Andrićevoj kući u Herceg Novom prevazilazi te moje želje i zamisli, a to onda najbolje govori o mojim utiscima. Nedvosmisleno na to mnogo utiče mjesto na kome je promocija održana, taj hram kulture koji je Andrić obojio svojim duhom. Privilegija je uopšte biti pod tim krovom, a tek je velika čast tu predstavljati ono što ste iznjedrili sopstvenim intelektom, senzibilitetom i duhom. Rekla bih da je, ipak, možda najviše na moj doživljaj uticala publika, koja je toj večeri dala na vrijednosti i značaju. I prije nego što sam došla u Herceg Novi, moje kolege, pisci, koji su bili u prilici da se u tom gradu predstave, govorili su mi o sofisticiranosti, gospodstvenosti i intelektualizmu hercegnovske publike. I bili su u pravu.
Predstavili ste knjige poezije Žar, Naiskap i Muške pesme. Vašu poeziju uglavnom kritičari tumače kao erotsku, a Eros je od svog nastanka do danas težnja za cjelinom i pokretačka životna sila?
– Zastupam stav da kad autor pusti svoje djelo od sebe, među ljude, više nema suverenu mogućnost da određuje njegov karakter i vrijednost. A i ne treba. Na čitaocima je kako će pročitano doživjeti, a svako će ga doživjeti spram svojih želja, mogućnosti, obrazovanja, iskustva, pa i raspoloženja. I svako to viđenje, svaki novi doživljaj, daje novi sloj i novo značenje. Ljepota je u različitosti. Moja poezija jeste sasvim tendenciozno bojena decentnim erotskim nijansama, iako se, kao autor, ne odvajam od lirske, ljubavne potke svog poetskog tkanja. Profesorica filozofije i književnica Višnja Kosović je i ranije, a naročito na promociji u Novom, maestralno, znalački i nadahnuto govorila o erosu, logosu i tanatosu, kao pokretačkim silama u umjetnosti te o mojim pjesmama u tom kontekstu. Neću pretjerati ako kažem da je to, iz mog ugla, možda najvrednije, a meni svakako najdraže tumačenje moje poezije.
Ljubavne pjesme uvijek se tiču i duše i tijela, jedno bez drugog ne može?
– Ljubavne pjesme su oduvijek i zauvijek, baš kao i duša i tijelo. Kako se ljubav, čežnja, žudnja i strast prepoznaju, ako ne po treperenju čitavog tijela? Srca, stomaka, duše. Kako to razdvojiti? Ono što mene “žulja” je činjenica da je ljubavna poezija trenutno u sjenci angažovane poezije. Na konkursima ćete bolje proći sa rodoljubivom, patriotskom ili pjesmom s nekom aktuelnom socijalnom temom, u najširem smislu riječi. Čini mi se da se na pjesnike koji pišu ljubavnu poeziju gleda kao na nedorasle bavljenju i pisanju iste. Svakako se zbog trenda neću odreći svog senzibiliteta i izraza. Uostalom, najljepše ikada napisane pjesme jesu upravo ljubavne, uz svo poštovanje i drugih tema i autora.
Ko Vas je ili kako ste se formirali u pjesničkom smislu?
– Inicijalni “krivci” za moju ljubav prema književnosti, prema lijepoj pisanoj riječi, su moje nastavnice i profesorke, u ono vrijeme, srpskohrvatskog jezika i književnosti, Vinka Milić, Radmila Matić i Bosiljka Milić. Vinka i Rada su mi bile nastavnice u osnovnoj školi, i hvala im za posvećenost i pravi način da nam svoje znanje prenesu i razviju ljubav prema jeziku i književnosti. U požarevačkoj gimnaziji razredna mi je bila Bosa Milić, uz Ljiljanu Nikolić, dugogodišnji koautor čitanki za srednje škole, istinski posvećenik i zaljubljenik u jezik i književnost. One su najbolji primjer za tvrdnju da đake ne oblikuje škola već profesori i koliko je važno da ti profesori budu i dobri stručnjaci i dobri pedagozi. Što se tiče pjesnika u čijim sam pjesmama prepoznala i svoj senzibilitet, volim Lorku, Majakovskog, volim Šekspirove sonete. Iz plejade pjesnika sa naše književne scene izdvajam Branu Petrovića, Dučića, Desanku Maksimović… I sasvim svjesna da ovo može zvučati kao zamjena teza, Đorđa Balaševića. Iz mog ugla, on je prije svega pjesnik, pa tek onda kantautor, koji je svoje stihove neodoljivo i neponovljivo protkao notama. Ne znam koliko je ko od njih uticao na formiranje mene kao pjesnika, ali svakako sam na njih prvo pomislila u odgovoru na Vaše pitanje.
