spot_img

JELENA, DAVID i SARA VUŠUROVIĆ Četkica govori više nego ijedna riječ

Akademska slikarka Jelena Vušurović ponosna je majka dvoje mladih umjetnika, sina Davida i ćerke Sare, a krajem godine planiraju prvu zajedničku izložbu

spot_img

Akademska slikarka Jelena Vušurović po mnogo čemu se razlikuje od svojih kolega. Njen životni put i stil najbolji su dokaz onoga što uvijek ističe: da je umjetnik samo čovjek, biće koje ima sklonosti za nadogradnju, greške, uspone i padove.

Rođena 1983. godine, nakon mature je upisala Fakultet likovnih umjetnosti (FLU) na Cetinju, a među najbolje je izabrana u konkurenciji ogromnog broja kandidata. Ipak, odlučila je da šansu koja joj se pružila zamijeni roditeljstvom, pa je kao vrlo mlada rodila sina Davida, a potom i ćerku Saru. Kada su djeca odrasla ponovo se prijavila na FLU i – uspjela. Fakultet je završila u klasi profesorice Vesne Bošković, odsjek grafika, diplomirala slikarstvo u klasi profesora Branislava Sekulića, a magistarske studije u Banjaluci, u klasi dr Jelene Rubil. Do sada je imala 11 samostalnih i više od sto kolektivnih izložbi u zemlji i svijetu, a njene slike su otkupili kolekcionari na svim kontinentima. 

Ova neposredna, humana žena nesvakidašnje ljepote je koordinatorka i članica Udruženja studenata Akademije na Cetinju, članica ULUS-a CG, jedan od vodećih koordinatora i direktora akademika BiH, odnosno entiteta Republika Srpska, vodeća je članica i organizatorka velikih kolonija Saveza akademskih slikara, dovela je u BiH više od 200 eminentnih akademskih slikara, pokrenula je velike humanitarne izložbe, ima školu crtanja na Cetinju, sprema đake za akademiju i srednju školu, učesnica je jednog od najvećih balkanskih festivala koji se održava u Čanakaleu, u Turskoj, kao i Bijenala na Kosovu, članica akademskih slikara u Egiptu… Crnogorsku javnost je zadivio njen potez kada je novac od prodaje svoje dvije slike donirala Turskoj i Siriji, koje su prošle godine pogodili razorni zemljotresi.

Njena djeca su krenula majkinim stopama, David je student FLU, odsjek vajarstvo, dok je Sara, maturantkinja Gimnazije Cetinje, već odlučila da mu se pridruži, s tim što će se baviti slikarstvom. Brat i sestra su nedavno u Centru za kulturu na Cetinju imali zajedničku izložbu Fragile, koja je dobila izuzetne kritike i pohvale. Jelena kaže da će krajem ove godine organizovati zajedničku izložbu na kojoj će sve troje izložiti svoje radove.

Kada ste počeli da se zanimate za slikarstvo? 

-

– Slikarstvo je ljubav koja počinje u maloj učionici osnovne škole. Nejake ruke i četkica su bile kao ljubav na prvi pogled, tako da ne bih to nazvala ni zanimanjem ni interesovanjem, nego svjetlom u tunelu za dijete koje se boji mraka.

Zašto je bik dominantan motiv na Vašim slikama?

– Bik je sirova snaga svih nas. Skinut sa zidova pećina gdje je i nastao, govori o neprestanoj borbi kroz život. Sa bikom neprestano provociram da konačno iz nas iznikne ono što smo zaboravili – biti jak, ponosit i da, uprkos svijetu i okruženju, izlazimo kao pobjednici, jureći svjetlost, a noseći energiju.

Kako se Vaš umjetnički stil razvijao tokom godina?

– Svaki slikar ima proces, ali je svaki slikar i samo čovjek. Jedno biće koje ima sklonosti za nadogradnju, greške, uspone i padove. Nekako se tako razvija i taj umjetnički proces. Nekad davno, zarobljen motivima brodova i nekog nadrealističkog prikaza žene, došao je do stabilnosti i mijenjanja forme.

Da li postoje određene teme ili emocije koje pokušavate da prenesete kroz svoje slike?

– Svaki potez je jedno osjećanje, svaka linija je proces stanja u kojem se nalazimo. Nekad djela nastaju iz ljutnje, sreće ili straha. Toma Zdravković je rekao da samo tužni ljudi stvaraju djela. U mom slučaju, ipak, pored svih terminologija stanja, ključan je momenat koji akumulira, a da je pritom imao naslaga od ranije. Tako da je sav proces nastanka djela čista emocija.

