Razgovarao Milivoje Kovačević
Foto Vesela Mišković, FIBA, privatna arhiva
Jelena Dubljević je najbolja košarkašica Crne Gore svih vremena. Čitavo jedno “punoljetstvo” plijenila je na terenu, ali i izluđivala protivnice. Imala je, kako se to kaže “košarkaški vic”, iskakala iz šablona. Kako i ne bi kad je sa samo 12 godina igrala ozbiljnu košarku u seniorskoj konkurenciji. Tri godine kasnije nastupala u Euroligi, da bi vrhunac klupske karijere doživjela u Americi, osvojivši prsten namijenjen WNBA šampionu daleko najkvalitetnije lige na svijetu. Sa reprezentacijom, tada Srbije i Crne Gore do 16 godina bila je prvak Evrope, a sa onom do 19 – srebrna na šampionatu svijeta. Pored Rolinga i Budućnosti, nastupala je i za španske klubove Ros Kaseres, Rivas Ekopolis, francuski Tarb, rusku Nadeždu, češki USK Prag, turske timove Galatasaraj, Kajzeri, Elazig, Botaš, Orman i Mersin, kineski Šangaj Svordfiš, te Los Anđeles Sparks. Bezmalo četvrt vijeka ili dvije trećine svojega života dala je takmičarskoj košarci. Ljetos je odlučila da okonča karijeru i odmah dobila poziv da bude tim-menadžer u KK Budućnost Bemax.
“Košarka je bila jedini moj izbor. Potičem iz sportske porodice, gdje se brat (Vladan, košarkaški trener, prim. M.K) bavio košarkom, a ja uz njega zavoljela košarku do te granice da mi nikad u životu ništa drugo nije ni bilo u opticaju. Sasvim normalna stvar za mene i moje roditelje bila je da po 24 časa boravim na košarkaškom igralištu. Tako da to što sam postala ne iznenađuje puno ni mene ni nikoga oko mene. Košarka je moj život”, s puno emocija počela je Jelena.
Kako je izgledalo nastupati u seniorskoj konkurenciji sa samo 12 godina?
– Debitovala sam u ekipi Rolinga iz Nikšića protiv Dubočice, Leskovac. Ušla sam u igru nekoliko posljednjih minuta… Bila sam “dosadno dijete” koje nikad nijesi morao da tjeraš na trening, da tjeraš da radi. Uvijek sam željela više i tada sam otprilike znala šta želim.
Jeste li ostvarili sve što ste tada željeli?
– Možda mi se neke stvari nijesu ostvarile, neke jesu možda i više nego sam zamišljala. Maštala sam da ću nekad imati ulicu u Nikšiću. To mi je vazda bilo wow, zamisli “ulica Jelene Dubljević”. Mašta mi je uvijek bila razvijena. I sad maštam, isto. S druge strane, bila sam vrlo realna, jako samokritična, kao i dan- danas. Za sebe govorim da sam survivor. Dolazim iz porodice gdje sam imala veliki primjer brata, na čijem sam iskustvu, pa i greškama učila. Zato nijesam htjela da dozvolim da moji roditelji, koji su mi uvijek bili velika podrška, opet dožive neko razočarenje ili tugu. Najveća podrška mi je bio brat, iako mogu reći da sam uvijek bila vrlo, vrlo samostalna.
Jeste li pobjeđivali brata u basketu?
– Nijesmo nikad igrali basket. Velika je razlika u godinama. On je rano otišao, pa sam onda otišla ja, a on prestao da igra… Ali me je trenirao ljeto uoči godine kad sam bila najbolji strijelac Eurolige. Imali smo jedno sjajno ljeto. On i ja se “sudaramo”, imamo jako sličan karakter. Poslije tog ljeta izbjegavala sam da treniram s njim, jer sam ga dosta puta gađala loptom. U suštini, sve su to jako pozitivne stvari gdje je on uspio da na najbolji način izvuče maksimum mojih mogućnosti.