Često se može čuti da je za pjesnika neophodno nadahnuće, no da li je dovoljno?
– Nekada, kao manje iskusan pjesnik, oslanjala sam se skoro isključivo na nadahnuće, na inspiraciju. Onda se to nadahnuće oblikuje talentom. Istina, volim da kažem da je talenat zapravo dar, koji nam je dat, a kada to “dar” pročitate unazad, dobijete tačan recept šta se mora uraditi s njim, da bi se i to nadahnuće dobro oblikovalo. To se poklapa sa savjetima i sugestijama Emira Sokolovića, sjajnog pjesnika iz Zenice, koje mi je davao kao mladom pjesniku, s početka, kada sam se tek obrela u svijetu poezije – da se na svom talentu mora raditi i da nadahnuće, samo po sebi, nije dovoljno. Često se toga sjetim i na to mislim. A nadahnuće je u svemu, u prirodi, u ljudima, u svijetu oko nas, u detaljima, sitnicama, u lijepim prizorima, u sopstvenim reakcijama u odnosu prema drugim ljudima; u ljubavi i radosti isto koliko u tuzi i bolu. Treba biti otvoren i spreman da sve to vidite, naročito danas, kada nam tehnologija zarobljava pažnju i sužava poglede na život i predivan svijet oko nas.
Šta je za Vas pjesnička riječ… Ljubav, jezička igra ili pak duhovno iznenađenje?
– Svaka pjesnička riječ jeste ljubav, ako gledate iz ugla autora. Pomenuću ono opšte mjesto da su knjige, a samim tim i svaki njihov redak, u ovom slučaju stih, svaka riječ, kao čedo, koje iznjedrite, spremate i otpremate u svijet, brinući se da od vas ode pripremljeno za svoj budući samostalan život. A kao i sa svakim čedom – bez ljubavi tako nešto ne biva. Volite te svoje riječi, jer su dio vas. Jezička igra svakako, pogotovo ako je autor vispren i namjeran da u svom pisanju crpi nepregledne jezičke mogućnosti, naročito našeg, izuzetno bogatog jezika. Volim dvosmislene izraze i jezičke konstrukcije, višeznačenjske poruke, neočekivane obrte i mislim da se upravo na tim mjestima može naići na ta duhovna iznenađenja. Mislim da to u svojim pjesmama postižem nepravilnom, dinamičnom rimom, koja stvara poseban ritam. Ponekad i samu sebe iznenadim, jer shvatim da se napisano može doživjeti na više načina. Svakako, na iznenađenja valja biti spreman.
U Vama se susreću pravnik i pjesnik. Kakav je to spoj, kada prevagne pravnik, a kada pjesnik?
– S obzirom na to da se pravima danas ne bavim, mislim da je pitanje te prevage donekle irelevantno. Preseljenje u Češku donijelo je nova i drugačija angažovanja, a mislim da će mi potpuno ostvarena satisfakcija u vezi sa pravima biti moja starija kćerka Marija, koja je upisala prava na Karlovom univerzitetu u Pragu. Ipak, često prepoznam “pravničku” reakciju kod sebe, valjda je taj način razmišljanja utkan u moje standarde i kodekse sopstva. Danas sam orijentisana na polje kulture, organizovanje kulturnih programa i dešavanja za naš svijet u Pragu i doživljavam to kao jedan dio svoje životne misije. Najviše radim kroz Udruženje građana Lastavica, koje okuplja publiku sa prostora bivše Jugoslavije, a čiji sam trenutno predsjednik, ali i kroz srpsko udruženje Rodoljub. Sarađujem s Ambasadom Srbije u Pragu. Bavljenje kulturom je, vjerovatno, bliže pjesništvu nego što su to prava, pa možda upravo čini most između pravnika i pjesnika u mojoj ličnosti.