Mladi ste upisali FLU, pa ubrzo napustili zbog rođenja djece. Nakon nekoliko godina ponovo ste upisali i završili. Nevjerovatno, oba puta ste izabrani između stotina kandidata. Kako ste odlučili da se vratite i kako ste usklađivali obaveze, s obzirom na to da ste bili izuzetno dobar student?

– Negdje kažu da smo svi sudbinski vezani šta ćemo biti i šta će se desiti. Ljubav prema FLU se nikad nije ugasila, samo se nastavilo gdje se stalo. Ipak je drugačije studirati kao formirana ličnost nego kao dijete. Mora se razumjeti da akademija nije škola u kojoj se uči, već institucija gdje stvarate uz buduće velike umjetnike. Nije bilo teško uskladiti obaveze oko djece i školu, jer u stvaranju je potrebna volja i želja. Kada volite ono što radite, uspjeh dolazi. U procesu studija nijesam bila sama, jer sam imala podršku porodice i drugarice koja je redovno, kao i danas, pratila moj rad, a tu su bili profesori. Moje je bilo da ispratim korekture i kritike da krenem u nadogradnju sebe i onoga što radim.

U razgovoru za intervju kazali ste da četkica govori više nego ijedna riječ. Možete li nam to pojasniti?

Četkica govori više nego ijedna riječ je jedna jako lijepa rečenica koju sam čula od jedne meni jako drage osobe. Ako neko osobno voli vaše djelo podjednako kao i slikara, riječi su nepotrebne. Ipak, slikar kaže svojim slikama više od onoga što može da stane u jednoj knjizi, samo je potrebno razumjeti.

Kada najviše stvarate? Kako umjetnik osjeća da je pravi trenutak da počne da stvara?

– Najviše stvaram kad sam u fazi potpune devastacije nastale akumuliranjem određenih životnih segmenata. Onda je jako potrebna ta bjelina i razgovor sa platnom. Najbolja djela se naprave kad krenu razgovori u tišini. Svaki momenat je momenat za djelo. Pa čak i ako ste u metrou ili autobusu… Možda baš onaj preko puta vas daje inspiraciju za sliku. Klupa u parku ili kafa sa osobom zbog koje vam se smije čitava duša, kao ja sa vama. Pravi ste momenat bili za papir i olovku.

Majka ste dvoje djece – Davida i Sare. David je na drugoj godini Fakulteta likovnih umjetnosti, a ćerka maturantkinja Gimnazije Cetinje, ali crta i takođe planira da upiše FLU. S obzirom na to da i sami potičete iz umjetničke porodice, da li ste ih usmjeravali, ili je to njihova samostalna odluka?

– Djeca imaju svoj put koji, kao roditelj, mogu samo da podržim. Svjesna su bića i pritom se njihove odluke moraju ispoštovati. Svjesni uticaj nijesam imala da idu ka umjetnosti, rasli jesu sa njom. Umjetnost je nametnuta, to je istina, ali nije bila opcija. David je išao ka tome da bude inženjer, Sara je imala želju da bude doktor veterine, ali nešto duboko u njima je drugo govorilo. Sami su odlučili šta žele da budu.

Kako gledate na djecu kada je u pitanju umjetnost – kao na sina i ćerku, ili kao na kolege?

– Mogu biti izuzetno počastvovana, jer ponosna već jesam i bez njihovog budućeg zvanja. Zaista mi je velika čast što ću sjutra stati sa svojom djecom kao kolega. Ipak je veliki izazov ispred mene. Nesumnjivo su bolji umjetnici, a i ljudi, tako da me čeka dobar zadatak. Nema većeg blaga nego kad vam sopstvena djeca daju izazov, onaj najslađi.

Davide, Saro, nedavno ste imali zajedničku izložbu u Centru za kulturu na Cetinju. Događaj je medijski izuzetno propraćen. Kako ste došli na ideju i zbog čega ste izložbu nazvali Fragile?

David: Ideja za zajedničku izložbu je potekla od Centra za kulturu Cetinje. Odmah smo je prihvatili i uz njihovu koordinaciju izložba je dobila epilog kojem se nijesmo nadali. Ušli smo veoma skromno, zahvalni da nam je uopšte data mogućnost izlaganja, a izašli sa veoma dobrim kritikama, što nam daje krila za dalje. Naziv govori sam, a naša djela još više. Lomljivost i krhost, zajedno sa maskama, pokazuju jednog čovjeka nošenog svim situacijama, cjelokupnim životom i opstankom. Jesmo jaki svi, ali da se ne bismo u potpunosti slomili, stavljamo maske da bismo istrajali. Kad sve spojimo to su borba i snaga.