Kako je izgledala “borba za opstanak” u Budućnosti sa samo 15 godina?
– O tome često razmišljam sad kad sam u Budućnosti u nekoj drugoj ulozi, kroz neke nove djevojčice od 15, 16 godina. Već nekoliko puta sam im rekla: “Blago vama”. Zato što razumijem da je to bilo drugo vrijeme, za mene je bilo bolje vrijeme od ovog danas, znalo se “ko kosi, a ko vodu nosi”. Ja sam tu izgradila jak karakter. Bilo je to vrijeme gdje nijesi mogao puno da se žališ. Jednostavno, radiš ono što ti se kaže, slijepo vjeruješ u to i mislim da je to bila jedna prekretnica u mojoj karijeri, a i u životu.
Da li je bilo lako graditi karijeru po Evropi kad ste “pretekli Podgoricu”?
– Onda tek počinje haos, tek počinje prava borba za opstanak. Shvatiš da si stranac, da ti nema gledanja kroz prste, da radiš neke stvari jer si plaćen za to. Možda sam imala propust godinu-dvije jer sam bila jako mlada. Otišla sam sa 18 godina u Španiju i sebi nijesam dozvoljavala neke “kredite”. Dok sam bila aktivna, sebi sam bila najveći kritičar. Nijesam dozvoljavala da mi neko dva puta ukaže na greške, posebno ne na terenu. Pad forme postoji, ali nezalaganje ili nešto drugo stvarno se nije moglo desiti. Bio je to izazov koji je trajao 18 godina.
Gdje Vam je bilo najljepše u Evropi?
– Često me to pitaju… Sa 18 godina mi je bilo sjajno u Španiji jer sam bila dijete i Španija je bila sjajna. Iz ove perspektive gledano, rekla bih da mi je bilo lijepo i u Francuskoj. A kad sam igrala tamo bilo mi je katastrofa, mali grad gdje se sve zatvaralo u sedam uveče! Sad sam zaljubljena u Francusku i francuski jezik, kulturu. Kako čovjek sazrijeva, tako mu se otvaraju razni drugi vidici, pa poslije nekoliko godina shvatiš koliko ništa nijesi znao. Ali, dobro…
Da li je titula prvaka u WNBA ligi sa timom Los Anđeles Šarksa dosanjana kruna karijere?
– Jeste! U životu je jako bitan faktor sreća. Kod mene je nastupio 2016. godine. Kroz karijeru sam imala mnogo situacija i momenata gdje se stvari nijesu odvijale onako kako sam željela i možda zasluživala. Ali, sve to dođe na svoje. Meni je došlo gdje sam se najmanje nadala i očekivala – u Americi. U Ameriku sam otišla, čisto da kažem, idem jer imam poziv već tri-četiri godine. Da se ne kajem poslije. Cijela godina je bila sjajna. Od prvog dana kad sam došla u Ameriku do posljednjeg, pamtim svaki dan kao san.
Pored titule u WNBA ligi šta biste istakli kao evropski vrhunac karijere?
– Mogućnost da toliko dugo opstajem u strašnoj konkurenciji, da budem u vrhu ženske košarke, pritom mislim da igram u ekipama koje se takmiče u Euroligi. Možda je i sam kraj karijere bio taj vrhunac. Mogućnost da svoju timsku karijeru završim finalom Eurolige, bez obzira na ishod, izborila sam se za mjesto da budem tu. Mislim da je i to neka nagrada. Željela sam da tako okončam klupsku karijeru.
Koja je misija sad tim-menadžera u klubu iz kojeg ste krenuli u svijet?
– Misija je da pokušam da makar dio znanja i iskustva koje sam stekla svih ovih godina, a koje nije malo, prenesem na djevojke koje sad igraju košarku u Budućnosti, da im olakšam njihov put ka zvijezdama. Voljela bih da imam mali udio u njihovom sazrijevanju, kako košarkaškom, tako i kao ličnosti.
GRACIJA 216/septembar 2023.