Dugo živite u Pragu. Da li je taj period života ostavio trag u Vama kao pjesnikinji?
– Sigurno je da se eksterni događaji i impulsi oslikavaju na nas i naše unutrašnje živote. Prag je zaista mnogo lijep grad, glavni grad zemlje u srcu Evrope, od čijih žitelja valja učiti o odnosu i poštovanju tradicije, istorije, kulture, uopšte o poštovanju svog. Iako nisam mislila (niti željela) da ću ikada živjeti u nekoj drugoj zemlji osim u svojoj, život je imao drugačije planove, a ti planovi nekada budu i bolji od onih, koje smo za sebe pravili. Eto me, tako, već 22 godine u Češkoj. A koliko se uticaj mog zlatnog grada očitava u mojim pjesmama je možda prije pitanje za čitaoce. S obzirom na to da su moje pjesme uglavnom ljubavne, rekla bih da njihov sadržaj diktira nešto mnogo finije, tananije i uzvišenije od bilo kog grada.
Pjesnikinja, pravnica, majka, supruga ili obrnutim redom. Koliko Vam je važna partnerska i porodična podrška u tome što radite?
– Imam divnu porodicu. Divnog, dragocjenog čovjeka, supruga, u pravom smislu riječi stub i zaštitnik naše porodice i divnu djecu, koju usmjeravamo, trudeći se da im damo krila kojima će sama letjeti i biti sposobna da prepoznaju istinske vrijednosti. Šta god da radite, pa bilo to i najuspešnije moguće, nema takav sjaj, značaj i vrijednost, kao kada vas u tome podržavaju, kuraže i razumiju oni koje volite. To je istinski blagoslov, a ja ga imam.
Ubrzan život današnjice donosi i stres i manjak vremena. Imate li neki svoj način tihovanja ili neko svoje mjesto iz kog crpite snagu?
– Ponekad mislim da nismo uistinu svjesni koliko je zapravo današnjica ubrzana i stresna i koliko nam je potrebno da na trenutke odahnemo. Kao da je neko ubrzao film, a mi ne umijemo da isključimo to dugme. Nedovoljno proživljavamo i doživljavamo, nedovoljno uživamo u običnim stvarima, nedovoljno se posvećujemo sebi. Kada razmišljam o svom djetinjstvu i mladosti, bude mi krivo što moja djeca nisu mogla da osjete čari te naše dječije bajke, ali sam i srećna što su se bake i djedovi potrudili da im bar dio te bajke približe. Moj tata je govorio – kad si tjeskoban, nervozan, kad imaš briga, idi u prirodu. I imao je pravo. Prije svega se osjećaš slobodno, u svoj toj širini i ljepoti, čuješ život spolja, ali i iznutra. Čuješ sebe. Najviše volim da odem u selo, tamo gdje sam i dosta dana djetinjstva provela, jer sve odiše uspomenama i bezbrigom. Volim muziku. I volim da budem sama.
Izuzetno ste lijepa i njegovana žena. Na koji način vodite računa o svom izgledu i šta Vam je najvažnije?
– Hvala. Estetika, ne samo lična, mi je važna, veoma važna, a brigu o sebi stavljam u kontekst nečega sasvim prirodnog, nečega što se podrazumijeva, ali i u kontekst bontona. Nije svejedno kako ćete izgledati i to nema nužno veze sa novcem i finansijskim mogućnostima, zaista nema. Majka mi je oduvijek govorila – nije bitno šta imaš na sebi, važno je da je čisto. A od te higijene, fizičke, ali i mentalne, ide sve ostalo. Ljudima je uvijek prijatnije kad sretnu njegovanu osobu, čovjeka ili ženu, svejedno, koja brine o sebi i svom izgledu i to jeste stvar bontona. A ljepota? Ljepota je uvijek u nama.
Djelujete zadovoljno ispunjeno i ostvareno. Kako se stiže do sreće?
– Smatra se da je najbolja filozofija života prilagoditi se okolnostima i onome što život donese. Koliko se uspješno prilagodite, toliko ćete biti zadovoljni, pa i srećni.
GRACIJA 228/oktobar 2024.