Voljeli ste prirodne nauke, upisali ETF, ali ste napustili i upisali Akademiju na Cetinju. Zašto ste se opredijelili za vajarstvo?

– Upisao sam ETF, ali se nijesam pronašao zbog osjećaja da mi nešto fali. Iskreno, nijesam znao šta. Kao mali sam svirao klavir i išao u dramsku sekciju, a slikanje i bilo koja škola slična tome za mene je bila daleka. I bilo mi je krivo zbog toga, uvijek sam se pitao zašto. Momenat moje odluke je bio prosvjetljenje, odlazak na Akademiju pravi izbor. Dočekao me je prof. Željko Reljić i sve je krenulo. Pravo mjesto sa pravim ljudima je odlučilo šta želim. Vajanje je bilo ono što je falilo i otkrio sam zašto sam i kao mali volio plastelin glinu i da sastavljam djelove od svega što sam nalazio.

Šta predstavljaju figure koje ste izložili u Centru za kulturu?

– Maske kao ono što nije, odnosno što želimo da pokažemo, zbog zaštite ili komoditeta. To je tako očigledan, ali i neistinit prikaz onoga što zapravo jeste. Tako je svrha maske apsolutna, kao i njihova lomljivost. Sa maskama sve može napuknuti, otkrivajući ranjivu istinu.

U čemu vajari pronalaze inspiraciju?

– Vajari su vizionari, sve je oko nas dimenzija, nepregledna i neiscrpna. Inspiracija dolazi iz svega, od objektivnog i subjektivnog pogleda, od knjiga, zapisa i svega onoga gdje se nalazimo i što nas okružuje.

Saro, od kada traje Vaše interesovanje za crtanje?

– Crtam od malena. Koliko se sjećam, prvo što mi je majka dala u ruke je bila četkica. Znači da slikam, crtam, ili moje prvo škrabanje počelo je kada sam imala tri godine.

Na Vašim crtežima dominiraju kosti. Zašto?

– Kosti su nešto što nas drži kao ljude, a pritom su neko svjedočanstvo na osnovu kojeg smo otkrili čitav svijet.

Na izložbi je bilo i Vaše ogromno platno na kojem su ljudske figure, portreti i kosti. Šta predstavlja ta kombinacija?

– Dimenzija platna nije toliko važna koliko snaga koju sam htjela da pokažem. Snaga čovjeka leži upravo u toj lomljivosti. Kako da se ispravimo ako nijesmo prije toga pali ili se slomili? Ženska figura kao dominacija majke, bake, sestre i svake žene koja mora u životu imati mnogo lomova da bi se sastavila.

Jelena, kao renomirani, iskusni slikar, kako ocjenjujete njihovo stvaralaštvo? Da li pokušavate da nešto preneste na njih i šta?

– Nikad se ne smije davati ocjena za bilo koje djelo. Niko, pa ni ja, nije kompetentan da daje sud o osjećanju prenesenom na platno jednog sadašnjeg, a i budućeg umjetnika. Kao roditelj znam odakle crpe inspiraciju i izuzetno sam ponosna. Ono što želim da prenesem svojoj djeci sam već prenijela – kulturu i stav. Ono što svakodnevno prenosim je jednostavnost života, prenesena u segmentima fragmenata umjetnosti. Neka budu umjetnici, čisti, razumljivi i nesebični, i neka se ne boje svijeta.

Kako izgleda život tri umjetnika u familiji?

– Naš život je kao tri musketara, sa malo primjese Štrumpfova. Ne znam kako će djelovati nekom taj spoj, izazovi između ozbiljnosti života i čiste dječje priče – ali apsolutno odgovaramo jedni drugima na zadatke.

Da li ste razmišljali o izložbi na kojoj biste sve troje izlagali svoje radove?

– Zajednička izložba će se apsolutno desiti i to planiramo za kraj ove godine. Neka to bude ulazak na vrata koja otvaraju nove izazove za sve nas. Nadogradnja je prisutna svjesno ili nesvjesno, imamo zajedničku tematiku, a snaga sa voljom i ljubavlju može da donese samo jednu produktivnu izložbu za koju sam sigurna da će ljudi imati u čemu da uživaju.

Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Vesela Mišković

GRACIJA 220/februar 2024.

Možda vas zanima

PRATITE NAS I NA INSTAGRAMU

NEDAVNO OBJAVLJENO